Što je japlenca?

Geografski i geološki gledano, Gorski kotar izrazito je krševito područje koje obiluje vapnenim stijenama nastalim taloženjem sitnih ljuštura izumrlih morskih praživotinja, a ponegdje i bilja. Vapnenac je gradivni materijal Velike Kapele, Risnjaka i drugih goranskih vrhova, za što su najbolji primjer prekrasne Samarske i Bijele stijene – strogo zaštićeni prirodni rezervati – čija se ljepota i krije u nevjerojatnim oblicima ogoljelih vapnenačkih naslaga. Kako bi se stijena smatrala vapnencem, u njoj mora biti najmanje 50 % minerala kalcita, a ostalo su primjese drugih materijala, o čemu ovisi i boja vapnenca.

Vapnenac je bio često rabljen građevni materijal, a korišten je i za proizvodnju japna (vapna) u japlencama odnosno vapnenicama, kojih ćemo se danas prisjetiti.

A evo kako se vapno nekoć proizvodilo u Gorskom kotaru. Za početak valjalo je pronaći dobru „žilu“ vapnenca, a onda se u njezinoj blizini iskopala poveća rupa u zemlji u koju bi se od kamena ozidala tzv. „peć“ s otvorom za loženje oblikovanim s tri plosnata poveća kamena. Vapnenac se dalje slagao kružno uvis, a da se ne bi urušio, bio je izvana opleten tankim granjem ili povezan drotom odnosno žicom. Kako bi bila stabilnija, visina vapnenice nije smjela biti veća od njezine širine. Radi očuvanja topline vapnenica je bila, između kamena i pletiva, obložena plehom odnosno limom. Na vrhu je završena polukružno i, radi očuvanja topline, pokrivena nabijenom zemljom ili pepelom od prijašnjih vapnenica. Bio je to težak fizički rad koji je iziskivao barem dvadesetak snažnih ruku.

Potom se peć zapalila, a budući da je morala neprekidno gorjeti deset do petnaest dana, seljani bi u njezinoj blizini pripremili veliku količinu granja i organizirali uz nju danonoćno dežurstvo. Ustrajno loženje bilo je od presudne važnosti za sam proces proizvodnje vapna jer morala se razviti i trajno održavati temperatura do 1000 °C. Zbog nastale topline i plinova moralo se s vapnenicom pažljivo rukovati, a zbog opasnosti od širenja požara vapnenice su se palile u rano proljeće dok je zemlja još bila mokra.

Kad bi se procijenilo da je vapnenica izgorjela, tj. da se vapnenac pečenjem pretvorio u tzv. pečeno ili živo vapno, pustilo se da se vatra ugasi i vapnenica ohladi, za što je trebalo nekoliko dana. Nakon toga vapnenica bi se „otvarala“, tj. pažljivo razrušila. Iz nje su se vadili komadi krhkog bijelog pečenog vapna kojim je trebalo oprezno rukovati jer nagriza kožu i nadražuje sluznicu, a može izazvati trovanje ako se udahne ili pojede. Takvo vapno nije bilo pogodno za uporabu već ga je najprije trebalo „pogasiti“, što se činilo polijevanjem velikom količinom vode. I gašenje vapna bio je opasan proces jer da se radi o burnoj kemijskoj reakciji pri kojoj se razvija velika toplina, a tako dobiveno vapno također ima nagrizajuća svojstva.

Gašenim vapnom ličile su se odnosno krečile kuće (kreč je turski naziv za vapno), dodavalo se kao vezivo u žbuku pri gradnji, ličila su se stabla voćaka kako bi se uništili štetni kukci potkornjaci... Još i danas gašeno vapno ima višestruku industrijsku primjenu, a u vrijeme kuhanja na otvorenim ognjištima stambeni su se prostori ličili barem jednom godišnje pa je svaka kuća u dvorištu imala oveći ozidani i daskama prekriveni „bazenčić“ za čuvanje vapna. U doba mojega djetinjstva sve su ove aktivnosti još bile dio svakodnevnog života.

Budući da je tako proizvedeno vapno bilo skupo, samostalna se tradicijska proizvodnja isplatila, a vapnenice su se gradile prilično često, o čemu nam svjedoče desetci njihovih tragova u brodmoravičkom kraju. 

Sama priprema vapnenice i neprekidna skrb o njoj poticale su suradnju mještana pri poslu i povezivale ih u stremljenju prema zajedničkom cilju, što danas zovemo timskim radom. Zanimljiv primjer zajedništva i korištenja vapna opisao je u spomenici Župe sv. Nikole biskupa brodmoravički župnik Rafael Kanotti. Kad su početkom 20. st. mještani Velikih Draga odlučili u svome selu izgraditi crkvu Presvetog Srca Isusova, bio je to za njih financijski vrlo zahtjevan pothvat. Shvativši da prikupljene donacije neće biti dostatne, mještani su izgradili vapnenicu te složnim radom proizveli oko 1600 vagona vapna. Dio su iskoristili za gradnju, a ostatak prodali. Prikupili su više novaca od očekivanog pa su podigli veću i ljepšu kapelu od prvotno planirane.

Vapnenac je i danas u svijetu važna industrijska sirovina, osobito kada znamo da je u vapnenim stijenama deponirana ogromna količina nafte i zemnog plina. Međutim, tzv. kućna proizvodnja vapna je, zbog zahtjevnosti samoga procesa, pred dvadesetak godina potpuno zamrla te se Gorani danas koriste industrijski proizvedenim vapnom, čime su, nesvjesno, izgubili jednu važnu životnu vještinu i povećali svoju ovisnost o industrijskim građevnim materijalima i trgovačkim lancima.