ŠTO JE ŠKAUBICA?

 Krenimo, dakle, od početka. U brodmoravičkom jezičnom idiomu škaubica je umanjenica za imenicu škauba. Ovaj deminutiv ima više značenja: 1) manja, prirodno nastala, udubina u kamenu u kojoj se zadržava voda – otopljeni snijeg ili kišnica, 2) kamena plitica i 3) škropionica u crkvi (kamenica).

Da je prvo značenje nekoć bilo živo u govoru, svjedoči nam i toponim Pr škaubici iz okolice Gornjih Kuti. Radi se, dakle, o njivi pri odnosno pokraj škaubice.  Škaubica je u praksi funkcionirala kao pojilo za stoku, što je ratarima bilo veoma važno, osobito na poljima udaljenima od sela. Zato je škaubica ušla u toponim, a toponimi često u sebi sažimaju višestoljetnu tradiciju i običaje. Zato i jesu zanimljivi istraživačima jezika. Danas, kad u selu više nema goveda, a polja su zapuštena, ovaj se termin koristi samo u svom trećem značenju.

Škaubica je, dakle, škropionica odnosno posuda u kojoj se čuva posvećena voda. To je, očigledno, stara riječ, a i riječ škropionica je stara budući da dolazi od glagola škropiti koji ima još praslavenski korijen, a znači: 1) obilno padati u sitnim kapima (kiša) ili 2) prskati nekoga tekućinom. U brodmoravičkom kraju se posvećena voda zove žëgnana voda (žëgin = ono što je primilo blagoslov, poput hrane na Uskrs).

Znamo da ima više vrsta škropionica. Do 19. st. u kućama su postojale male kućne škropionice napravljene od metala, stakla ili porculana. Postavljale su se na zid hodnika, blizu ulaznih vrata. Postoje i prijenosne škropionice u obliku omanjeg metalnog kotlića, s preklopnom ručkom. Uz takvu škropionicu ide i metalno škropilo koje se sastoji od kuglice s rupicama (u čijoj je šupljini smještena spužva) pričvršćene za ručkicu u obliku štapića. Ovakvu škropionicu svećenik koristi pri obredu škropljenja u svrhu očišćenja vjernika i predmeta, odnosno lokaliteta (kuće, polja…) od grijeha i od zla.

Postoje i crkvene škropionice. Neki autori smatraju da su one relikt iz samih početaka kršćanstva kada su se vjernici prali prije obreda. Valja znati da je škropionica već stoljećima obligatan dio crkvenog inventara svake crkve (slično krstionici, križnome putu i sl.). Što je crkva veća i raskošnije opremljena i škropionica je bogatije i kićenije izrađena. Pri tom se koristi ne samo običan kamen, već i mramor, različite vrste plemenitih metala i drugih skupocjenih materijala, poput bjelokosti i ljuštura velikih školjki. Izrađujući crkvene škropionice klesari i kipari bi se trudili se da stvore lijep i upečatljiv bazenčić kakav dolikuje blagoslovljenoj vodi. Stoga škropionica u crkvi ima isti arhitektonski tretman kao i krstionica – obje su predmet naglašene skulptorske obrade pa jasno pokazuju umjetnički pravac za kojega su nastale. Osobito su ukrašene renesansne i barokne škropionice.

U velikim crkvama, kakve su našem kraju tri župne i jedna proštenišna crkva, škropionica je bila pozicionirana odmah poslije ulaza, okružujući stupove koji su nosili crkveni kor. Ponekad se škropionica smještala i samostalno, kao plitka kamena posuda postavljena na kamenom stupu blizu crkvenih vrata. Takav oblik škropionice, uveden u 13. st, prevladava i danas, ali u brodmoravičkom kraju nemamo takvih primjera.

Kod manjih crkava i kapela škaubice su smještene na zidu pročelja, lijevo ili desno od ulaznih vrata, ponekad s vanjske, a ponekad su unutarnje strane. Ukoliko se crkva često koristila, bile su s unutarnje strane, ponekad i dvije, što je crkvi davalo simetriju.

Na onim crkvama koje su bile udaljenije od naselja i otvarale su se samo na blagdane, škaubica se ugrađivala s vanjske strane kako bi posvećena voda bila dostupna svima koji se pred crkvicom žele pomoliti.  Nisam našla pravilo koje bi određivao kad je škaubica bila lijevo, a kad desno pozicionirana. Međutim, može se zaključiti, da je bila postavljena na onu stranu pročelja na kojoj nije bilo prozora, očigledno radi vizualne ravnoteže. Kad bi na crkvi bila dva prozora, škaubica je postavljana zdesna, vjerojatno iz praktičnog razloga jer su ljudi većinom dešnjaci. Te su škaubice bile isklesane od kamena od kojega je napravljen i dovratak te ostala kamena plastika crkve pa su se i stilski uklapale u opći dojam skromne crkvice odnosno kapelice.  

Škaubice se u brodmoravičkom kraju razlikuju veličinom i oblikom. To su manje, polukružne, ovalne ili četvrtaste kamene posude debelih stjenki, obično bez natpisa i s minimalnim ukrasima (izbočene ili užljebljene trake) na obodu. Ovdje donosimo nekoliko fotografija takvih jednostavnih škaubica. One često pokazuju sudbinu same kapele pa crkve koje su tijekom svog vijeka pretrpjele devastaciju i sada imaju oštećene ili odlomljene škaubice, čak i onda kad je građevina poslije obnovljena i posvećena pa danas funkcionira kao sakralni objekt. Takva škaubica jasno pokazuje povijest svoje crkve svima koji to žele i znaju iščitati pa nam je utoliko značajnija.