Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote

U evanđelju o kojem smo pozvani promišljati ove nedjelje čitamo o tome kako jedne subote, prolazeći kroz usjeve, Isusovi učenici trgaju klasje. To izaziva kritiku farizeja koji ga napadaju govoreći: „Zašto čine što subotom nije dopušteno?“ Potom Isus ulazi u sinagogu, gdje pod budnim okom farizeja ozdravlja čovjeka usahle ruke. Ovaj puta on njima postavlja pitanje: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“ No oni šute, a potom kreću vijećati kako da ga pogube.

Ove dvije zgode iz Markova evanđelja stavljaju u središte Isusov odnos prema propisu o subotnom počinku, a time i Isusov odnos prema židovskom Zakonu u cjelini. Taj je odnos drugačiji od onoga koji su prema Mojsijevu Zakonu gajili farizeji. Oni su promicali krajnju revnost i vjernost Zakonu te su uz pisani Zakon davali veliku važnost i usmenoj predaji, što je rezultiralo nagomilavanjem propisa, nametanjem religijskih tereta i vršenjem „duhovnog terora“ nad ljudima. I ne samo to, već je to ujedno dovodilo do uznositosti i samodopadnosti, do duhovne oholosti: farizeji su se općenito smatrali pravednijima od drugih, vjerskom elitom, o čemu svjedoči i sam naziv „farizeji“ koji znači „odijeljeni“.

Ne čudi stoga što su se smatrali „čuvarima Zakona“ pozvanima uputiti kritiku na račun ponašanja Isusa i njegovih učenika. Isus, sa svoje strane, ne postupa kao netko tko je iznad svake kritike, već im odgovara, ulazi u dijalog i nastoji ih poučiti. Doista, prema propisu o subotnom počinku trganje klasja subotom nije bilo dopušteno. Na ovu kritiku Isus odgovara pozivajući se na biblijsku zgodu iz vremena kralja Davida koji je, kad su on i njegovi pratioci ogladnjeli, zatražio od velikog svećenika da im dopusti blagovati prinesene kruhove iz Hrama, koje su smjeli jesti samo svećenici, i on je na to pristao. Veliki svećenik bio je, dakle, spreman odstupiti od slova Zakona kako bi iskazao milosrđe i izišao ususret gladnome Davidu i njegovim momcima. Ovaj primjer koji Isus daje ne služi obezvrijeđivanju ili omalovažavanju Zakona kao ni napora farizeja da ga što savršenije vrše, već upućuje na to da – parafrizirajući sv. Pavla – ako vršimo propise Zakona, a nemamo ljubavi, „ništa smo“ (usp. 1 Kor 13,1-3).

Putem dviju izreka koje slijede – „subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ te „Sin Čovječji gospodar je subote“ Isus tumači da Zakon treba služiti kako bismo što savršenije ljubili Boga i bližnjega, on je stvoren za nas i darovan nam kao sredstvo, kao „sluga“, a ne kao „gospodar“, kako bismo zajedno s njime i mi bili sluge svoje braće i sestara, sluge Boga koji je jedini „gospodar“. Čovjek, dakle, nije stvoren da bi robovao Zakonu, već je Zakon stvoren da služi čovjeku u rastu u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Farizeji su, pak, bili robovi subotnog propisa i brojnih drugih propisa Zakona. Pretvorili su Zakon u svojevrsnog idola i svoj život u minuciozno ispunjavanje svih propisa te nadgledanje i kritiziranje onih koji to nisu činili. Zakon je u konačnici postao kamenje koje su nabacivali na druge, „slovo“ koje „ubija“ (2 Kor 3,6) i koje ih je – umjesto da ih oživi, oslobodi i potakne na činjenje dobra i na ljubav prema drugima – zatvorilo u vlastitu samodopadnost i samopravednost.

Nakon ovih prvih odgovora upućenih farizejima, Isus ih nastavlja i dalje poučavati u sinagogi, stavljajući pred njih čovjeka usahle ruke i upućujući im pitanje: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“ Oni na to ostaju u tišini jer znaju da je Isus u pravu, ali to ne žele priznati, i tako pokazuju da ih je robovanje slovu Zakona dovelo do robovanja vlastitim tvrdokornim srcima. Njihova im umišljenost ne dopušta priznati ni sebi ni drugima da su u krivu, priznati da – iako se u mnogočemu ne slažu s Isusom – ipak u ovim njegovim riječima i u činu ozdravljenja nema ničega što zaslužuje kritiku. Isusovo pitanje upućeno farizejima je poput ispružene ruke koju im pruža kako bi ih izbavio iz njihova elitizma, zatvorenosti i tvrdokornosti. Isus im ne upućuje izravnu kritiku – ne vraća im istom mjerom – već im pokazuje kako nisu toliko daleko od kraljevstva nebeskog, kako je malo potrebno da promjene svoj rigidni stav i uvide da je bez ljubavi sve što čine isprazno. No nema obraćenja jer njihovo je srce tvrdo, okorjelo, te nisu poučljivi. Smatraju da od Isusa nemaju što naučiti jer već znaju sve što im je potrebno za spasenje.

Iako nas mnogo stoljeća dijeli od Isusova vremena, farizejština nije nestala. Ona je stalna napast kojoj nam se valja odupirati: napast da zaboravimo da je naš katolički nauk „sluga“ koji nam treba pomoći da rastemo u vjeri i ljubavi; napast da ga pretvorimo u kamenje kojim se nabacujemo, a mi sami postanemo samodopadna vjerska elita i „dežurni kritičari“ koji svisoka, a nerijetko i s prezirom, budno paze i procijenjuju riječi i djela naše braće i sestara. Toj napasti i podliježemo, kako u virtualnoj sferi tako i u stvarnom životu. Stoga, ako danas glas mu čujemo, ne budimo srca tvrda! Preispitajmo vlastitu savjest i vlastito ponašanje. Dopustimo da nas Isus pouči te nas oslobodi farizejske idolatrije, okorjelosti i taštine.