Svećenički put je milostan, ali nije lak

Župnik najstarije riječke župe, Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Sanjin Francetić, proslavio je u nedjelju 30. lipnja 25 godina svećeničkog ređenja. Za svećenika je zaređen u povijesno vrlo važno vrijeme za riječku Crkvu jer pripremalo se odvajanje Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju. „Neću zaboraviti razgovore s pok. nadbiskupom Tamarutom, njegovu blagost, toplinu, očinski stav koji je pokazivao u tim razgovorima. Naglašavao je veličinu tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije. Mi bogoslovi nismo bili previše upoznati s promjenama koje će se dogoditi, ali u tim razgovorima spominjao je mogućnosti da ćemo kao biti raspoređeni na određene župe. Ono što smo kod njega uvijek mogli primijetiti jest radost zbog velika broja ređenika iz ovih dviju biskupija, ali i zabrinutost kako ćemo izvesti tu podjelu jer postojala je kriza zvanja u našoj biskupiji. Uz mene, iz našeg kraja zaređen je još samo Dražen Volk. Osjećali smo zanos i radost, ali i zabrinutost, osobito kada smo se trebali izjasniti hoćemo li ostati u Riječkoj nadbiskupiji ili Gospićko-senjskoj biskupiji.“

Francetić se prisjetio razgovora s pok. biskupom Milom Bogovićem, koji mu je predložio da ostane u Gospićko-senjskoj biskupiji, no odlučio je ostati u rodnoj, sada Riječkoj nadbiskupiji. Nisam nikada požalio, rekao je Francetić, koji u ranoj mladosti nije slutio da će postati svećenik. „Ja sam oduvijek znao da ću biti radnik. Volio sam raditi i od nonića, koji je volio raditi, puno sam toga naučio. Izabrao sam stolarski zanat i volio sam ga. Često sam se družio s pok. župnikom Viškova Marijanom Dujmićem, koji mi je bio susjed i koji je često radio u vrtu. Ja sam također sa svojim nonićem radio u susjednom vrtu i u tim smo se druženjima zbližili te me je župnik pozvao da dođem na misu. Još uvijek se sjećam te mise. On je bio obučen u staru zelenu misnicu, na leđima je imao Gospu Lurdsku, i od te mise do današnjega dana morao bi postojati jako velik i opravdan razlog zašto ne bih otišao na misu.“

Župnik Dujmić bio je, kako Francetić kaže, prvi 'impuls' u promišljanju o duhovnom pozivu.  Drugi je bio prof. Ivan Stošić, sadašnji rektor riječke katedrale, koji ga je podržavao u rastu u vjeri. U tome su mu pomogli i molitveni susreti u zajednici „Zrno“. „Puno znakova počelo mi je ukazivati na to da postanem svećenik. U jednom razgovoru sa Stošićem rekao sam da nisam dobar đak u školi, na što mi je on kazao da to nije problem i da će mi pomoći u učenju. Osim toga, imao sam stipendiju koju sam morao vraćati dok sam radio u „Viktoru Lencu“. Jednoga dana došao je šef i rekao da više ne trebamo vraćati stipendije, nego tražiti drugo radno mjesto. To mi je bio znak da mogu razmišljati o duhovnom pozivu.“

Francetić je u početcima htio postati fratar, odnosno brat laik, no Stošić mu je probudio želju za svećeništvom. Koristan savjet i sigurnost na putu razlučivanja odlaska u novicijat ili bogosloviju dao mu je i pok. fra Ivo Peran, koji ga je savjetovao da bude strpljiv i Bog će ga usmjeriti, što se i dogodilo. S obzirom na to da nije bio izvrstan student, morao je uložiti više napora od drugih u polaganje ispita, što mu je bila odlična škola za budućnost. „Dok sam obavljao službu rektora Bogoslovije, mogao sam pomoći bogoslovima savjetima i ohrabrujući ih kada bi nailazili na poteškoće koje sam ja prolazio“, rekao je Francetić.

Za prezbitera ga je 26. lipnja 1999. u katedrali sv. Vida u Rijeci zaredio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut. Mladu misu slavio je 18. srpnja 1999. u crkvi sv. Lucije u Kostreni, a sekundarij 10. listopada 1999. u crkvi sv. Jurja mč. na Gornjoj Drenovi.

Uz navedene, važan trag na njegovu svećeničkom putu ostavio je pok. mons. Gabrijel Bratina koji ga je krstio, ali i darovao mu misnicu kada je bio zaređen za prezbitera. Nije čest slučaj da svećenik koji osobu kristi, doživi trenutak da mu može dati misnicu i s njime možete dijeliti euharistijski stol. Mons. Gabrijel bio je ponosan zbog toga. „Dugo godina bio je župnik na Donjoj Drenovi, poznavao je moju obitelj i jako se obradovao kada je čuo da ću biti svećenik. Na sekundiciju na Gornjoj Drenovi darovao mi ju je rekavši da se vrlo rijetko pruža prilika da nekome koga je krstio, može biti na mladoj misi. Ja tu misnicu čuvam i draga mi je. On mi je bio i velika podrška jer, osim što je bio dobar svećenik i propovjednik, bio je i čovjek koji je volio raditi i od njega sam također puno naučio.“

Biti svećenik znači na poseban, dublji način, izvršavati poslanje samoga Isusa Krista, onoga što je Isus živio, govorio i činio. Naravno, svi kršćani pozvani su slijediti Kristov put, no svećenicima taj je poziv doista Božji dar. Taj put nije lak, milostan je, ali nije lak. Francetić, uz obavljanje službe prezbitera, nosi križ bolesti. Boluje od multiple skleroze i nekoliko autoimunih bolesti za koje kaže da su, govorom svetaca, Božji dar. „Bolest nije sramota, nego križ koji treba nositi, ali ne sam nego uz pomoć mnogih koji mole za nas. Ova bolest nije posljedica grijeha, nego je dio i mojega pastorala jer kada idem u bolnicu na kontrole, susrećem ljude od kojih su mnogi u depresiji, stvarno satrveni ovom bolešću, poznajem ih godinama. Upoznao sam mnoge liječnike i u razgovorima s njima shvatio sam da su bolji vjernici nego ja, jer kad treba nekome pomoći, oni rado pomognu. Imaju geste koje trebaju biti karakteristika nas vjernika. Za svoje bolesti molim Boga za snagu da ih mogu nositi.“

Kao uzora u tome spominje duhovnika u sjemeništu pok. Marijana Žagara, koji je također bolovao od multiple skleroze. Tada nisu postojali lijekovi kao danas. U razgovoru s njim shvatio sam da puno toga možemo činiti, ali zahvaljujući ljudima koji su uz nas. „Mnoge bolesti često nas mogu odvesti u depresiju i volim reći da za vjernika depresija ne postoji. Imamo terapiju za to: ispovijed, razgovor, molitva i prijateljstvo. Bogu zahvaljujem na daru svećeništva i svemu što mi šalje, ali potrebno je imati na umu da se trebaju znati razlikovati duhovi. Ponekad imamo napasti, ali od njih nas čuva molitva.“

Nakon ređenja bio je župni vikar u Senju, župnik u Jelenju, rektor i odgojitelj bogoslova u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci do 2016. godine, a sada je župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci. U toj Veloj crikvi ostavio je i ostavlja traga, osobito u obnovi. U vrijeme kada je kriza duhovnih zvanja, kao svećenik koji 25 godina revno obavlja svoju službu, mladima koji razmišljaju o duhovnom pozivu poručuje da ne bježe od Boga. „Nema mjesta gdje Boga nema, ali jako je važno uvijek se pitati što je volja Božja. Trebamo čitati što više Sveto pismo i znakove vremena i prepoznat ćemo koji put Bog preporučuje i prihvatiti ga.“