Sveta godina: Povijest slavljenja jubileja Kristova rođenja

Preuzeto iz «Zvona» 1999/12, str. 4, «Jubilej – jedinstveni događaj», priredio: I.D. (Ivan Devčić, tadašnji urednik, op. ur.)

U povijesti Crkve počelo se o jubileju prvi put govoriti oko 1300. godine, za vrijeme pape Bonifacija VIII. Božji narod zahvatio je pokret crkvene obnove, što se napose očitovalo u obliku hodočašća u Jeruzalem, Rim i Santiago de Compostela (Španjolska). Hodočasnike se prozvalo „romarima“, jer im je glavni cilj bio posjetiti apostolske grobove u Rimu i moliti u starim rimskim bazilikama. Sam se Dante Alighieri pridružio jubilejskom hodočašću (usp. Pakao XVIII, 28-33), dok je čuveni slikar Giotto događaj ovjekovječio freskom u Lateranskoj bazilici. Bonifacije VIII. Istaknuo je tri bitna sadržaja jubilarne godine: hodočašće na sveta mjesta, ispovijed i s tim povezani oprost od vremenitih kazni za grijehe te sudjelovanje u godišnjem svetkovanju. Naglasak je bio, dakle, više na duhovnoj obnovi i pobožnosti nego na socijalnoj promjeni što je bilo karakteristično za židovski jubilej. Ipak su oprost i obraćenje ono što je ostalo zajedničko židovskom i kršćanskom jubileju.

Na početku je Sveta godina slavljena svakih pedeset godina. Tek je papa Nikola V. 1450. god. Odredio da to bude svakih dvadeset i pet godina, što je ostalo do danas. G. 1500. početak jubileja je prvi put obilježen otvaranjem „Svetih vrata“ u bazilici sv. Petra u Rimu. Ta je praksa trebala olakšati ulaz vjernicima u baziliku, ali također simbolički istaknuti kako je svima otvoren pristup do Božjeg milosrđa.

Poslije Tridentskog sabora, negdje između 1550. i 1700., pokorničkom se aspektu jubileja dodaje karitativni: posvjedočiti vjeru djelima ljubavi prema bližnjemu. Posljedica toga bilo je osnivanje mnogih bratovština, religioznih redova, bolnica, hospicija za hodočasnike i sl. Tako je bratovština koju je osnovao sv. Filip Neri u Rimu 1575. god. prihvatila sto i šezdeset tisuća bolesnih i potrebnih pomoći, a 1650. gotovo dvostruko više.

Između 1700. i 1800. jubileji su bili, zbog sve veće religiozne ravnodušnosti, u znaku duhovnog odgoja onih koji su angažirani na raznim područjima društvenog i karitativnog života. Od 1900. dobivaju istaknutu kulturnu dimenziju da bi se na taj način društvo obnovilo u duhu evanđeoskih načela. Značajne su u tom pogledu bile izvanredne Svete godine 1933. i 1975. kojom je papa Pavao VI. Želio postaviti temelje za izgradnju „civilizacije ljubavi“. Stoga je kao jubilarno geslo izabrao riječi: „Svaki je čovjek moj brat.“

Svaka epoha ima svoja zla i nedaće, a jubileji ukazuju na ono što treba nužno i žurno poduzeti da bi se poboljšalo stanje pojedinaca i cijele ljudske zajednice, u skladu s Božjim naumom s čovjekom. Jubileji su, pored toga, i pokretači onih duhovnih energija u čovjeku i čovječanstvu koje su u stanju izvesti potrebnu obnovu.

Za 2000. godinu Ivan Pavao II. proglasio je „Veliki jubilej“ koji je otvorio ne samo novi milenij nego i slavio dvadeset stoljeća od Isusova rođenja. Krist se pojavljuje kao „međaš“ povijesti, kao onaj koji je vrijeme podijelio na dva dijela: na ono prije i na ono poslije njegova pojavka. Ali on je i onaj koji je neizmjerno utjecao na tijek zapadne i opće ljudske civilizacije. Njegovo evanđelje cilja na spasenje čitavog čovjeka, s tijelom i duhom, pojedinca kao i društva. Jubilej treba suvremenom čovjeku dozvati u svijest da nema rješenja njegovih bitnih problema niti konačnog spasenja izvan imena Isusa Krista.