Tomaš Halik: Biti „činitelji nemogućeg“ (4. dio)

Moje me iskustvo, uključujući iskustvo ispovjednika, naučilo razlikovati eksplicitnu od implicitne vjere. Eksplicitna vjera je plod razmišljanja; svjesna je i izražena riječima. Ipak, čak i ljudi koji se nisu priklonili vjeri ponekad svojim ponašanjem pokazuju „implicitno“ prisutne  vrijednosti koje su temeljne za stav vjere. Na raznim mjestima Novi zavjet navodi da je jedina vjera koja će izdržati kušnju kod Boga življena vjera. Bog cijeni stavove, ponašanje i djela koja su u skladu s istinama vjere – čak i kada nisu izričito rezultat „svjesnih vjerskih motivacija“. S druge strane, puko „uvjerenje“, ako nije utjelovljeno u životu, u Njegovim je očima jednostavno licemjerje — „mrtva vjera“.

Ukratko, ono što ljudi rade u svojim životima i sa svojim životima nije mehanički odraz njihovih mišljenja (uključujući vjerska mišljenja); povremeno se možemo i iznenaditi, ugodno, ali i neugodno. Jedan od odanih prijatelja i učenika Sigmunda Freuda, protestantski teolog Oskar Pfister, na pitanje može li kršćanin koji vjeruje biti tolerantan prema ateizmu, dao je svom učitelju sljedeći odgovor: „Kad pomislim da si ti puno bolji i dublji od svoje nevjere, i da sam ja puno sam gori i površniji od svoje vjere, zaključujem da ponor između nas ne može tako mrko zijevati“.

Ništa od ovoga ne znači da želim na bilo koji način omalovažiti formalne aspekte eksplicitnog kršćanstva. Odnos između „implicitne“ i „eksplicitne“ vjere je složen. Samo želim istaknuti da se trebamo kloniti previše crno-bijele vizije i jednostavnog ocrtavanja granica. Jer doista, stav prema svijetu koji pokazuje da ga osoba doista doživljava kao dar u povjerenju može se označiti stavom vjere. Na isti način, određeni „stilovi života“ koji ukazuju na to da su ljudi „svoj vlastiti bog“ ili da su deificirali neku djelomičnu vrijednost, su i „idolopoklonstvo“ i suprotnost stavu vjere.

Pobožnost smatram otvorenošću nemanipuliranom otajstvu života. Bog na kojega se pozivam – a uvjeren sam da je to Bog o kojem govore Sveto pismo i kršćanska tradicija (a on kao svjedoke poziva mnoge velike mislioce u toj tradiciji) – nije "nadnaravno biće" negdje na krilima vidljivog svijeta, već misterij koji je dubina i temelj svake stvarnosti. Iz tog razloga, umjesto da govorim o „Kraljevstvu Božjem“, govorim o „kraljevstvu nemogućeg“, jer se ono sastoji od mnogo čega što se ljudskom intelektu, ljudskoj mašti i svakodnevnom iskustvu s pravom čini nemogućim i nezamislivim.

U mnogim životnim situacijama Isus želi da činimo „nemoguće“ u smislu logike „ovog svijeta“, koji je svijet lukavstva, sebičnosti i nasilja. On želi da opraštamo tamo gdje bismo se mogli osvetiti, da dajemo gdje bismo mogli zadržati za sebe, da volimo one koji nas ne vole i nisu „ljubljivi“, da poduzmemo nešto u korist siromašnih koji nam ne mogu uzvratiti, iako bismo se mogli, mirno i neuznemireno, nastaviti izležavati u svojoj udobno ugodnoj ravnodušnosti i odvojenosti. Isus nije zadovoljan time da nas zasljepljuje „nemogućim podvizima“, spektakularnim čudima, fascinantnim vizijama i neviđenim teoremima, kao što su drugi činili i nastavljaju činiti. On želi da ga nasljedujemo, da budemo činitelji nemogućeg: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“

Samo vjera, ljubav i nada, koje su srce kršćanskog postojanja, mogu ponuditi ovu novu priliku tamo gdje smo je, ljudskim očima gledano, prestali očekivati: nada u kršćanskom smislu riječi, kaže apostol Pavao u jednoj od svojih mnogih paradoksalnih izjava, je „nada protiv svake nade“. To je zato jer se temelji na velikom paradoksu koji je propovijedao Isus iz Nazareta (a koji prožima cijelu Bibliju): što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće.