Tomaš Halik: Nada protiv svake nade - živjeti paradoks Uskrsa u post-optimističkom svijetu (1. dio)

Opasnosti sekularnog i pobožnog optimizma

Unatoč jedinstvenosti pojedinačnih ljudskih priča, nakon godina prakse kao ispovjednik otkrio sam određene teme koje se ponavljaju. Kroz mnoštvo pojedinačnih ispovijesti, koje su zaštićene pečatom apsolutne diskrecije, ispovjednik dolazi u dodir s nečim što je općenitije i zajedničko svima, nečim što leži ispod površine pojedinačnih života i pripada svojevrsnom „skrivenom licu vremena“, njihovom „unutarnjem naštimavanju“.

Osobito kada pratite mlade ljude na njihovom duhovnom putovanju, imate pristup svojevrsnom seizmografu koji vam omogućuje da u određenoj mjeri izmjerite nadolazeće potrese i promjene u svijetu, ili Geigerovom brojaču koji prepoznaje razinu duhovne i moralne kontaminacije unutar društva u kojem živimo. Ponekad mi se čini — iako sam vrlo racionalno nastrojen i imam snažnu averziju prema pomodnom mutnom svijetu okultnih predosjećaja i spiritualističkog tapkanja po stolu — da događaji koji naknadno izbiju na površinu i potresu svijet, poput ratova, terorističkih napada, pa čak i prirodne katastrofe, imaju neku analogiju ili čak slutnju u unutarnjem svijetu ljudi i unaprijed su nagoviješteni promjenama u duhovnim životima mnogih pojedinaca i „raspoloženju vremena“.

U tom smislu, dakle, moje veliko “ispovjedno iskustvo“ utječe na moj pogled na suvremeno društvo. Stalno ga uspoređujem s onim što pišu moji profesionalni kolege: filozofi, sociolozi, psiholozi i teolozi, kao i povjesničari i novinari. U vrijeme kada se zlo na upečatljiv način globalizira, a naš ljudski intelekt nije u stanju dovoljno shvatiti te fenomene, a kamoli spriječiti ih, čini se da su male šanse za ponovno oživljavanje optimizma modernog doba. Naša je epoha definitivno post-optimistička.

Optimizam je, kako ga ja razumijem, uvjerenje da je „sve u redu“ i naivna sklonost vjerovanju da će nešto osigurati da će stvari biti sve bolje i bolje – da, i ako u ovom trenutku ne živimo u „najboljem od svih mogućih svjetova“, uskoro ćemo postići taj optimum. To spasiteljsko „nešto“ na što se oslanja optimizam može biti znanstveno-tehnološki napredak, moć ljudskog intelekta, revolucija, društveni inženjering, razne sheme koje smišljaju „inženjeri ljudskih duša“ ili pedagoški i društveni eksperimenti društvene reforme – to je sekularna verzija optimizma. Ali postoji i religiozna verzija optimizma, koja se sastoji od oslanjanja na posvećenog redatelja koji nas kao deus ex machina izvlači iz naših problema, jer, na kraju krajeva, imamo pouzdane alate (sve što trebamo je „vjerovati svom snagom“ i održavati „molitvene križarske ratove“) čime Ga možemo navesti da nepogrešivo udovolji našim zahtjevima.

I sekularni i „pobožni“ optimizam podjednako odbacujem, zbog njihove naivnosti i površnosti te zbog njihove neskrivene težnje da budućnost (a možda i Boga) uklope u naše ograničene vizije, planove i percepcije o tome što je dobro i pravo. Dok je kršćanska nada otvorenost i spremnost na traženje smisla u onome što dolazi, u pozadini ove karikature naslućujem uvrnutu pretpostavku da mi ipak uvijek unaprijed znamo što je za nas najbolje.

Mnogo je već napisano o naivnosti sekularnog optimizma (prosvjetiteljskoj vjeri u „napredak“ kao lijeka za sve) i o njegovu neuspjehu. Međutim, želio bih zauzeti stav i protiv „religioznog optimizma“ — jeftine vjere, iskorištavanja tjeskobe i sugestibilnosti ljudi za manipulatorsku „pogodbu s Bogom“ i pružanja pojednostavljenih „pobožnih“ odgovora na složena pitanja. Moje je duboko uvjerenje da naše krize ne smijemo tajiti. Ne smijemo ih micati niti im izmicati. I ne smijemo im dopustiti da nas prestraše. Tek kada prođemo kroz njih možemo biti „preoblikovani“ u stanje veće zrelosti i mudrosti.

Više pročitajte uskoro u novoj objavi .....