Tomaš Halik: Živjeti „uskršnji paradoks“ (2. dio)

Kriza svijeta koji nas okružuje, uključujući i „krize religije“ (bilo da se pod tim podrazumijeva pad utjecaja i stabilnosti tradicionalnih religijskih institucija, sve manja uvjerljivost postojećih sustava religioznih tumačenja svijeta i vjere ili osobne krize u „duhovnom životu“) golemi su prozori mogućnosti koje nam je Bog otvorio. To su izazovi „da se izvezemo na pučinu“. Buđenje upravo takvog stava prema životu – ne izbjegavanje kriza, nego uzimanje svoga križa – smatram jednim od najvrjednijih doprinosa kršćanstva.

Kršćanstvo nije primarno „sustav dogmatskih tekstova“, već metoda, način, put. Put koji slijedi onoga koji nije izbjegao ni getsemanski mrak, ni Veliki petak, ni „silazak u pakao“ Velike subote.

Svaki se kršćanin naslušao mnoštva razmišljanja i propovijedi na temu uskrsnih događanja, no je li Uskrs doista postao ključ za razumijevanje našega života i današnjeg stanja Crkve? Za mnoge od nas „križ“ ima tendenciju evocirati čisto osobne probleme, kao što su bolest i starost. Bojim se da je ideja da mnogo toga u nama samima, unutar Crkve, unutar naše vjere i unutar naših uvjerenja mora „umrijeti“, biti razapeto, kako bi se napravilo mjesta za Uskrsloga, prilično strana mnogim kršćanima.

Kada ispovijedamo uskrsnu vjeru, u čijem je središtu paradoks pobjede kroz apsurdni poraz, zašto se toliko bojimo vlastitih poraza — uključujući i očigledne slabosti kršćanstva u današnjem svijetu? Ne govori li nam Bog kroz ove stvarnosti, slično kao što je govorio kroz događaje kojih se spominjemo čitajući pripovijest o Uskrsu? Da, oblik religije na koji smo navikli doista „odumire“. Povijest religije i povijest kršćanstva sastoje se od razdoblja krize i razdoblja obnove; jedina religija koja je uistinu mrtva je ona koja se ne mijenja, ona koja je ispala iz tog ritma života.

Nije slučajno da su kršćanski mislioci koje bismo mogli nazvati „teolozima paradoksa“ – poput svetog Pavla, Augustina, Pascala ili Kierkegaarda – svi živjeli u presudnim trenucima povijesti vjere, a kroz svoja su tumačenja bili sposobni ukazati na „znakove vremena“ i otvoriti nove prostore za život vjere: Pavao u trenutku kada se rano kršćanstvo rastalo od judaizma; Augustin usred turbulencija nakon pada Rima; Pascal u preokretima koji su iznjedrili moderni svijet: i Kierkegaard kada se ovaj svijet masovnog građanskog kršćanstva modernog doba konačno počeo raspadati.

U današnje vrijeme svjedočimo odumiranju jedne vrste religije (i kršćanstva) koja je nastala u vrijeme prosvjetiteljstva — dijelom pod njegovim utjecajem, a dijelom kao reakcija na njega. Odumire sa svojom epohom: „modernim dobom“. Kao i u mnogim drugim povijesnim trenucima, ovo se stanje vjere može tumačiti „optimistički“ ili „katastrofično“: „optimističko“ tumačenje nudi različita "tehnička rješenja" (povratak na predmodernu religiju ili jeftinu „modernizaciju religije“); katastrofična vizija govori (opet) o konačnoj smrti kršćanstva. Ja pak držim da našu sadašnju krizu trebamo tumačiti kao "uskršnji paradoks". Otajstvo Uskrsa čini samu srž kršćanstva i upravo u njemu vidim metodu suočavanja s današnjim „problemima kršćanstva“, religije i svijeta u kojem živimo.

Na način analogan „dubinskoj psihologiji“ i „dubokoj ekologiji“, želim predložiti duboku teologiju – to jest onu vrstu teologije koja naglašava „skrivenost Boga“. Ali paradoks vjere nije samo tema teoloških spekulacija; može se i “živjeti” i postati ključ za razumijevanje duhovne situacije i izazova našeg vremena.

„Vazmeno otajstvo“ izvor je snage koja je povjerena ispovjednicima, moći „vezivanja i odrješivanja“ i liječenja rana nanesenih u svijetu zlom i krivnjom. Kad god koristim riječi odrješenja, one koje smatram najvažnijima su: „po smrti i uskrsnuću njegova Sina“. Bez ove „snage Uskrsa“, ispovijed (i cijeli sakrament pomirenja) doista ne bi bio ništa više od onoga kako ga zamišljaju ljudi izvana — prilika za „rasterećenje“, za micanje stvari koje nas pritišću, za ispuštanje pare i traženje savjeta — drugim riječima, nešto što bi lako mogla zamijeniti mudra žena ili kauč psihoanalitičara.

U stvarnosti je sakrament pomirenja nešto sasvim drugo, nešto mnogo dublje: ljekoviti plod uskrsnih događaja. Vijest o uskrsnuću označava trenutak kada evanđelja postaju „radosna vijest“ (euangelion), oslobađajuća poruka spasenja – uskrsnuće koje su čak i učenici u početku smatrali nevjerojatnim i nemogućim. Nije iznenađujuće; definitivno je „nemoguće“, barem u smislu da nešto takvo nadilazi mogućnosti ljudskog djelovanja ili ljudskog razumijevanja. To je radikalno drugačije od svega što smo mi ili bilo koje drugo ljudsko biće iskusili.

Isusovo uskrsnuće u biblijskom i teološkom smislu nije „oživljavanje mrtvaca“, povratak u prijašnje stanje, u ovaj svijet i u ovaj život koji ponovno završava smrću. Autori Novog zavjeta, a posebno najdublji od njih, Pavao, potrudili su se da ne pomiješamo ove stvari. Kristovo uskrsnuće nije još jedno čudo kao što su čuda poznata svakom čitatelju Biblije. Ovaj koncept (slika ili metafora, ako hoćete, jer svi pokušaji da se govori o Bogu oslanjaju se na slike i metafore) znači mnogo više.

Zato ova poruka – evanđelje o uskrsnuću – zahtijeva od nas mnogo radikalniji odgovor od pukog zauzimanja stava o tome što se dogodilo s Isusovim mrtvim tijelom. Prije svega, potrebno je učiniti nešto u vezi s vlastitim životom: i mi moramo doživjeti duboku promjenu, Pavlovim rječnikom „da bismo umrli zajedno s Kristom i živjeli zajedno s njime“. Vjera u uskrsnuće podrazumijeva hrabrost da se „uzme svoj križ“ i odlučnost da se „hodi u novosti života“. Tek kada događaj o kojemu uskrsna pripovijest govori preobrazi naše postojanje, postaje za nas “radosnom vijesti”, riječima koje su „pune života i snage“.

Sutra donosimo novi odlomak: Razumjeti i živjeti život u svjetlu Uskrsa