Iz povijesne riznice

U Riječkim crkvama sahranjeni su mnogi uglednici

Goran Moravček
12.10.2022.

Šest zidanih ostuarija bilo je uz južni zid Assunte, dok je na južnom rubu groblja bila velika kosturnica u čijoj su unutrašnjosti nađeni ostaci približno 700 pokojnika i pokojnica. Prvo groblje izvan gradskih zidina bilo je na Kalvariji na usponu prema Goljaku, odnosno Kozali, otvoreno 1733. godine.

U Riječkim crkvama sahranjeni su mnogi uglednici » naslovna

Prije nego što je otvoreno riječko gradsko pokapalište na Kozali, koje će potkraj ove godine obilježit 150 obljetnicu postojanja kao komunalno groblje, tijela preminulih polagala su se u grobnice uređene u najstarijoj riječkoj crkvi ili su se zakapali na groblju uz nju. Visoka smrtnost zbog epidemija i teškog načina života, ali i rast stanovništva nakon što je car Karlo VI. proglasio 1719. godine Rijeku slobodnom lukom, postali su problem jer je gradsko groblje bilo skučeno. Grobovi su prekapani, a posmrtni ostatci pokojnika prenošeni u kosturnice kako bi se osigurao prostor za nove ukope. Šest zidanih ostuarija bilo je uz južni zid Assunte, dok je na južnom rubu groblja bila velika kosturnica u čijoj su unutrašnjosti nađeni ostaci približno 700 pokojnika i pokojnica.

Nakon sve većeg priljeva stanovništva, čestih epidemija i velikog potresa što je 1750. godine pogodio Rijeku i Primorje, groblje uz crkvu Uznesenja Marijina postalo je pretijesno. Tri godine prije nego što je car Josip II. zbog higijenskih mjera zabranio 1772. godine ukope u crkvenim grobnicama bez vanjskog otvora, bilo je odlučeno ukinuti groblje oko najstarije i glavne riječke crkve. Prvo groblje izvan gradskih zidina bilo je na Kalvariji na usponu prema Goljaku, odnosno Kozali. Dolaskom isusovaca u Rijeku 30-tih godina 17. stoljeća, Kalvariju je 1676. počela uređivati Brašćina (bratovština) Svetoga Križa koja je godinu dana kasnije podigla prvu kapelu posvećenu spomenu na Sveti Grob. Uz tu je kapelu bilo 1733. godine otvoreno novo riječko gradsko groblje te je podignuta manja kapela koja je služila i kao mrtvačnica.

Malo groblje na Kalvariji ubrzo je postalo nedostatno jer se grad počeo ubrzano razvijati, gospodarski i brojčano, tako da je 1793. godine riječka Općina kupila vinogard ukinutog augustinskog samostana na Kozali, uz cestu koja je vodila do crkve sv. Luke na Pulcu. Novo groblje je 1800. godine ograđeno, a ubrzo je protestantskim vjernicima bilo osigurano polje za ukop, odvojeno od katoličkog groblja zidom. Groblje kod prve kapele na Kalvariji tada je napušteno, a zemljište je od 1818. godine koristio poduzetnik Ljudevit Adamić koji je ondje zasadio murve, kojima su se, prema navodima povjesničara Giovannija Koblera, “ukrašavali Školjić i ulice oko Fiumare i Rečica”. Gradsko vijeće u svibnju 1836. godine kupuje novu parcelu za groblje, koje je blagoslovljeno 31. prosinca 1838., a ubrzo je podignuta kapela u čast sv. Mihovila.

Kripte u Assunti

Po mnogima najljepša riječka crkva posvećena je Uznesenju blažene Djevice Marije u nebo, a uzdiže se u Starom gradu u neposrednoj blizini rimskih termi gdje je u doba ranoga kršćanstva uređen molitveni prostor s krstionicom. Sadašnja trobrodna zborna crkva, dograđivana i preuređivana tijekom stoljeća, podignuta je na temeljima starokršćanske bazilike, a svoj današnji barokni oblik dobila je koncem 17. i u prvim desetljećima 18. stoljeća. Crkveno pročelje uređeno je u 19. stoljeću, a zvonik je poprimio sadašnji izgled 1928. godine kad je romaniziran prema zamisli Riccarda Gigantea, političara i tada počasnog konzervatora Gradskog muzeja.

Riječka Assunta izabrana je kao posljednje počivalište senjsko-modruškog biskupa Ivana Antuna Benzonija (+1745.), svećenika, kanonika, članova vjerskih bratovština te pripadnika uglednih riječkih porodica, poput poduzetničke obitelji De Orlando koja je izdašno novčano pomogla obnovu svetišta, podizanje monumentalnog oltara u prvoj polovici 18. stoljeća te uređenje kripte pod oltarom. Kanonici riječkog zbornog kaptola pokapali su se u grobnici pod glavnim oltarom sve do 1867. godine, a s posebnom dozvolom preneseni su u kriptu 1931. godine posmrtni ostatci riječkog župnika Kajetana Bedinija (+1896.). U crkvi se nalazi 75 grobnica, čije kamene ploče su nakon obnove crkvenog poda 1901. godine postavljene na sjeverni dvorišni zid.

Među ostalima, u Assunti je sahranjen jedan od najznačajnijih riječkih umjetnika, arhitekt i kipar Antonio Michelazzi (1707.-1771.), čiji mramorni oltari i kipovi krase crkvene interijere Rijeke, Bakra, Bribira, Senja, Pićna, Krka, Zagreba i Graza.

Grobnice u crkvi sv. Jeronima

Crkva sv. Jeronima, Rijeka

Rijeka je grad baroka, a jedna od najistaknutijih baroknih crkava na istočnoj obali Jadrana, posvećena je sv. Jeronimu. Nekadašnja augustinska, a danas dominikanska crkva ujedno je i mauzolej. U svetištu su grobnice augustinaca, članovi obitelji Devin-Walsee koji su do sredine 15. stoljeća upravljali gradom te su početkom 14. stoljeća dali sagraditi augustinsku crkvu i samostan, svećenika Claudia Marburga kao i poduzetnika Giuseppe Minollija čija su izdašna novčana sredstva omogućila u 18. stoljeću podizanje monumentalnoga glavnog oltara, remek-djela kipara Antonija Michelazzija. Godine 1760. bilo je zabranjeno ukapati u crkvi.

U crkvi sv. Jeronima bile su ukupno 23 grobnice uključujući i one u svetištu. Kad je 1880. otkriven pod i postavljan novi skinute su nadgrobne ploče iz crkvene lađe i uzidane su u stari samostanski klaustar. Na zidove samostana tada su postavljene i ploče iz gotičkih kapela sv. Trojstva i Bezgrješnog Začeća u koje se ulazilo iz toga hodnika. Čitajući nadgrobne i spomen-ploče saznajemo da su crkva sv. Jeronima i stari augustinski samostan mauzolej riječkih uglednika te vladara iz obitelji Devin i Walsee o čemu svjedoči nadgrobna ploča na zidu uz glavni oltar. Ondje je među ostalim pokopan graditelj crkve sv. Jeronima i utemeljitelj augustinskog samostana Hugon II. koji je umro 1323. godine. Prema svojoj posljednjoj želji koju je potpisao 11. rujna 1390. sahranjen je u toj grobnici i Hugon VI. te njegova supruga Ana. Vjerojatno je tu i vječno počivalište Wolfganga Walseea (+1466), koji je Rijeku prepustio Habzburgovcima 1465. te njegova brata Ramberta III. (+ 1483).

Uglednici sahranjeni u crkvi Gospe Trsatske

Crkva Gospe Trsatske, Rijeka

O trsatskom svetištu stoljećima brinu franjevci koji su uz druge uglednike stoljećima imali vlastitu grobnicu u crkvi Majke Božje. Uz franjevačke redovnike u bazilici Majke Milosti (Gospe Trsatske) počiva nekoliko biskupa – Ivan Krstitelj Agatić (+1646.), Ivan Smoljanović (+1678.), Petar Mariani (+1656.) i Franjo Čikulin (+1693.) – riječki kapetan Stefano della Rovere (+1633.), kao i pripadnici obitelji Frankopan. Nakon 1469. godine kad im kralj Matija Korvin oduzima Senj, novo glavno mjesto ukopa članova obitelji Frankopan postaje franjevačka crkva na Trsatu. Ondje su, među ostalima, sahranjeni Bartol X. (+1474.), Martin (+1479.), Nikola VI. Tržački (+1523.) sa suprugom Elizabetom Petuhi (+1513.) te Nikola IX. Frankopan (+1647.).

Stube kojima se hodočasnici stoljećima uspinju do crkve Gospe Trsatske, nose ime Petra Kružića koji ih je dao sagraditi. Branitelj Klisa, utvrde iznad Splita koja je od turskih nadiranja čuvala južnu Hrvatsku, poginuo je 1537. godine. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. Osmanlije su mu odrubile glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je prodale njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči u trsatskoj crkvi ispisan je latinski natpis u slavu Petra Kružića koji u prijevodu glasi: “Ova kamena ploča pokriva kosti Petra kružića, kojega Turci, jao, pogubiše. Dok je on bio živ, Senj i Klis nikada se ne bojahu Turaka. Zemlja uze njegovo tijelo, nebo dušu, a njegovo junaštvo raznosi po svijetu neumrla slava”. Ovaj je natpis bio postavljen na Kružićev grob poslije njegove pogibije 1537., a danas uz tu nadgrobnu ploči stoji i drugi latinski natpis novijeg datuma: “Ovdje položena čuva se glava preslavnog kliškog viteza Petra kružića, + 1537.”

Biskupske grobnice u katedrali sv. Vida

Riječka katedrala sv. Vida

U svetištu riječke katedrale sv. Vida sahranjen je prvi riječki biskup Isidoro Sain, koji je biskupijom upravljao od njezinog osnutka 1925. do svoje smrti 1932. godine, a u kripti pred oltarom sv. Josipa počiva pićanski biskup Juraj Ksaver Marotti (+1740), francuski biskup Francois de Bausset-Roquefort (+1802), prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolita dr. Viktor Burić (+1983.) te riječki nadbiskupi Anton Tamarut (+2000) i Josip Pavlišić (+1990).

Iz rubrike: Iz povijesne riznice

U Riječkim crkvama sahranjeni su mnogi uglednici » naslovna

Prije 120 godina položen temeljni kamen za kapucinsku crkvu Gospe Lurdske

Goran Moravček
13.02.2024.

Nakon što je pohodio Lourdes 1902. godine, fra Škrivanić je na Žabici potaknuo gradnju velike crkve Gospe Lurdske po uzoru na onu izgrađenu na mjestu ukazanja.