U školi evanđelja pape Franje

Božju je riječ papa Franjo neumorno propovijedao, ali i živio. Koliko mu je bilo važno da Sveto pismo zauzme istaknutije mjesto u životu kršćana pokazuje i činjenica da je ustanovio Nedjelju Božje riječi. Uvijek je poticao vjernike da čitaju Bibliju, posebno evanđelja. Jednom je prilikom izjavio da bismo se sa Svetim pismom trebali ophoditi kao s vlastitim mobitelom, odnosno da bismo ga uvijek trebali imati pri ruci.

Listajući njegove enciklike i druge dokumente, nametnulo mi se pitanje koji su mu ulomci Pisma bili među najdražima, odnosno koje je smatrao temeljnima za kršćanski život. Nezaobilazno su se nametnula dva: blaženstva iz 5. poglavlja Matejeva evanđelja, kojima je posvetio 3. poglavlje Gaudete et exsultate (br. 63 – 109), i prispodoba o dobrom Samarijancu iz 10. poglavlja Lukina evanđelja, kojoj je posvetio 2. poglavlje Fratelli tutti (br. 56 – 86). Pobliže čitanje tih poglavlja pokazuje da je teologija pape Franje bila teologija milosrđa i društvene pravednosti, ne apstraktna i teorijska već duboko životna i praktična. Među najdražim su mu ulomcima Pisma bili oni koji pozivaju da ljubimo Krista u konkretnoj braći i sestrama.

Blaženstva

Papa Franjo naziva blaženstva „osobnom iskaznicom kršćanina“ i vidi u njima „program svetosti“. Ako se netko pita: „Kako postati dobar kršćanin?“, odgovor je jednostavan: živjeti blaženstva. A to je moguće samo ako nas Duh Sveti prožme svom svojom snagom i oslobodi slabosti, sebičnosti, lijenosti i oholosti.

Profil kršćanina koji Papa nudi tumačeći blaženstva, profil je osobe koja polaže svoje potpuno pouzdanje u Boga, a ne u stvorenja, ne uzvisuje se nad drugima, ne skriva bol i ne bježi od nje te ima hrabrosti suosjećati s tuđom patnjom; voli jednostavnim, čistim srcem, velikodušna je u davanju kao i u praštanju te se zalaže se za mir i pravednost.

U zaključku Papa povezuje blaženstva s 25. poglavljem Matejeva evanđelja, ističući da Isus i ondje progovara o jednom od blaženstava – o onome koje blaženima proglašava milosrdne: „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me, bolestan i pohodiste me, u tamnici bijah i dođoste k meni“ (Mt 25,35-36). Biti svet, tumači Papa, ne znači promatrati se u nekoj tobožnjoj ekstazi već živjeti ovaj poziv, koji nije samo poziv da ljubimo bližnjega nego poziv da ljubimo Krista.

Pritom nas upozorava na dva pogrešna puta. Jedan je onaj da ove evanđeoske zahtjeve odvojimo od osobna odnosa s Gospodinom i pretvorimo kršćanstvo u neku vrstu nevladine organizacije. Drugi je pak onaj koji s nepovjerenjem gleda na društveni angažman kršćana, smatrajući ga površnim, sekulariziranim, komunističkim ili populističkim. Događa se tako da neki smatraju da su pitanja poput situacije migranata „sporedna“ u usporedbi s „ozbiljnim“ temama bioetike, kao što je npr. obrana nerođenih, koja mora biti jasna, čvrsta i strastvena jer radi se o dostojanstvu svetog ljudskog života. No – ističe Papa – jednako je svet i život već rođenih – migranata, siromašnih, bolesnih, starijih, napuštenih i isključenih. Odnos s Bogom mora biti na prvome mjestu, ali pritom ne smijemo zaboraviti da je kriterij za vrednovanje našega života prije svega ono što činimo drugima.

Prispodoba o dobrom Samarijancu

Ovdje Isus pripovijeda o čovjeku koji je ležao ranjen na cesti. Važni ljudi prolazili su pored njega, ističe papa Franjo, ali nisu se zaustavili. Samo se jedan, stranac, zaustavio, dao mu svoje vrijeme, svoje ruke i svoj novac. Dao mu je svoje vrijeme – dragocjeno dobro koje često štedimo. Svatko od nas može se prepoznati u napasti da se ne zanimamo za druge i bježimo od onih koji trpe, ignoriramo ih i okrećemo leđa patnji.

U prispodobi postoji detalj koji ne smijemo zanemariti: osobe koje se nisu zaustavile religiozne su (svećenik i levit). Ovo je važno jer pokazuje da vjera u Boga i njegovo štovanje ne jamče život koji Bogu ugađa. Vjernik može biti nevjeran onome što sama vjera zahtijeva, a ipak se osjećati blizu Bogu i smatrati se boljim od drugih.

Pred prizorom ponižena čovjeka na tlu razlike među likovima u priči potpuno nestaju. Ostaju samo dvije vrste ljudi: oni koji se zauzimaju za patnika i oni koji prolaze; oni koji se saginju nad ranjenika i oni koji okreću pogled i ubrzavaju korak. Maske padaju: dolazi čas istine. Hoćemo li se sagnuti da dodirnemo i izliječimo rane drugih? To je izazov kojega se ne trebamo bojati. Ova priča, ističe papa Franjo, nije samo moralna lekcija nego otkriva samu bit ljudskog postojanja: stvoreni smo za ljubav. Ravnodušnost prema patnji nije opcija. Moramo biti spremni izaći iz vlastite sigurnosti i suočiti se sa stvarnom patnjom drugih.

Isus je ispričao ovu prispodobu kako bi odgovorio na pitanje: „Tko je moj bližnji?“ Potom  je potpuno preokrenuo logiku pozivajući nas da se pitamo ne tko je moj bližnji nego kome ja mogu postati bližnji, a to je svatko tko je u potrebi, bez obzira na to pripada li mojoj zajednici ili ne. U ovom slučaju Samarijanac je bio onaj koji se približio ranjenom Židovu. Kako bi mu se približio i pružio pomoć, nadišao je sve kulturne i povijesne barijere. Isus zaključuje zahtjevom: „Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,37). Time nas poziva da i mi nadvladamo sve razlike i postanemo bližnji svakome, posebno bratu i sestri koji su u potrebi, kako ističe 25. poglavlje Matejeva evanđelja.