U svijetu koji se prebrzo mijenja nužna je preobrazba Crkve

Ana s. Thea Filipović redovita je profesorica u trajnom izboru, a od 1. listopada 2026. godine profesorica emerita Sveučilišta u Zagrebu. Dugi niz godina predavala je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri religijske pedagogije i katehetike, gdje je tijekom dva mandata bila i pročelnica. Autorica je nekoliko knjiga i velikog broja znanstvenih radova, objavljenih u domaćim i međunarodnim publikacijama. Redovnica je Družbe sestara Naše Gospe – Zagreb.

• Nedavno ste izabrani za profesoricu emeritu Sveučilišta u Zagrebu, na čemu Vam od srca čestitamo. Vaša uža specijalnost jesu religijska pedagogija i katehetika. Vezano uz to, koji su najveći izazovi prenošenja vjere mladim generacijama?

Hvala Vam na čestitkama. Prenošenje vjere mladim naraštajima oslanja se ponajprije na svjedočanstvo vjere odraslih. Tamo gdje se vjera živi u obitelji, ona se i prenosi u skladu s dobi djece te različitim prigodama za izričiti navještaj, dijeljenje i slavljenje vjere.

Djeca najprije promatraju i oponašaju odrasle. Spontano se uključuju u obiteljsku molitvu, odlaze s roditeljima na euharistijsko slavlje župne zajednice, slave kršćanske blagdane, ali i odgajaju se u prepoznatljivim kršćanskim vrijednostima zajedništva, brige za druge, pomaganja, praštanja.

Rastući, djeca postaju kritičnija te propituju vjerodostojnost odraslih, koliko sami žive ono što govore i što zahtijevaju od njih. Ako vjera odraslih nije živa i življena, nego samo formalna, onda se navještaj vjere delegira na župnu zajednicu i školu.

Zato je važno da župne zajednice budu mjesta žive vjere, privlačne i otvorene svim naraštajima te da djeluju kao evanđeoski „kvasac” u društvu. Vjeronauk u školi ima svoju specifičnu ulogu upoznavanja s kršćanstvom i drugim religijskim tradicijama, s pitanjima smisla i svrhe života, odnosa prema Bogu i bližnjemu, ispravna života, krivnje, praštanja, patnje, smrti i nade poslije smrti. Vjeronauk nije isto što i kateheza, ali ako je kvalitetan, može postati izvrsno mjesto evangelizacije.

Zahvaljujući mnogim dobrim vjeroučiteljima, vjeronauk zacijelo čini za dobrobit djece i mladih i više nego što mislimo. No on treba župne zajednice na koje će moći uputiti one koji traže više.

• Kad je riječ o novim naraštajima, u enciklici „Magnifica humanitas” papa Lav XIV. upozorava na zaštitu mladih osoba, posebno u digitalnom svijetu. Po pitanju prenošenja vjere mladima, što nam digitalni svijet omogućuje, a koje su možda opasnosti i manjkavosti? 

Digitalni svijet donio je brojne promjene u naš život, i prednosti i opasnosti. Prednosti su povezanost na daljinu, umreženost, brže poslovanje, brze usluge, blagodati na raznim područjima. No digitalni svijet skriva i opasnosti koje vrebaju s raznih strana, „viruse”, „infekcije” i prijevare, od onih tehničke i financijske do onih osobne, emocionalne, psihološke i religijske naravi. Digitalni svijet pomaknuo je granice između javnog i privatnog. I mnogi odrasli ljudi izlažu svoju privatnost na raznim platformama u svrhu zarade (i popularnosti), a time postaju ranjivi za razne oblike zloupotrebe. Djeci i mladima svijet interneta nameće modele ponašanja, često promiče materijalizam, stigmatizira one koji su slabiji i drugačiji.

Digitalna era donosi novi pogled na stvarnost, a novi mediji imaju moć, koja postaje nepredvidiva. Papa Lav XIV. u enciklici „Veličanstveno čovještvo” upozorava da medije moramo trajno propitkivati s gledišta traganja za istinom i poštovanja ljudskog dostojanstva svake osobe. Svojim vlastitim odnosom prema medijima stariji trebaju pokazati mladima kako se to čini.

Digitalna revolucija donijela je promjene i u svijet obrazovanja i učenja, uključujući i religijsko učenje, a na tom području također s prednostima i nedostatcima. Danas mladi ljudi mogu na internetu susresti mnoštvo vjerskih sadržaja, informirati se i formirati, ali i zalutati na stranputice ako im nedostaju kriteriji razlučivanja. Sve to govori o važnosti kvalitetna religioznog odgoja i obrazovanja kao i odgoja za medije. Nismo osuđeni biti puki primatelji i potrošači medijskih ponuda. Trebamo znati i kritički reagirati, a i vježbati se u stvaranju alternativnih, kvalitetnijih medijskih sadržaja.

• Prošle je godine objavljena Vaša knjiga „Crkva i teologija u svijetu koji se mijenja” (Zagreb, 2025.), koju smo predstavili i na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu. U njoj poglavito progovarate o sinodalnoj preobrazbi Crkve. Koje su glavne karakteristike te sinodalne preobrazbe i je li nam i zašto ona potrebna?

Vjerujem da knjiga informacijama i uvidima koje pruža može pomoći razumjeti zašto nam je takva preobrazba potrebna. Riječ „sinoda” doslovno znači „zajednički hod“ svih u Crkvi. Sinodalna preobrazba vodi k tome da se Crkva počne više prepoznavati i strukturirati kao zajednica u poslanju nego kao hijerarhijski strukturirana institucija koju se poistovjećuje s klerom.

Crkva je sav narod Božji koji živi, slavi, svjedoči i odjelotvoruje svoju vjeru i tako služi čovječanstvu promičući Isusove vrijednosti djelatne ljubavi, milosrđa, pravednosti, istine, jedinstva i mira. Sinodalnost Crkve ima svoj temelj u zajedničkom dostojanstvu svih krštenika te vrednovanju osjećaja vjere svih vjernika. Tim temeljnim jedinstvom nadilazi se podjela Crkve na kler i laike jer sinodalna Crkva zajedno sluša i razlučuje što joj Duh Sveti govori danas.

Papa Franjo je isticao da je sinodalnost konstitutivna dimenzija Crkve, obilježje koje se nalazi u samom njezinu temelju. Sinodalnost pomaže bolje razumjeti i ulogu hijerarhijske službe u Crkvi. Objašnjavajući ulogu pastira, papa Franjo rabi sliku preokrenute piramide, jer oni koji obavljaju službu autoriteta u Crkvi nazivaju se „služitelji“, po uzoru na Krista koji se očitovao kao onaj koji služi i pere noge učenicima. Takvo shvaćanje Crkve zacrtano je na Drugom vatikanskom koncilu, a dalje su ga razvijali i njegovi prethodnici. Sinodalna preobrazba Crkve uključuje i duhovnu i strukturnu i pastoralnu dimenziju. Riječ je o povezanosti sinodalnog i misionarskog obilježja Crkve, zajedništva i služenja, o Crkvi milosrđa, koja je okrenuta ljudima u svim njihovim potrebama, a posebnu brigu posvećuje onima koji su „siromašni“, zakinuti, isključeni, prezreni, odbačeni.

Papa Franjo je u sinodalnoj preobrazbi vidio put Crkve za treće tisućljeće i temelj obnove Crkve, koju treba provesti u djelo. Zato je, uz sve poteškoće na koje je nailazio, od početka svoga pontifikata nastojao voditi Crkvu na sinodalan način. To se očitovalo i u kontinuiranu održavanju biskupskih sinoda o važnim pitanjima i usmjerenjima oko kojih je potrebna široka suglasnost u Crkvi, a napose u pripremi i provedbi Sinode o sinodalnosti Crkve, koja je započela u listopadu 2021. godine, imala dvije opće skupštine u listopadu 2023. i 2024. godine, a završit će crkvenom skupštinom u listopadu 2028. godine.

Ta je sinoda, čiju provedbu nastavlja papa Lav XIV., ocijenjena najvažnijim crkvenim događajem nakon Drugog vatikanskog koncila. Ona je pripremljena, održana te se nastoji provesti i vrednovati u mjesnim Crkvama metodologijom sinodalnog procesa. Završni dokument Biskupske sinode o sinodalnosti Crkve plod je slušanja naroda Božjeg i razlučivanja pastira. Papa Franjo potpisao je taj dokument, koji je u najvećem dijelu prihvaćen s daleko više od potrebne dvotrećinske većine glasova, kao dio redovnog učiteljstva rimskog biskupa.

Dubokim uzajamnim slušanjem i zajedničkim razlučivanjem u Duhu otvara se mogućnost da se vlastiti misaoni okvir proširi, stvori prostor za drugo mišljenje i drukčiji pogled. Ekleziologija zajedništva zahtijeva sinodalne strukture koje osiguravaju zajedništvo naroda Božjeg na svim razinama. Za to je potrebna i odgovarajuća formacija.

• Što Crkva u Hrvatskoj može i treba učiniti kako bi sinodalni proces postao stvarnost?

Provedba sinodalne preobrazbe Crkve, utemeljena na koncilskom razumijevanju Crkve, ne odnosi se samo na neke posebne ili dodatne aktivnosti nego na sinodalnu kvalitetu redovita pastorala svake mjesne Crkve. Od svake se biskupije (a onda i župe) očekuje da poboljša i ostvaruje svoje redovito pastoralno djelovanje tako da ono više postane „zajednički hod“, da u njemu bude prepoznatljivo sinodalno obraćenje Crkve. Faza provedbe Sinode o sinodalnosti, u kojoj se nalazimo, ujedno služi razmjeni iskustava i inicijativa, a time i razmjeni darova među mjesnim Crkvama, kojima jedni druge nadahnjuju izgrađujući jedinstvo u različitosti situacija.

Uza sva vrijedna nastojanja u našoj se Crkvi nailazi i na određene poteškoće, koje proizlaze otuda što su i sami biskupi i svećenici naviknuti na ustaljen, strogo hijerarhijski model upravljanja biskupijom odnosno župom, a vjernici su naviknuti biti pasivni primatelji pastoralnih ponuda koje dolaze od hijerarhije. Župna pastoralna i ekonomska vijeća često funkcioniraju samo formalno, bez stvarna uključivanja vjernika laika u procese savjetovanja i donošenja odluka.

No kako sinodalnost Crkve ima obvezujući karakter, proces sinodalne preobrazbe nije moguće ignorirati. Crkva u Hrvatskoj uključila se u sinodalni proces, za čiju su provedbu zaduženi ponajprije mjesni biskupi i biskupske konferencije. Osnovani su sinodski timovi, radilo se negdje više, a negdje manje, već prema mogućnostima i okolnostima.

Uočeni su problemi na koje se nailazi kao što su klerikalizam i manjak kulture dijaloga, ali i pozitivni znakovi kao što su želja vjernika laika za sudjelovanjem u životu i djelovanju Crkve, želja za kvalitetnijim pastoralom i većom pristupačnošću svećenika, zatim želja za učenjem novih oblika komunikacije kao i potreba uključivanja svih, posebno zapostavljenih. Primijećena je plodonosnost metode razgovora u Duhu.

• U knjizi progovarate i o djelovanju žena u dušobrižništvu od ranog kršćanstva do danas. U zborniku radova pod naslovom „Feministička teologija – Misao i praksa u kontekstima Srednje i Istočne Europe“ (Zagreb, 2025.) pisali ste posebno o ženama i đakonatu. Može li rasprava o đakonatu žena pomoći Crkvi dublje promišljati vlastito poslanje i strukture?

Rasprava o ženskom đakonatu propituje razvoj crkvene tradicije na tom području i njezino značenje za Crkvu danas, na temelju novosti i nakane Isusove prakse i prakse prve Crkve. Novija teologija đakonata veže đakonsku službu uz predstavljanje Krista koji služi u samoj ministerijalnoj strukturi Crkve. Riječ je o kvalitativnom razlikovanju i bitnom povezivanju reprezentacije Krista u riječi i sakramentu te u djelima ljubavi unutar jedinstvenog sakramenta svetog reda.

Ponovno ređenje đakonica, koje se pokazuje nužnim osobito u nekim dijelovima svijeta, svakako bi bilo znak vremena te doprinos sinodalnoj i misijskoj preobrazbi Crkve. To ne znači da treba kopirati i nepromijenjeno reproducirati lik, status i funkcije đakonica iz prošlosti, poglavito iz prvog tisućljeća Crkve, nego nanovo konfigurirati službu u skladu sa značajkama koje odgovaraju novim pastoralnim potrebama i ulozi žena u Crkvi u 21. stoljeću.

• Jedan je od Vaših interesa i feministička teologija. Od 2015. do 2020. bili ste i predsjednica Hrvatske sekcije Društva žena u teološkom istraživanju (ESWTR – CS). Koje značenje ima feministička teologija za katoličku teologiju? 

Feministička teologija propituje kršćansku vjeru i tradiciju te strukturu i život Crkve polazeći od feminističke kritike patrijarhalne i androcentrične religije, a pritom se oslanja na temeljne poruke Isusova nauka. Kako u hrvatskom teološkom i crkvenom kontekstu feministička teologija još uvijek nije adekvatno valorizirana i prihvaćena, smatrala sam da je važno dati pregled njezina nastanka i razvoja te pitanja koja postavlja.

Budući da kod nas u Crkvi postoje vrlo negativne predrasude o pojmu feminizma, uvijek je potrebno prikazati feminističke pristupe na koje se oslanja pojedino teološko istraživanje. To određuje ciljeve i teme koje istražuje feministička teologija u svojim pojedinim i različitim inačicama. Njezin doprinos Crkvi, teologiji i crkvenoj praksi odnosi se na promicanje vidljivosti i ravnopravnosti žena iz kršćanske perspektive, otkrivanje i valoriziranje potisnutih ženskih tradicija u povijesti i učenju Crkve te kritičko propitkivanje patrijarhalnih struktura, koje su stoljećima smatrane same po sebi razumljivima.

• Naslov Vaše knjige ističe da se nalazimo u vremenu velikih promjena. Smatrate li da teologija u Hrvatskoj dovoljno odgovara na pitanja koja postavljaju suvremeni vjernici i duboke promjene koje su zahvatile svijet?

U vremenu dubokih promjena teologija treba služiti i Crkvi i društvu, pomoći razumjeti stvarnost koja se mijenja te u dijalogu s drugim znanostima dati kršćanski doprinos oblikovanju humanijeg svijeta i života. Mislim da se zadnjih desetljeća i teologija u Hrvatskoj postupno razvija, izazvana kako sveučilišnim tako i crkvenim zahtjevima.

Teško je govoriti u globalu, ali pojedinačno ima zaista vrlo vrijednih radova i glasova koje se možda nedovoljno poznaje i nedovoljno čuje. No sigurna sam da nadahnjuju mnoge. Današnje mogućnosti povezivanja i međunarodne suradnje kao i alati kojima se premošćuju jezične barijere i geografske daljine pružaju izvrsne mogućnosti svima koji se uistinu žele baviti teološkim radom.