Urednik “Riječkih novina” Rudolf Eckert

Prijenos posmrtnih ostataka dr. Rudolfa Eckerta (1889. - 1915.), “junaka vjere i naroda” te urednika “Riječkih novina” s Kozale na Trsatsko groblje u srpnju 1935. godine bilo je snažno iskazivanje narodnih i vjerskih stremljenja katolika na Sušaku, pograničnome gradu kojega je tada od talijanske Fiume (Rijeke) djelila Rječina. Pokroviteljstvo je “blagoizvolio preuzeti” blaženi Alojzije Stepinac. Na dr. Rudolfa Eckerta u gradu na Rječini podsjeća spomen ploča “Riječkim novinama” postavljena kraj istočnog ulaza crkve Gospe Lurdske. Njegovo je ime povezano s Katoličkim pokretom koji su u kapucinskom samostanu na Žabici uoči Prvoga svj. rata potakli krčki biskup Anton Mahnič (1850.-1920.) i fra Bernardin Nikola Škrivanić (1855.-1932.).

Rođen u Travniku 27. veljače 1889., Rudolf Eckert je maturirao 1907. u Sarajevu, a pravo s doktoratom završio 1912. u Zagrebu. S Velimirom Deželićem ml. i Milkom Kelovićem pokreće 1909. godine omladinski katolički list Krijes, a iste je godine izabran za predsjednika omladinskoga katoličkog društva “Domagoj”. Istodobno postaje urednikom socijalnog dijela glasila Luč. Tijekom 1910. boravi u Sloveniji, Njemačkoj i Belgiji, gdje upoznaje programe kršćanskih socijalista, koje želi ugraditi u temelje hrvatskog društva. Nakon ponovnog boravka u belgijskom Leuvenu u prvoj polovici 1913. godine proučava flamansko pitanje, te dolazi do zaključka da su u austrijskoj, odnosno ugarskoj politici korijeni ukupnoga hrvatskoga zaostajanja. Članom Hrvatskoga katoličkog seniorata postaje 1913. godine te otada tijesno surađuje s biskupom Antonom Mahničem. Rukopisna ostavština dr. Rudolfa Eckerta uništena je 1945. godine prilikom uhićenja Petra Grgeca (1890.-1962.), koji je inače na komunistčkom montiranom sudskom procesu osuđen na sedam godina robije te na deset godina gubitka građanskih prava. Grgec je napisao knjigu o Eckertu, objavljenu 1995. godine u nakladi “Zvona” i HKD Sv. Ćirila i Metoda (Sv. Jeronima) ponajviše zalaganjem Josipa Pavlišića, tada riječko-senjskog nadbiskupa u miru.

Kad je fra Bernardin Škrivanić u samostanskom krugu na Žabici utemeljio tiskaru i s književnikom Milanom Pavelićem (1879.-1939.) pokrenuo “Riječke novine” (1912.-1914.), prvi hrvatski katolički dnevni list s velikim vjerskim i političkim utjecajem, ton tome dnevniku davali su dr. Rudolf Eckert i Petar Rogulja (1888.-1920.).

Dr. Velimir Deželić, mlađi (1888.-1976.) je prilikom prijenosa posmrtnih ostataka dr. Rudolfa Eckerta s Kozale na Trsat istakao kako je on “došao ovamo u Hrvatsko primorje, jer je htio da radi za narod ondje gdje je u ono vrijeme bilo najugroženije i hrvatstvo i katolicizam. Svjestan je bio da se tim časom odriče sviju lagodnosti života, čak i mogućnosti stvaranja porodice. To zapisuje Eckert u svoj dnevnik i opasuje se pojasom trećeg reda sv. Franje. Sve za veću slavu Božju i za svoj dragi hrvatski narod”.

U samome svome začetku katolički je pokret u Hrvatskoj istaknuo politički program prema kojem je bilo nužno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba, “jednog naroda podijeljenog u tri plemena” unutar Austro-Ugarske Monarhije. Sukladno tome “Riječke novine” su isticale srpske pobjede u Balkanskim ratovima (1912.-1913.) što je bilo trn u oku tadašnjim mađarskim vlastima u Rijeci. Nakon atentata na nadvojvodu Ferdinanda, te objave rata Austro-Ugarske protiv Kraljevine Srbije, mađarske vlasti su u kolovozu 1914. godine zabranile izlaženje “Riječkih novina”. Ubrzo su Eckert i Rogulja, uz odobrenje zagrebačkog nadbiskupa Bauera, pokrenuli su Zagrebu izlazak “Novina”, ali dr. Eckert u njima nije imao prilike dugo surađivati. Kao “politički sumnjiv”, iako krhkoga zdravlja, u prosincu 1914. godine unovačen je dr. Eckert u monarhijsku vojsku.

“Shrvan naporima austrijskoga militarizma” obolio je te je “u trećem razredu riječke bolnice zaklopio 12. ožujka 1915. u 27 godini života zauvijek mlade, ali trudne oči, ostavivši za sobom divnu uspomenu asketskoga života i žarkoga rodoljublja”. Dr. Rudolf Eckert bio je prvotno sahranjen na groblju Kozala.

Samo godinu i pol dana ranije, a neposredno uoči atentata na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu, u velikoj dvorani Hrvatskog zavoda u Zagrebu, Rudolf Eckert je 27. lipnja 1914. bio svečano promoviran u doktora pravnih znanosti sub auspiciis Regis (pod kraljevim okriljem) te mu je “kraljevski izaslanik uz veliko javno slavlje predao skupocjeni briljantni prsten” kao odlikovanje cara Franje Josipa I.

U tada prigodnom govoru dr. Eckert je kao predsjednik Hrvatskog katoličkog akademskog društva “Domagoj” kazao da se drži u životu načela “našeg katoličkog pokreta u Hrvatskoj, naime ideje hrvatstva, katolicizma i demokratizma”. Istaknuo je također da je “na našem znaku zapisana hrvatska zastava, slavenska lipa i križ kao simbol naših principa”.

Sa sličnim zamislima i stremljenjima potaknuo je biskup senjsko-modruški dr. Ivan Starčević (1932-1934) početkom tridesetih godina na Sušaku katolički pokret, čiji je prvak bio župnik Martin Bubanj (1898.-1945.), zagovornik gesla domagojskog pokreta “Bog - hrvatski narod - socijalna pravda”. Martin Bubanj je već kao mladi vjeroučitelj na sušačkoj gimnaziji bio suočen s činjenicom da su “Hrvati poniženi i uvrijeđeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti”, a “u svojoj kući nemaju nikakvih prava” stoga što je “srbijanska hegemonija zauzela pozicije”, jer je “dvor srpski, srpska je diplomacija”, a “iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici i uvode se srpski (…), inferiorni po sadržaju i štampani ćirilicom”. Štoviše, “mi smo to na Sušaku još više osjetili stoga što je sv. Sava ujedno i krsna slava gimnazije katoličkoga i hrvatskoga Sušaka”.

Biskup Starčević potakao je na Sušaku katolički pokret, koji je poslije njegove rane smrti 1934. godine, preuzeo Martin Bubanj. Vjersko i nacionalno jedinstvo bilo je tada nužno na Sušaku, gdje su i mnogi Hrvati poslije uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine podržavale “tvrdo” jugoslovenstvo, koje je bilo temeljeno i na snažnom protukatoličkom raspoloženju.

Sušačani koji su podržavali diktaturu kralja Aleksandra I. Karađorđevića obrazlagali su to stavom da “doklegod u Italiji vlada fašizam, po mir na Jadranu, Balkanu i Dunavu jednako bi bilo opasno zavođenje pune demokracije kao i punog fašizma u Jugoslaviji”, jer po njima “čitava Jugoslavija (...) danas instinktivno osjeća da joj fašistička Italija radi o glavi”, a “uzme li se u obzir još i to da između Talijana i Jugoslavena i u najširim narodnim masama postoji vjekovni odnos antagonizma, evidentno je da bi i fašizam i puna demokracija u Jugoslaviji, postavljeni vis-a-vis fašističke Italije, predstavljali jednaku opasnost za mir Evrope (...) što je uvidio i osjetio kralj Aleksandar Karađorđević”.

Katolička crkva i organizacije koje je podržavala bile su od uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. pa sve do 1935. godine jedine institucije unutar kojih se na hrvatskim prostorima moglo i nacionalno djelovati. Zagrebački je nadbiskup, dr. Antun Bauer (1914.-1937.) u ime hrvatskih biskupa poslije atentata što je 20. lipnja 1928. godine izveden u beogradskoj skupštini na braću Radić, u svojoj poslanici svećenstvu, a objašnjavajući ciljeve Katoličke akcije i način djelovanja unutar nje, istakao to kako su “svećenici državljani, pa je stoga svaki svećenik slobodan da se služi pravima što mu ih državni zakoni daju i da nesmetano vrši dužnosti koje mu zakoni kao državljaninu nameću; slobodan je dakle da se u širem smislu riječi bavi politikom. Toga svećenicima nitko ne može poreći niti zabraniti”.

Poslije atentata na kralja Aleksanda (1934.), raspisivanjem izbora 1935. godine i prihvaćanjem dr. Vladka Mačeka kao neupitnog vođe hrvatskog naroda, nastale su nove političke okolnosti u unitarističkoj jugoslovenskoj kraljevini. Hrvatsko pitanje, koje je uz vjersko, bilo ključno za razrješenje tadašnjih unutrašnjih prilika u “staroj” Jugoslaviji jasno je istaknuto, a Mačekov zahtjev da se “lajbek iznova zakopča” usmjerio je i Katoličku crkvu i katoličke udruge prema tada najvažnijem hrvatskom cilju – ostvarenju vjerskih i nacionalnih prava, a u konačnici i stvaranju vlastite države.

Katolički pokret je imenovanjem bl. Alojzija Stepinca zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom 1932. godine, doživio snažan zamah. Stepinaca je na toj dužnosti podržao dr. Ivan Starčević, prvi kapitularni vikar sjedinjenih biskupija senjske i modruške (1930.-1932.), a potom i biskup (1932.-1934.). Starčević je među prvima prepoznao Stepinca kao slijednika zagrebačkog nadbiskupa Bauera.