Iz povijesne riznice

Urednik “Riječkih novina” Rudolf Eckert

Goran Moravček
12.09.2022.

Rudolf Eckert došao je u Hrvatsko primorje jer je htio raditi za narod ondje gdje je u ono vrijeme bilo najugroženije i hrvatstvo i katolicizam. Svjestan je bio da se tim časom odriče sviju lagodnosti života, čak i mogućnosti stvaranja obitelji.

Urednik “Riječkih novina” Rudolf Eckert » naslovna

Prijenos posmrtnih ostataka dr. Rudolfa Eckerta (1889. - 1915.), “junaka vjere i naroda” te urednika “Riječkih novina” s Kozale na Trsatsko groblje u srpnju 1935. godine bilo je snažno iskazivanje narodnih i vjerskih stremljenja katolika na Sušaku, pograničnome gradu kojega je tada od talijanske Fiume (Rijeke) djelila Rječina. Pokroviteljstvo je “blagoizvolio preuzeti” blaženi Alojzije Stepinac. Na dr. Rudolfa Eckerta u gradu na Rječini podsjeća spomen ploča “Riječkim novinama” postavljena kraj istočnog ulaza crkve Gospe Lurdske. Njegovo je ime povezano s Katoličkim pokretom koji su u kapucinskom samostanu na Žabici uoči Prvoga svj. rata potakli krčki biskup Anton Mahnič (1850.-1920.) i fra Bernardin Nikola Škrivanić (1855.-1932.).

Rođen u Travniku 27. veljače 1889., Rudolf Eckert je maturirao 1907. u Sarajevu, a pravo s doktoratom završio 1912. u Zagrebu. S Velimirom Deželićem ml. i Milkom Kelovićem pokreće 1909. godine omladinski katolički list Krijes, a iste je godine izabran za predsjednika omladinskoga katoličkog društva “Domagoj”. Istodobno postaje urednikom socijalnog dijela glasila Luč. Tijekom 1910. boravi u Sloveniji, Njemačkoj i Belgiji, gdje upoznaje programe kršćanskih socijalista, koje želi ugraditi u temelje hrvatskog društva. Nakon ponovnog boravka u belgijskom Leuvenu u prvoj polovici 1913. godine proučava flamansko pitanje, te dolazi do zaključka da su u austrijskoj, odnosno ugarskoj politici korijeni ukupnoga hrvatskoga zaostajanja. Članom Hrvatskoga katoličkog seniorata postaje 1913. godine te otada tijesno surađuje s biskupom Antonom Mahničem. Rukopisna ostavština dr. Rudolfa Eckerta uništena je 1945. godine prilikom uhićenja Petra Grgeca (1890.-1962.), koji je inače na komunistčkom montiranom sudskom procesu osuđen na sedam godina robije te na deset godina gubitka građanskih prava. Grgec je napisao knjigu o Eckertu, objavljenu 1995. godine u nakladi “Zvona” i HKD Sv. Ćirila i Metoda (Sv. Jeronima) ponajviše zalaganjem Josipa Pavlišića, tada riječko-senjskog nadbiskupa u miru.

Spomen ploča Riječke novine

Kad je fra Bernardin Škrivanić u samostanskom krugu na Žabici utemeljio tiskaru i s književnikom Milanom Pavelićem (1879.-1939.) pokrenuo “Riječke novine” (1912.-1914.), prvi hrvatski katolički dnevni list s velikim vjerskim i političkim utjecajem, ton tome dnevniku davali su dr. Rudolf Eckert i Petar Rogulja (1888.-1920.).

Dr. Velimir Deželić, mlađi (1888.-1976.) je prilikom prijenosa posmrtnih ostataka dr. Rudolfa Eckerta s Kozale na Trsat istakao kako je on “došao ovamo u Hrvatsko primorje, jer je htio da radi za narod ondje gdje je u ono vrijeme bilo najugroženije i hrvatstvo i katolicizam. Svjestan je bio da se tim časom odriče sviju lagodnosti života, čak i mogućnosti stvaranja porodice. To zapisuje Eckert u svoj dnevnik i opasuje se pojasom trećeg reda sv. Franje. Sve za veću slavu Božju i za svoj dragi hrvatski narod”.

U samome svome začetku katolički je pokret u Hrvatskoj istaknuo politički program prema kojem je bilo nužno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba, “jednog naroda podijeljenog u tri plemena” unutar Austro-Ugarske Monarhije. Sukladno tome “Riječke novine” su isticale srpske pobjede u Balkanskim ratovima (1912.-1913.) što je bilo trn u oku tadašnjim mađarskim vlastima u Rijeci. Nakon atentata na nadvojvodu Ferdinanda, te objave rata Austro-Ugarske protiv Kraljevine Srbije, mađarske vlasti su u kolovozu 1914. godine zabranile izlaženje “Riječkih novina”. Ubrzo su Eckert i Rogulja, uz odobrenje zagrebačkog nadbiskupa Bauera, pokrenuli su Zagrebu izlazak “Novina”, ali dr. Eckert u njima nije imao prilike dugo surađivati. Kao “politički sumnjiv”, iako krhkoga zdravlja, u prosincu 1914. godine unovačen je dr. Eckert u monarhijsku vojsku.

“Shrvan naporima austrijskoga militarizma” obolio je te je “u trećem razredu riječke bolnice zaklopio 12. ožujka 1915. u 27 godini života zauvijek mlade, ali trudne oči, ostavivši za sobom divnu uspomenu asketskoga života i žarkoga rodoljublja”. Dr. Rudolf Eckert bio je prvotno sahranjen na groblju Kozala.

Samo godinu i pol dana ranije, a neposredno uoči atentata na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu, u velikoj dvorani Hrvatskog zavoda u Zagrebu, Rudolf Eckert je 27. lipnja 1914. bio svečano promoviran u doktora pravnih znanosti sub auspiciis Regis (pod kraljevim okriljem) te mu je “kraljevski izaslanik uz veliko javno slavlje predao skupocjeni briljantni prsten” kao odlikovanje cara Franje Josipa I.

U tada prigodnom govoru dr. Eckert je kao predsjednik Hrvatskog katoličkog akademskog društva “Domagoj” kazao da se drži u životu načela “našeg katoličkog pokreta u Hrvatskoj, naime ideje hrvatstva, katolicizma i demokratizma”. Istaknuo je također da je “na našem znaku zapisana hrvatska zastava, slavenska lipa i križ kao simbol naših principa”.

Sa sličnim zamislima i stremljenjima potaknuo je biskup senjsko-modruški dr. Ivan Starčević (1932-1934) početkom tridesetih godina na Sušaku katolički pokret, čiji je prvak bio župnik Martin Bubanj (1898.-1945.), zagovornik gesla domagojskog pokreta “Bog - hrvatski narod - socijalna pravda”. Martin Bubanj je već kao mladi vjeroučitelj na sušačkoj gimnaziji bio suočen s činjenicom da su “Hrvati poniženi i uvrijeđeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti”, a “u svojoj kući nemaju nikakvih prava” stoga što je “srbijanska hegemonija zauzela pozicije”, jer je “dvor srpski, srpska je diplomacija”, a “iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici i uvode se srpski (…), inferiorni po sadržaju i štampani ćirilicom”. Štoviše, “mi smo to na Sušaku još više osjetili stoga što je sv. Sava ujedno i krsna slava gimnazije katoličkoga i hrvatskoga Sušaka”.

Biskup Starčević potakao je na Sušaku katolički pokret, koji je poslije njegove rane smrti 1934. godine, preuzeo Martin Bubanj. Vjersko i nacionalno jedinstvo bilo je tada nužno na Sušaku, gdje su i mnogi Hrvati poslije uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine podržavale “tvrdo” jugoslovenstvo, koje je bilo temeljeno i na snažnom protukatoličkom raspoloženju.

Sušačani koji su podržavali diktaturu kralja Aleksandra I. Karađorđevića obrazlagali su to stavom da “doklegod u Italiji vlada fašizam, po mir na Jadranu, Balkanu i Dunavu jednako bi bilo opasno zavođenje pune demokracije kao i punog fašizma u Jugoslaviji”, jer po njima “čitava Jugoslavija (...) danas instinktivno osjeća da joj fašistička Italija radi o glavi”, a “uzme li se u obzir još i to da između Talijana i Jugoslavena i u najširim narodnim masama postoji vjekovni odnos antagonizma, evidentno je da bi i fašizam i puna demokracija u Jugoslaviji, postavljeni vis-a-vis fašističke Italije, predstavljali jednaku opasnost za mir Evrope (...) što je uvidio i osjetio kralj Aleksandar Karađorđević”.

Katolička crkva i organizacije koje je podržavala bile su od uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. pa sve do 1935. godine jedine institucije unutar kojih se na hrvatskim prostorima moglo i nacionalno djelovati. Zagrebački je nadbiskup, dr. Antun Bauer (1914.-1937.) u ime hrvatskih biskupa poslije atentata što je 20. lipnja 1928. godine izveden u beogradskoj skupštini na braću Radić, u svojoj poslanici svećenstvu, a objašnjavajući ciljeve Katoličke akcije i način djelovanja unutar nje, istakao to kako su “svećenici državljani, pa je stoga svaki svećenik slobodan da se služi pravima što mu ih državni zakoni daju i da nesmetano vrši dužnosti koje mu zakoni kao državljaninu nameću; slobodan je dakle da se u širem smislu riječi bavi politikom. Toga svećenicima nitko ne može poreći niti zabraniti”.

Poslije atentata na kralja Aleksanda (1934.), raspisivanjem izbora 1935. godine i prihvaćanjem dr. Vladka Mačeka kao neupitnog vođe hrvatskog naroda, nastale su nove političke okolnosti u unitarističkoj jugoslovenskoj kraljevini. Hrvatsko pitanje, koje je uz vjersko, bilo ključno za razrješenje tadašnjih unutrašnjih prilika u “staroj” Jugoslaviji jasno je istaknuto, a Mačekov zahtjev da se “lajbek iznova zakopča” usmjerio je i Katoličku crkvu i katoličke udruge prema tada najvažnijem hrvatskom cilju – ostvarenju vjerskih i nacionalnih prava, a u konačnici i stvaranju vlastite države.

Katolički pokret je imenovanjem bl. Alojzija Stepinca zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom 1932. godine, doživio snažan zamah. Stepinaca je na toj dužnosti podržao dr. Ivan Starčević, prvi kapitularni vikar sjedinjenih biskupija senjske i modruške (1930.-1932.), a potom i biskup (1932.-1934.). Starčević je među prvima prepoznao Stepinca kao slijednika zagrebačkog nadbiskupa Bauera.

Eckertov grob na trstaskom groblju

U društvenim i političkim okolnostima Rijeke i Sušaka, župnik Martin Bubanj je povodom dvadesete obljetnice smrti dr. Rudolfa Eckerta predložio da se njegovi posmrtni ostatci prenesu “sa otuđene nam Rijeke na Trsat”, stoga što je “borac za naša narodna prava na Rijeci i Istri zaslužio da mu tijelo počiva u domovini”. To je i učinjeno uz prisustvo na tisuće vjernika 7. srpnja 1935. godine, koji su nakon procesije i mise u bazilici Gospe Trsatske dopratili lijes do groblja na Trsatu. Dr. Rudolf Eckert sahranjen je ispred kapele sv. Mihovila.

Iz rubrike: Iz povijesne riznice

Urednik “Riječkih novina” Rudolf Eckert » naslovna

Prije 120 godina položen temeljni kamen za kapucinsku crkvu Gospe Lurdske

Goran Moravček
13.02.2024.

Nakon što je pohodio Lourdes 1902. godine, fra Škrivanić je na Žabici potaknuo gradnju velike crkve Gospe Lurdske po uzoru na onu izgrađenu na mjestu ukazanja.