Vjernici laici u Crkvi i društvu 21. stoljeća

Crkva koja hodi zajedno: teolozi o laicima i sinodalnosti – izlaganja s prve panel rasprave

U okviru prvog panela Teološko-pastoralnog seminara Riječke metropolije održanog 25. listopada, teolozi s. Ana Thea Filipović, Bruna Velčić, Marko Medved i Šime Zupčić razgovarali su s novinarkom HRT-a Blaženkom Jančić o “Koncilskom zaokretu Crkve prema vjernicima laicima”. Video snimka cijelog seminara dostupna je na YouTube kanalu Riječke nadbiskupije, a ovdje donosimo detaljan podsjetnik na izlaganja sudionika prvog panela.

Crkva kao Božji narod, a ne hijerarhijska piramida

Sestra Ana Thea Filipović, s KBF-a u Zagrebu, podsjetila je kako je Drugi vatikanski koncil promijenio pogled na Crkvu – od piramidalne ekleziologije prema slici Božjeg naroda. Nalik na institucije svjetovne države Crkva se tijekom mnogih stoljeća razumijevala kao dobro organizirana „Božja država“ nasuprot zemaljskoj državi, tj. kao paralelno „savršeno društvo“. Takav model Crkve jačao je od početka konstantinovske ere i zadobivanjem moći u društvu, a zatim i kao posljedica zauzimanja obrambenih stavova u odnosu na društvena, kulturna, politička i konfesionalna previranja i promjene od početka novog vijeka, posebno od Tridentskog koncila (1545.-1563.), s kulminacijom na Prvom vatikanskom koncilu (1869./70.) i u susljednim pontifikatima do Drugog vatikanskog koncila.

U slici Crkve kao Božjeg naroda otkriva se bitna jednakost i dostojanstvo svih vjernika po krštenju. Žene i dalje nailaze na zapreke u postizanju punijeg priznavanja svojih karizmi, svoga zvanja i svoga mjesta u raznim područjima života Crkve, što ide na štetu služenja zajedničkom poslanju.

Upravo prema tom modelu, Crkva se sastoji od dva nejednaka dijela – hijerarhije i laika – onih koji upravljaju Crkvom po Kristovu ovlaštenju i onih kojima se upravlja, koje se poučava, koji su primatelji i izvršitelji onoga što hijerarhija predlaže vjerovati i činiti. Zaokret Koncila je vidljiv po tome što se nakon definiranja otajstvene naravi Crkve u prvom poglavlju Lumen Gentium, odmah u drugom poglavlju govori o Crkvi kao narodu Božjemu. Ta je slika dinamična, nadovezuje se na Stari zavjet i revalorizira prvi savez, prepoznaje Božji plan spasenja u ukupnoj povijesti, Crkva se razumijeva kao hodočasnica na putu kroz povijest. U toj slici otkriva se bitna jednakost i dostojanstvo svih vjernika po krštenju.

Filipović se posebno osvrnula i na ulogu žena u Crkvi, podsjećajući kako je pitanje obnove ženskog đakonata značajno obilježilo rasprave u okviru dviju zadnjih biskupskih sinoda. U zemljama područja Amazonije, gdje žene de facto već vrše službu đakonica, rezultirale su na posebnoj Sinodi za Amazoniju iz 2019. prijedlozima obnove ženskog đakonata. No, zbog snažnih polarizacija u Crkvi, papa Franjo u apostolskoj pubudnici Ljubljena Amazonija – Querida Amazonia (2020.) nije udovoljio tim zahtjevima.

Na kontinentalnim skupštinama Sinode o sinodalnosti pitanje žena u Crkvi postavilo se kao važno pitanje koje traži aktualne odgovore, što je vidljivo i u Završnom dokumentu Europske kontinentalne skupštine (2023.). Pretežno zapadne zemlje Europe bile su mišljenja da treba preispitati pitanje pristupa žena zaređenim službama, za razliku pak od zemalja istočne Europe, koje uglavnom nisu isticale to pitanje kao važno, što govori o tome da su naše mjesne Crkve, a i društva, tradicionalniji. Rasprave na prvom općem zasjedanju XVI. skupštine Biskupske sinode o sinodalnosti (2023.) bile su žustre i polarizirane, zbog čega se nastojalo na drugom zasjedanju (2024.) izostaviti to pitanje iz rasprava.

Ipak, u broju 60 Završnog dokumenta ukazuje se na raskorak između ontološke ravnopravnosti žena i muškaraca na temelju krštenja i crkvene prakse. Kaže se kako „žene i dalje nailaze na zapreke u postizanju punijeg priznavanja svojih karizmi, svoga zvanja i svoga mjesta u raznim područjima života Crkve, što ide na štetu služenja zajedničkom poslanju“.

U Crkvi laici sudjeluju punopravno, zajedno sa zaređenim službenicima

Profesorica Svetog pisma Bruna Velčić govorila je o percepciji odnosa između klerika i laika kao odnosa „mi“ i „vi“, što je došlo do izražaja i tijekom sinodalnih savjetovanja u Riječkoj nadbiskupiji, kada su vjernici istaknuli potrebu za većim zajedništvom te da odnos klera i laika treba biti obilježen povjerenjem i razumijevanjem. Citirala je riječi pape Franje, iz govora izrečenog na skupu Dikasterija za laike, obitelj i život (18.2.2023.), u kojem je rekao da potreba da se vrednuje uloga laika ne proizlazi iz neke teološke novotarije, ili potrebe zbog manjka svećenika, ili iz neke borbe za prava ili 'osvete' onih koji su bili zapostavljeni u prošlosti: ona se temelji na ispravnom shvaćanju Crkve koja je Božji narod u kojem laici sudjeluju punopravno, zajedno sa zaređenim službenicima. U tom smislu, laik se, više nego kao „netko tko nije klerik” ili „netko tko nije redovnik”, treba shvatiti kao krštenik, član svetog Božjeg naroda. U Novom zavjetu ne pojavljuje se riječ laik, nego se govori o „vjernicima”, „učenicima”, „braći”, „svetima” – pojmovima koji se odnose na sve: i na vjernike laike i na zaređene službenike, na Božji narod koji hodi zajedno.

Potreba da se vrednuje uloga laika se temelji na ispravnom shvaćanju Crkve koja je Božji narod u kojem laici sudjeluju punopravno, zajedno sa zaređenim službenicima. Službe lektorata, akolitata i katehiste označavaju prepoznavanje doprinosa koji pojedini laici pružaju životu i poslanju Crkve.

Velčić je nadalje podsjetila na to da je 2021. godine papa Franjo objavio dva apostolska pisma (Spiritus Domini i Antiquum Ministerium) kojima je izmijenio odredbu kanonskog prava na način da se tzv. laičke službe, tj. akolitat i lektorat, mogu dodijeliti svim vjernicima, dakle ne više samo muškarcima nego i ženama, a u drugom je ustanovio službu katehiste, koji u crkvenoj zajednici sudjeluje u prenošenju vjere i formaciji vjernika. Spomenula je da joj nije poznato koliko se u Hrvatskoj radi na pripremi laika za ove službe te je navela primjer Firence gdje je ove godine devet osoba primilo te službe – dva muškarca (jedan oženjen, jedan bogoslov) i sedam žena – među kojima je i poznata talijanska teologinja Serena Noceti koja je službeno postala katehistica i teologinja u svojoj biskupiji. Pohvalila je rad Metropolitanskog pastoralnog instituta u Rijeci koji je ove godine upisao lijepi broj laika i laikinja, što pokazuje da laici osjećaju potrebu za teološkom formacijom. Službe lektorata, akolitata i katehiste su trajne službe u crkvenoj zajednici i svakako je prije uvođenja u njih potrebno razlučivanje o potrebi za navedenim službama te o prikladnosti pojedinih osoba, a neophodna je i formacija. Tu nije riječ o klerikalizaciji laika, već o prepoznavanju doprinosa koji pojedini laici pružaju životu i poslanju Crkve. Prema papi Franji, pripuštanje laika ovim službama važno je i za buduće svećenike koji ih također primaju (upravo kao laici) jer će tako „bolje razumjeti da su sudionici zajedničke službe s drugim krštenim muškarcima i ženama“.

Laici – suradnici, a ne samo izvršitelji

Teolog i komunikolog Šime Zupčić je istaknuo da odnos laika i klerika nije moguće jednoznačno opisati kao dobar ili loš, te da iako je češće imao pozitivna iskustva u kojima je imao priliku biti zaista suradnik, ipak nije imao samo takva iskustva te postoje i situacije i iskustva kada se laika doživljava kao onoga tko samo treba nešto odraditi. Nije samo pitanje kako će pojedini klerici doživjeti laike, već možda još i važnije kako laici doživljavaju sami sebe jer ako će sami sebe doživjeti sluganski, kao one koji su tu samo da odrade posao koji im se dodijeli, onda nije čudo da će nas i hijerarhijska Crkva tako doživjeti. Istaknuo je i štetnost pojave klerikaliziranih laika, kazavši da laik ne može kvalitetno izgrađivati Crkvu ako pokušava biti što sličniji kleriku, kao neki nepotpuni i nesavršeni klerik, nego samo ako zaista djeluje kao laik sa svojim pozivom i poslanjem, te tako konstruktivno izgrađuje Crkvu, a izgrađujući bolju Crkvu time doprinosi i da ta Crkva bude izgrađujući faktor u suvremenom društvu.

Sinoda o sinodalnosti nas potiče na jasnu promjenu smjera nas kao pojedinaca vjernika i nas kao Crkve u cjelini, pa se zato teže usudimo odvažiti na takve korake.

Zupčić je nadalje izrazio razočarenje što lakše i više obilježavamo sinode od prije 1100 godina, nego što se brinemo o provedbi aktualne Sinode, budući da nam je tako lakše jer ako obilježimo nešto iz davnih vremena, lakše krenemo dalje bez ikakve promjene, a Sinoda o sinodalnosti nas potiče na jasnu promjenu smjera nas kao pojedinaca vjernika i nas kao Crkve u cjelini, pa se zato teže usudimo odvažiti na takve korake.

Ući u sekularno i pluralno društvo kroz vrata koncilske, odnosno sinodalne Crkve

Crkveni povjesničar Marko Medved podsjetio je da su laici oduvijek činili ogromnu većinu Crkve, ali tek su u drugoj polovici 20. st., pripuštanjem laika na studij teologije, stekli teološki aparat da bi mogli sebe definirati, za razliku od dotadašnje prakse u kojoj je kler, s obzirom da je isključivo on posjedovao teološko znanje, određivao što je i koje su uloge laika. Drugi vatikanski koncil napokon progovara o laicima. Doduše i nakon Koncila na ulogu laika često se gledalo isključivo kao onu sa zadaćom uređivanja svijeta po Božjem, dok se zapostavljalo unutarcrkveno poslanje vjernika laika. Takvo se poimanje temeljilo na kontrapozicioniranju svijeta i Crkve. Kroz pojam Božjeg naroda, koji je još konstitucija Lumen gentium istaknula prije bilo kakve distinkcije kler-laik, danas svi krštenici sudjeluju u izgradnji Božjega kraljevstva u svijetu. Laici poznaju jezik ovog svijeta i ovoga vremena, što je preduvjet uspješnog ostvarenja poslanja Crkve. Medved je ustvrdio kako su se u poimanju Crkve tijekom povijesti, uključujući i Koncil, koristile i brojne druge slike poput mističnog tijela Kristova, communija, Tijela Kristova i dr. No u današnjem povijesnom trenutku, obilježenom izgradnjom sinodalne Crkve, slika Božjeg naroda u središtu je crkvenog učiteljstva jer najbolje odgovara potrebi misionarske i sinodalne crkvenosti.

Laici poznaju jezik ovog svijeta i ovoga vremena, što je preduvjet uspješnog ostvarenja poslanja Crkve. Da bi danas Crkva uspješno izvršila svoje poslanje, treba kao Božji narod, kler i laici zajedno, u sekularno i pluralno društvo ući kroz vrata koncilske, odnosno sinodalne Crkve.  

Medved je upozorio na to da se sinodalnost u hrvatskoj crkvenoj javnosti gura pod tepih, mada je to centralna kategorija pape Franje i pape Lava, te da u Hrvatskoj puno više prostora dajemo obilježavanju sinoda od prije 1100 godina negoli „sinodalnoj Crkvi – zajedništvu, sudjelovanju i poslanju“. Odgovarajući na pitanje o laicima i teološkim učilištima, Medved je sa žaljenjem istaknuo da je došlo do zatvaranja Teologije u Rijeci te da među onima kojima je iz ove ustanove omogućen ostanak na KBF-u nažalost nema nijednog laika. Govoreći o odgovornosti teologa sa žaljenjem je istaknuo bijeg dobrog dijela teologa od javnog angažmana zbog straha od zamjeranja centrima moći. No bez takvog angažmana teologa neće se dogoditi rast i razvoj odgovornosti laika u Crkvi te izgradnja sinodalne Crkve u nas, kao što se bez aktivne uloge teologa – od kojih su neki pedesetih godina 20. st. doživjeli marginalizaciju u Crkvi – ne bi bio dogodio Drugi vatikanski sabor.

Na pitanje moderatorice zašto se kod nas ta svijest laika odveć sporo razvija, Medved je istaknuo kako danas u nas jačaju antikoncilski stavovi za razliku od prethodnog vremena u kojemu su osobe poput franjevca i teologa Emanuela Hoška, trsatskog franjevca koji je uspješno evangelizirao generacije odraslih vjernika u sekularnom kontekstu Rijeke, davali veliku ulogu laicima i nisu se bojali da laičko preuzimanje aktivne uloge u Crkvi ugrožava identitet klera. Da bi danas Crkva uspješno izvršila svoje poslanje, treba kao Božji narod, kler i laici zajedno, u sekularno i pluralno društvo ući kroz vrata koncilske, odnosno sinodalne Crkve.  

Evangelizacija svijeta: politička odgovornost, socijalna solidarnost i dijalog s kulturom - izlaganja s druge panel rasprave

U okviru drugog panela Teološko-pastoralnog seminara Riječke metropolije (25. listopad 2025.) teolozi fra Ivan Šarčević, Anton Šuljić, Ana Marčinko i Tomislav Kovač, razgovarali su s pomoćnicom glavnog urednika Kršćanske sadašnjosti Majom Petranović o temi „Vjernici laici u društvu: evangelizacija svijeta“.

 

Društveni angažman kršćana je bitan, ne pridodan

Teolog fra Ivan Šarčević otvorio je panel podsjećajući na poziv Koncila da kršćani laici evanđeljem prožmu društvo. Objasnio je da bi to trebalo činiti nasljedujući Kristov primjer, svjedočanstvom vjere, a ne političkim metodama. „Problem Crkve, dakle bilo nas koji se nazivamo klerici, bilo laika, je što se izlazak na javnu scenu ne čini iz prostora vjere, nego najčešće iz prostora politike ili javne vlasti. Mislim da ne djelujemo iz evanđelja.“ U tom kontekstu najvažnije postaje pitanje borbe za vlast: „Borimo se za vlast ili podržavamo vlast.“

Koncil govori o tome da je društveni angažman bitan, a ne pridodan. Sociolog religije Željko Mardešić je slično upozoravao da je naš dijalog s marksistima bio motiviran ne razgovorom, nego načinom kako da ih svrgnemo s vlasti. Koncil pak govori o ulasku svih nas u sferu politike, u izgradnju zemaljskoga grada. Kršćanima društveni angažman nije nešto sa strane pridodano, nego je bitno za kršćanski život. Bavljenje politikom je bavljenje općim dobrom. Istaknuo je da postoji i način kako to činiti, ali i kako ne bi trebalo. „Ljudi koji izlaze na trgove možda zastupaju neku crkvenu ideologiju da Crkva bude jača u društvu. U redu, svima je nama stalo kao kršćanima da Crkva ima veći utjecaj u društvu. No pitanje je iz kojeg konteksta to čine, da li iz evanđelja? Ako budemo išli iz evanđelja, onda bi se trebali bolje ponašati.“ Objasnio je da je jačanje utjecaja Crkve u društvu potrebno zbog dijaloga, a ne zbog političkog cilja sudjelovanja u vlasti.

„Odnos prema svijetu Koncil definira time da je Crkva klica i začetak kraljevstva Božjega; vjernici, kršćani, laici su u društvu duša toga svijeta, oni prožimaju evanđeljem, a ne politikom, politike je ionako dosta.“ Dodao je i da se svećenici i predstavnici Crkve ne smiju baviti stranačkom politikom, već politikom u smislu obrane nekih vrijednosti, odnosno obranom ljudskog dostojanstva svakog pojedinog čovjeka. Tu je pozvao na odgoj i rast u vjeri svakog vjernika kako se ne bi našao u opasnosti ostajanja nezrelim ili indolentnim pred nekim društvenim pitanjima.

Kršćanima društveni angažman nije nešto sa strane pridodano, nego je bitno za kršćanski život.

Po pitanju odnosa svećenika i laika citirao je T. J. Šagi-Bunića: „Posrednička uloga hijerarhije nije u tome da laicima stavljaju u usta što će govoriti. Koncil kaže: ne trebaju, osobito u stručnim pitanjima, laici očekivati od pastira da oni kažu sve što misle. I nastavlja dalje, neka se svatko pazi da se za autoritet svoga mišljenja ne koristi autoritetom Crkve.“ Šarčević je tako dotaknuo pitanje preuzimanja odgovornosti laika za svoje postupke i djelovanje u društvu. Spomenuo je i problem poistovjećivanja laika s klerom. „Ima laika koji su, ono što mi kažemo, papskiji od pape. Pitanje je kako da laici postanu zreli kršćani u svojoj Crkvi. Da shvate: pa ovo je moja crkva, ovo nije samo Crkva, biskupa i svećenika.“

Na pitanje moderatorice može li kršćanin u politici biti autentičan i slobodan, odnosno kako razumjeti pojave vjerskog populizma i identitetskog kršćanstva gdje se vjera više ne shvaća prvenstveno kao put obraćenja, Šarčević je odgovorio kako se pri promišljanju o prisutnosti kršćana u politici javlja teškoća odveć velike poslušnosti stranci. Naglasio je nužnost da prisutnost kršćana bude kao sakrament – prisutnost nečeg nevidljivog u svijetu, a ne pitanje osvajanja vlasti. Trebamo otvarati procese kao Franjo i ući u prostore ne nužno s osvajanjem vlasti. Papa govori o kulturi lažne nemoći, mi stalno druge delegiramo da nešto učine, a ne djelujemo mi sami. Koncilska paradigma, kojom je dotadašnja praksa anateme zamijenjena dijaloškim odnosom Crkve prema svijetu, danas je ponovno u opasnosti jer su se na scenu vratili bojovni kršćani, rekao je. Naglasio je kako je sekularnost prostor dijaloga. Danas se nameće američka formula identiteta nauštrb vjere – belonging, but non believing („pripadanje, ali ne vjerovanje“). Apelirao je da se ne manipulira s Bogom, već da se bude suosjećan s drugima, što je zadaća svih laika i klera.

Življenje evanđelja u susretu s ranjivima i strancima

Ana Marčinko iz Isusovačke službe za izbjeglice, oslanjajući se na svoje iskustvo u Isusovačkoj službi za izbjeglice, prikazala je što znači živjeti kršćanske vrijednosti u današnjem društvu i koje poteškoće taj put nosi, te kako izazovi ne dolaze samo izvan naše zajednice nego i od same zajednice.

Istaknula je kako je tijekom godina rada u pastoralu s mladima naišla na veliku podršku: „Ljudi su me hvalili, podržavali i ohrabrivali. No otkako radim s izbjeglicama, situacija se potpuno promijenila. Mnogi me ne razumiju, mnoga su se vrata zatvorila i svakodnevno primam brojne kritike.“ Dodala je kako je dugo živjela u uvjerenju da je naša svaka župna zajednica dovoljno otvorena za svakoga: „Trideset godina imala sam osjećaj da su naše župne zajednice kompaktne, otvorene i gostoljubive. Smatrala sam da svatko tko se doseli može jednostavno doći na misu, a župnik će ga, ako želi, uključiti u zajednicu. Vjerovala sam da smo dovoljno otvoreni.“ No praksa ju je, kaže, suočila s drugačijom stvarnošću.

„Tek kad sam počela raditi s ljudima koji dolaze iz drugih kultura, shvatila sam koliko je nekima teško prijeći prag naše crkve. Ima ljudi koji žive doslovno preko puta crkvenih vrata, ali nemaju hrabrosti ući. A mi ih viđamo svaki dan.“ Navela je i konkretne primjere. Kada je nedavno u Isusovačkoj službi za izbjeglice organizirana misa zahvalnica na koju su bili pozvani i korisnici programa, neovisno o vjeri, krštene su dvije bebe čiji su roditelji katolici, ali se u Hrvatskoj nisu uspjeli povezati s katolicima. „Djeca nisu bila krštena jer roditelji mjesecima nisu mogli pronaći kumove“, rekla je. S druge strane, među korisnicima su i kršćani iz Sirije koji su u Europu došli upravo zato da bi živjeli u kršćanskom okruženju. Međutim, zbog kulturnih razlika i nedostatka prihvaćanja u lokalnim kršćanskim zajednicama, ponovno su se našli u situaciji da postaju manjina te se, umjesto među kršćanima, najčešće druže s ljudima koji su im dostupni — onima koji dijele njihovu marginaliziranost.

Lako je voljeti svoje, ali kad se susretnemo s drugačijima, tu najviše otkrivamo nedostatak ljubavi.

Sve to, smatra Marčinko, pokazuje ozbiljan raskorak između evanđelja i svakodnevne prakse: „Iako sam studirala teologiju, godinama radila u pastoralu i smatrala se otvorenom osobom, pravo sam evanđelje počela učiti tek kad sam počela živjeti i raditi s ljudima koji su drukčiji od mene. Jezične barijere bile su najmanji problem – pravi izazov bio je naučiti komunikaciju ljubavi. Lako je voljeti svoje, ali kad se susretnemo s drugačijima, tu najviše otkrivamo nedostatak ljubavi.“ Zato se, kaže, često pita kako je moguće da se nedjeljom okupljamo oko euharistije i slušamo evanđelja koja iznova govore o strancima i o Kristovom odnosu prema njima – a ipak teško živimo ono što čujemo.

Na kraju je podijelila i rezultate upitnika provedenog na početku sinodalnog hoda u Dubrovačkoj biskupiji, gdje je prethodno djelovala: „Upitnik je ispunilo pet posto vjernika, većinom angažiranih. Čak 80 posto njih izjavilo je da ne poznaje socijalni ni moralni nauk Crkve, kao ni neke osnovne elemente vjere. A govorimo o ljudima koji imaju dvanaest godina školskog vjeronauka, četiri do pet godina župne kateheze i redovito sudjeluju u životu župne zajednice. Pa ipak, evanđelje ne razumijemo.“ Zato smatra da je nužno vratiti se izvorima: „Vratimo se evanđelju i Učiteljstvu Crkve. Dokumenti poput Fratelli tutti pozivaju na socijalno prijateljstvo i solidarnost. Ako u tom duhu formiramo vjernike laike, solidarnost može postati nova forma evangelizacije svijeta.“ Istaknula je također važnost enciklike Laudato si te potrebu ekološkog obraćenja. Ako se iskorištava Zemlja, zasigurno ćemo doći do iskorištavanja čovjeka, pri čemu je posebno naglasila iskorištavanje stranih radnika kao legaliziranog ropstva. 

 

Zaboravljena vizija koncila o laicima kao odgovornim članovima Crkve 

Tomislav Kovač, pročelnik Katedre fundamentalne teologije na KBF-u Zagrebu, istaknuo je kako je važno osvijestiti dostojanstvo vjernika laika unutar Crkve. Ne samo što su vjernici laici najbrojniji i punopravni članovi Crkve, nego i sama Crkva od samoga njezina početka počiva na vjernicima laicima, među kojima se mogu ubrajati i Isus, Blažena djevica Marija i apostoli.

Prema Drugom vatikanskom koncilu i Katekizmu Katoličke Crkve vjernici laici, po krsnoj milosti, imaju udioništvo u Kristovoj kraljevskoj, proročkoj i svećeničkoj službi jer su i oni čuvari, navjestitelji i posrednici kršćanske vjere u svojem svakidašnjem životu. Specifičnost vjernika laika, prema Koncilu, upravo je u tome što oni u isto vrijeme pripadaju i Crkvi i svijetu, u kojem su pozvani svjedočiti svoju vjeru i biti svojevrstan sakrament Božjeg djelovanja među ljudima. Zbog svoje raznolike prisutnosti u svijetu, vjernici laici mogu doprijeti puno dalje nego što to mogu svećenici, a u svojem su djelovanju u isto vrijeme slobodni i odgovorni prema Crkvi. Odnos između vjernika laika i svećenika ne bi se smio protumačiti antagonijski ili konkurentski, nego komplementarno, sa sviješću o zajedničkoj suodgovornosti za Crkvu i svijet.

Nažalost, istaknuo je, promjena mentaliteta na koju poziva Drugi vatikanski koncil, a koja se tiče i mjesta i uloga vjernika u Crkvi, ni šezdeset godina nakon Koncila nije doprijela do velike većine katoličkih vjernika. Za ovaj propust najveću odgovornost snose biskupi, svećenici i katehete koji vjernicima premalo govore o Koncilu i koncilskome duhu, koji se ponajviše očituje u dijaloškoj otvorenosti Crkve prema suvremenome svijetu i u promicanju zajedništva i suradnje među svim vjernicima i ljudima. Slično je i sa sinodalnim hodom Crkve, koji je u velikoj mjeri zapostavljen u našoj domaćoj Crkvi.

Odnos između vjernika laika i svećenika ne bi se smio protumačiti antagonijski ili konkurentski, nego komplementarno, sa sviješću o zajedničkoj suodgovornosti za Crkvu i svijet.

Kovač je također upozorio na rastući fenomen radikalizacije vjere među dijelom vjernika katolika, bilo u tradicionalističkom ili karizmatskom obliku. Osvrnuo se i na utjecaj amerikanizacije kršćanske vjere, koji se posebno primjećuje od reizbora predsjednika Donalda Trumpa. Ta amerikanizacija vjere pod izravnim je utjecajem evanđeosko-pentekostalnog pokreta, koji vjeru instrumentalizira u ideološke i nacionalne svrhe te reducira na moralna pitanja o braku, obitelji i spolnoga života, zanemarujući cjelovitost kršćanske poruke koja je prije svega egzistencijalna, osloboditeljska, ali također socijalna. Takva vrsta karizmatskog kršćanstva vjeru svodi na subjektivne emocije, koje se protive svakoj racionalizaciji i teologiji, a na doktrinarnom, političkom i socijalnom planu u mnogočemu se protivi službenom katoličkom naučavanju.

Kovač je osobno posvjedočio da je Crkva za njega najljepša avantura čovječanstva, no, u isto vrijeme, Crkva može biti mjesto radikalnog otuđenja i nasilja. Istaknuo je da će Crkva budućnosti, prema svim pokazateljima, biti Crkva laika. Unatoč tome, izrazio je zabrinuost da se Crkva, zbog nedostatka unutarnjega dijaloga i kvalitetne vjerske pouke, ne pretvori u sektu u kojoj će prevladavati isključivo, fanatično i bojovno kršćanstvo, koje će Crkvu još više izolirati od svijeta. Na kraju, podsjetio je da 25 godina nije bilo skupa o vjernicima laicima na nacionalnoj i biskupskoj razini u Hrvatskoj. Izrazio je nadu da ovaj skup u Rijeci bude poticaj da se i u drugim biskupijama, ali i na župskim razinama, više progovora o mjestu i ulozi vjernika laika u Crkvi, u simbiozi sa svećenicima i u skladu sa crkvenim dokumentima. Pozvao je i na čitanje koncilskih dokumenata i enciklike Fratelli tutti pape Franje koja promiče socijalno prijateljstvo. Rekao je kako su neki pokreti sveli kršćanstvo isključivo na pitanje spolnog morala i obitelji, što se događa na tragu amerikanizacije, zanemarujući odgovornost kršćana prema demokraciji, odnosno građansku odgovornost.

Potreba za novim dijalogom Crkve sa svijetom kulture

Anton Šuljić, teolog, novinar, likovni kritičar i kantautor, govorio je o dijalogu Crkve sa svijetom kulture. „U tom dijalogu mi ponovno otkrivamo sebe i bogati svijet umjetnosti“, rekao je Šuljić te ustvrdio da danas još uvijek postoji stoljetni rascjep. „Još je Pavao VI. rekao: oprostite, nastao je taj rascjep, ali mi želimo razgovarati jer vi imate taj dar da možete ono što je nebesko spustiti na zemlju. Ivan Pavao II. pozivao je na suradnju Crkve sa svijetom umjetnosti. No ta suradnja još uvijek nije dovoljno dijaloška. Teško je ovog časa procjenjivati kakav je odnos umjetnika i Crkve. Svijet filma i kazališta najviše se udaljio od konteksta barem objektivnog odnosa prema Crkvi. Iako imamo i sjajnih redatelja i glumaca.“

U svim je situacijama potreban dijalog jer nema napretka ukoliko pucamo jedni na druge iz vlastita rova.

Naveo i je primjere dobre i loše suradnje u sakralnoj arhitekturi. Kao dobar primjer naveo je crkvu sv. Nikole biskupa na Krnjevu u Rijeci, koja je plod suradnje akademika Borisa Magaša i liturgičara fra Bernardina Škunce. A kao loš, izgradnju crkve, nacionalnog svetišta, na Udbini, gdje mjesni biskup nije prihvatio prijedlog stručne komisije. Osvrnuo se i na Crkvi ne naklonjene kazališne predstave u Rijeci i Zagrebu te rekao kako je tom prigodom redatelja pozvao na gostovanje na Teološkom četvrtku Kršćanske sadašnjosti, no nije se odazvao. Zaključio da nam treba dijalog i u takvim situacijama jer nema napretka ukoliko pucamo jedni na druge iz vlastita rova.

Panel je zaključen raspravom u kojoj je istaknuta je činjenica kako su se u povijesti Crkve i teologije koristile razne slike Crkve, pri čemu se danas u vremenu sinodalne Crkve u središte stavlja pojam Crkve kao Naroda Božjega. Bilo je govora o i završnom dokumentu Sinode „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“ koji je objavljen i na hrvatskom jeziku, a koji ide za uspostavom novih odnosa unutar Crkve.