Žalovanje nije bolest koju treba liječiti, već proces koji treba proživjeti

U palijativnoj skrbi često se naglašava važnost podrške obitelji, čak i nakon pacijentove smrti. No, novija istraživanja pokazuju ne samo da nema značajne dobrobiti za članove obitelji ako ih u žalovanju podržavaju profesionalci, već da to može biti i štetno. Istina je da između pacijenta i zdravstvenog radnika postoji poseban odnos utemeljen na povjerenju i obvezama, no taj poseban odnos ne treba proširivati na pacijentovu obitelj.

Tuga, potištenost, tjeskoba, ljutnja, ojađenost, beznađe, osjećaj praznine, osjećaj usamljenosti, plačnost, emocionalno tupilo i drugi negativni osjećaji prirodni su i normalni uslijed gubitka drage osobe. Oni nisu ni bolesti, niti poremećaji, te ih kao takve ne trebaju ublažavati stručnjaci. Radi se o normalnim ljudskim reakcijama na životne muke i padove koji su dio takozvanog ljudskog stanja. Ideja da je emocionalna bol stanje koje zahtijeva posebnu stručnu pomoć, u osnovi je dehumanizirajuća.

Pretpostavka da najbolji oblik ljudskog života uvijek treba biti sama sreća i da se to stanje može postići, ili da njegovu suprotnost treba stručno uklanjati, može naštetiti pacijentima, njihovim obiteljima i zdravstvenim radnicima. Pretjerana emocionalna uključenost profesionalaca, kakvu potiče trenutna filozofija palijativne skrbi, može uzrokovati emocionalnu iscrpljenost i gubitak sposobnosti objektivnog prosuđivanja, što u konačnici šteti upravo onima kojima se nastoji pomoći.

Naprotiv, stručnjaci bi morali upućivati laičku javnost da je podrška u žalovanju primarno zadaća obiteljskog i prijateljskog kruga žalujuće osobe, te da pretežna većina žalujućih ima dovoljno unutarnje snage i otpornosti da se navikne na novonastale životne okolnosti, ma koliko god one bile teške. Ovo nije umanjivanje patnje usljed gubitka, nego priznavanje temeljne ljudske sposobnosti za oporavak i prilagodbu. Profesionalna pomoć trebala bi biti namijenjena samo manjem broju slučajeva u kojima žalovanje poprima patološke oblike, kao što je produljeno žalovanje koje značajno narušava svakodnevno funkcioniranje tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Dakle, stručna podrška u žalovanju ne bi se smjela rutinski nuditi svakome tko je izgubio bližnjeg.

Danas se većina smrti u razvijenim zemljama događa bolnicama, hospicijima domovima za starije i sličnim ustanovama, zbog čega su njihovi građani izgubili mnoga znanja, vještine i stavove vezane za umiranje i smrt. Ono što su generacije prije nas smatrale normalnim dijelom života - prisutnost uz umirućeg, opraštanje, tugovanje u krugu obitelji i zajednice - danas je za mnoge ljude potpuno nepoznato iskustvo. Forsiranje profesionalne podrške u žalovanju vodi u istom smjeru, to jest prema „dekvalificiranju” pojedinaca i zajednica da se nose s neizbježnim životnim nedaćama. Svaki put kada se normalna životna teškoća proglasi problemom koji zahtijeva stručnjaka, društvo gubi dio svoje sposobnosti da se samo nosi s njom. Umjesto da jačamo prirodne mreže podrške kao što su to obitelj, prijatelje, susjedstvo, vjerske zajednice, riskiramo stvaranje ovisnosti o profesionalnim uslugama za situacije s kojima se čovječanstvo tisućljećima sasvim dobro nosilo bez ikakve podrške stručnjaka.

Resursi palijativne skrbi nedostatni su praktično u svim zemljama. Stoga bi stručnjaci morali voditi računa da ta ograničena sredstva rasporede tako da pristojni minimum skrbi bude dostupan svima koji ga trebaju, i ne trošiti ih na profesionalnu podršku u žalovanju jer učinkovitost takve podrške nije dokazana, a potencijalno može štetiti. Umjesto toga, profesionalci bi trebali ponuditi objašnjenja i savjete na osjetljiv i prijateljski način, bez pretenzije da preuzmu ulogu koju prirodno imaju bliske osobe iz okruženja žalujućeg.

Potrebno je trajno poučavati javnost o tome da je podrška u žalovanju prvenstveno zadaća obitelji, prijatelja i šire društvene zajednice. Ljudska bića posjeduju nevjerojatnu unutarnju snagu i psihološku otpornost. Pretežna većina žalujućih osoba ima sposobnosti da se, uz protok vremena i podršku svojih bližnjih, navikne na novonastale životne okolnosti, koliko god one u početku izgledale nepodnošljive.

Prebacivanje žalovanja u ruke profesionalaca stvara ovisnost o sustavu i narušava povjerenje u vlastite mehanizme suočavanja. Umjesto da "liječimo" tugu, trebali bismo poticati povratak običajima, ritualima i međuljudskoj solidarnosti koji su tisućljećima služili kao prirodni štit protiv očaja.

Žalovanje nije bolest koju treba liječiti, već proces koji treba proživjeti. Prekomjerna intervencija profesionalaca u ovaj intimni ljudski proces riskira pretvaranje prirodne boli u medicinski problem, dok istovremeno troši dragocjene resurse koji su potrebniji onima koji se bore s terminalnim bolestima. Društvo se mora ponovno naučiti nositi sa smrću, ne kroz kliničke protokole, već kroz povratak empatiji, prisutnosti i razumijevanju unutar prirodnih ljudskih odnosa.

Vraćanje tuge obitelji i prijateljima nije čin napuštanja, već čin povjerenja u ljudsku prirodu i njezinu sposobnost zacjeljivanja.