Zašto smo se radovali herbariju?

Herbarij (lat. Herbarium) zbirka je prešana i sušena bilja. Nekoć je izrada herbarija bila jedna od glavnih cjelogodišnjih aktivnosti učenika pučkih škola u Hrvatskoj. Bilo je tako još od doba Austro-Ugarske Carevine pa do pred tridesetak godina. Možda se herbariji još izrađuju u manjim seoskim školama, ali u gradskima, nažalost, ne.

Ocem herbarija smatra se talijanski liječnik i botaničar Luca Ghini (1490. – 1556.). Kad se 1544. preselio u Bolognu, jer je postao profesorom tamošnjeg sveučilišta, došao je na ideju da počne izrađivati zbirku sušenih biljaka, a oformio je i prvu zbirku živih biljaka, odnosno prvi botanički vrt (arboretum). Ghini je biljke prešao, sušio i poslije lijepio na papir, što je botaničarima omogućio da biljku proučavaju izvan sezone rasta i prirodnog staništa. Nažalost, njegov se herbarij nije sačuvao, ali sačuvana su djela njegovih učenika koji su, redom, postali vrsni botaničari. Oni su nastavili izrađivati svoje herbarije koje danas smatraju pravim botaničkim blagom, starim 500 godina. Švedski je znanstvenik Carl Linnaeus u 18. st. uvezanu knjigu zamijenio sustavom listova i tako dobio današnji oblik herbarija.

Ako ste imali sreću posjetiti vrlo stare knjižnice, mogli ste vidjeti s koliko se pažnje čuvaju tamošnji herbariji. Iako su to nekoć uglavnom bile priručne zbirke liječnika i ljekarnika, danas se s njima postupa jednako pažljivo kao sa zbirkama starih zemljopisnih karata ili nota, iluminiranim rukopisima ili prvotiscima. Stari herbariji i jesu vrijedni toga jer čuvaju neprocjenjivu botaničku građu, ponekad čak i već izumrle biljke. Unatoč svojoj krhkosti, oni botaničarima, farmaceutima i ekolozima pružaju mnoštvo iskoristivih podataka. Velik broj herbarija čuvaju i prirodoslovni muzeji, gdje, u kontroliranim uvjetima, mogu opstati neograničeno dugo.

Mnogi su povijesni velikani još u dječjoj dobi razvili ljubav prema herbarijima. Najprije su se njima bavili kao hobijem, kasnije „zaozbiljno“: Goethe, Rousseau, John Stuart Mill, Rosa Luxemburg, Emily Dickinson... Bilo je i mnogo botaničkih crtača (uglavnom žena), a danas ekolozi i planinari izrađuju tzv. fotoherbarije.

Razgovarajući s mamom i njezinom sestričnom, koje su već dobrano zagazile u deveto desetljeće života, saznala sam kako su se herbariji izgrađivali u goranskim školama četrdesetih godina 20. stoljeća. Za herbarij se ponajprije morala kupiti posebna mapa u trgovini. Imala je čvrste kartonske, lijepo oblikovane korice kroz koje su bile provučene dvije keper trake za vezivanje. Unutar korica bio je veći broj (možda i pedesetak) žućkastih upijajućih listova koji su se iz korica mogli pojedinačno vaditi. U herbariju su obično bila i dva lista bugačice, tj. posebnog jako upijajućeg papira.

Učenici su nastavnu građu usvojenu na prirodopisu morali pratiti rješavanjem zadataka u herbariju. Primjerice, kad se učilo poljsko cvijeće, vjesnici proljeća, žitarice, korovi, učenici su morali u herbarij ulijepiti barem jednu biljaka iz te skupine. Trebalo je pronaći lijepu, neoštećenu biljku prikladne veličine, iskopati je s korijenom, donijeti kući, pažljivo rasprostrti između dva lista bugačice, sve položiti na ravnu površinu, opteretiti nekim teškim predmetom i povremeno kontrolirati kako se biljka suši. Tko nije imao bugačicu, biljku bi umetnuo između listova novina. Ako je postupak bio dobro obavljen, suha je biljka zadržala prvotni oblik i boju.

Međutim, trebalo je znati i male trikove kako osušiti i one malo zahtjevnije biljke, poglavito one drvenaste stabljike, odnosno lukovičasta ili gomoljasta korijena. Visibabi je, primjerice, trebalo pažljivo uzdužno prerezati lukovicu i tako je „stanjiti“ radi lakšeg prešanja. Cvjetove je, opet, trebalo rastvoriti i tako ih položiti na bugačicu...

Nakon Drugog svjetskog rata, u doba opće neimaštine i gladi, nije bilo ni ljepila kojim bi se biljku moglo pričvrstiti na papir. Zato su učenici izrezivali tanke trakice od bijeloga papira, pažljivo ih premazivali domaćim ljepilom (mješavinom brašna i vode) i onda tim trakicama učvršćivali biljku na list herbarija, po jednu na svaki list. Posebna muka bilo je ispisivanje podataka o biljci metalnim perom i tintom, budući da su listovi herbarija bili neravni i upijajući pa se tinta po njima lako razlijevala.

Moja je generacija imala već lakši posao jer mogli smo nabaviti i gotove naljepnice na koje smo kemijskom olovkom upisivali: naziv biljke (hrvatski i latinski), porodicu, stanište, nalazište i datum skupljanja, opis i korištenje biljke... Generacija rođena 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća izrađivala je herbarije istim postupcima, ali već su imali providne plastične košuljice koje su štitile osušene biljke. Oni nisu bili posvećeni herbarijima poput nas, ali se i oni s ljubavlju sjećaju svojih herbarija i svojih biljaka. I svjesni su koliko su mnogo o biljkama naučili tražeći u prirodi baš „onu pravu“ biljku.

Zato bismo se, možda, u školama mogli opet vratiti herbariju, koji se pokazao tako jednostavnim, a višestruko korisnim učilom. Konačno, nije baš sve što smo u ime modernizacije i napretka napustili bilo baš tako jako loše.