Zona komfora

Termin „zona komfora“ u psihologiji se koristi kao definicija načina života u kojem se osjećamo ugodno i sigurno. Iako je taj prostor ugodan, suvremena psihologija čovjeka upozorava na nužnost izlaska iz zone komfora. Papa Franjo također nas na razne načine poziva na izlazak iz zone komfora, ponekad koristeći baš ovaj termin.

Zoni komfora svaki je čovjek sklon, prirodno teži k tome i teško prihvaća promjene. U zoni komfora naše je samopouzdanje visoko, sve nam je poznato, jasni su stavovi, ustaljene navike. Zona komfora voli jasne definicije, ukopane rovove i utabane staze.

Pa što je u tome loše, pitat ćete. Priznajmo svaki za sebe, u ovoj je zoni ugodno. Ipak, u suvremenom svijetu, koji se ubrzano mijenja, ona će s vremenom postati pretijesna. Iako nam se čini da nemamo potrebu mijenjati se, svijet oko nas mijenja se i bez nas. U prošlosti čovječanstva te su promjene bile znatno sporije, vidljive tek odrastanjem novih generacija, i dopuštale su čovjeku da većinu života provede po ustaljenim obrascima. Danas to više nije moguće. Promjene u društvu toliko su brze da zahvaćaju svaku generaciju. Zbog toga se u našoj zoni komfora, udobnosti, počinjemo osjećati neudobno.

Stoga, psiholozi, motivatori, razni korporativni savjetnici i osobni treneri, potiču suvremenog čovjeka na izlazak iz zone komfora. Samo tako je pojedincu moguće ići u korak sa svijetom, učiti i napredovati, ne zaostati i ne ostati frustriran neshvaćanjem onoga što se događa. Izvan zone komfora nalazi se zona rasta, ali svaki rast zahtjeva promjenu, odricanje i trud, a to nije uvijek ugodno. Posebno je teško učiniti prvi korak, zakoračiti prema izlazu.

Sinodalno savjetovanje predstavnika Katoličke Crkve iz europskih zemlja održano početkom veljače u Pragu bilo je primjer kako započeti izlazak iz zone komfora. Na susretu je jasno bilo vidljivo koliko je svaka zemlja opterećena svojom poviješću, koliko naslaga prošlosti nose kršćani Europe i da sve te naslage otežavaju njihov zajednički hod i komunikaciju. No, prožeti duhom sinodalnosti pokazali su kako mogu premostiti sve razlike, izići iz zone komfora, slušati, razgovarati i razumjeti se te krenuti zajedno u svjedočenje evanđelja svijetu.

Da, teško je izaći iz zone komfora. Teško je napustiti utabane staze i krenuti novim putem. Lakše je utaboriti se u svom dvorištu i čuvati ustaljene navike.

Zasigurno je i to razlog zbog čega unutar Katoličke Crkve još uvijek postoji otpor prema Sinodalnom hodu i Papinoj viziji sinodalne Crkve. Neki će katolici radije biti protiv Pape nego izaći iz svoje zone komfora. Katolici protiv Pape? Oksimoron kao 'originalna kopija' ili 'virtualna stvarnost'. Jer biti katolik, unutar velike obitelji kršćana, znači priznavati prvenstvo rimskog biskupa, pape, u zajedništvu svih biskupa svijeta. I vjerovati da on vodi Crkvu u pravome smjeru. Suvremena psihologija, sociologija i teologija rekle bi da je Papa na pravom putu.

U sinodalnom duhu nužno je razumjeti i one koji se boje promjena i brojnih pitanja koje promjene sa sobom nose. Koji se boje kada nemaju jasne definicije, ukopane rovove i utabane staze. I to je prirodno. Vjerojatno će jednog dana ipak shvatiti da im je zona komfora postala pretijesna.