Ako nadvladamo pasivnost i egoizam, otvorit ćemo prostor nadi

Prvi riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić ove je godine, prema uobičajenom protokolu, obavijestio Apostolsku nuncijaturu da će 1. siječnja 2023. godine navršiti 75 godina života, čime ulazi u uobičajenu kanonsku dob za umirovljenje. Njegov zahtjev za odlazak u mirovinu prihvaćen je i objavljen 11. listopada u Nadbiskupskom domu u Rijeci. Novi riječki nadbiskup i metropolit tako je postao mons. Mate Uzinić, do tog trenutka nadbiskup koadjutor.

Nadbiskupe Ivane, nakon 22 godine, koliko ste upravljali i služili Riječkoj nadbiskupiji, došlo je vrijeme za mirovinu. Sada ste nadbiskup u miru i predali ste svoj pastirski štap svome nasljedniku, Mati Uziniću. Što mu možete poručiti?

Poručiti mu mogu da nastavi graditi na temeljima koji su prije njega postavljeni, što je i on sam, pri preuzimanju ove službe, rekao da će činiti. Tradicija dosadašnjih riječkih nadbiskupa, mons. Viktora Burića, mons. Josipa Pavlišića, mons. Antona Tamaruta pa i mene kao posljednjeg u tom nizu navedenih prethodnika, pokazuje da su svi bili jako bliski narodu, voljeli su posjećivati župe i susretati se s vjernicima. I ljudi su to znali cijeniti, ljudi vole kad vide da je biskup bliska osoba koja ih razumije. Ja sam to naučio na primjeru nadbiskupa Pavlišića, a i on sam mi je, kada sam postao nadbiskup, davao dragocjene smjernice. Biskupska služba nije kancelarijska služba, biskup mora biti među narodom.

Vidim da i nadbiskup Mate voli ići među ljude. Pa i njegovo biskupsko geslo je „Od ljudi za ljude“. Stoga sve što mu mogu poručiti je neka nastavi biti vjeran svome geslu.

Prvi ste riječki nadbiskup s obzirom da je i Riječka nadbiskupija utemeljena u godini vašeg biskupskog imenovanja i ređenja. No, kao svećenik bili ste u službi mnogo veće Riječko-senjske nadbiskupije iz koje je 2000. godine izdvojena zasebna Gospićko-senjska biskupija. Kako danas gledate na tu podjelu, je li se pokazala korisnom? Pratite li što se događa u Vašem kraju, u Krasnarskom svetištu?

Mislim da se i sada, nakon 22 godine, može potvrditi da je to bilo nužno. Riječko-senjska nadbiskupija pokrivala je zaista veliki teritorij i svakom je nadbiskupu bilo teško to pokrivati. Velike zasluge za formiranje Gospićko-senjske biskupije imao je moj pokojni kolega povjesničar, gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović. On je u suradnji s tadašnjim riječko-senjskim nadbiskupom mons. dr. Antunom Tamarutom ukazao na potrebu formiranja još jedne biskupije i to uspio ostvariti. Tako je postao prvi gospićko-senjski biskup, a nekoliko mjeseci nakon formiranja te biskupije i Riječke nadbiskupije, ja sam postao prvi riječki nadbiskup.

S obzirom da sam bio svećenik Riječko-senjske nadbiskupije, a rodom sam iz Krasna naravno da pratim i što se događa u toj biskupiji. Drago mi je što je biskupa Bogovića naslijedio biskup Zdenko Križić koji također razumije taj narod i blizak im je.

Često i sami ističete kako je dolazak svetog pape Ivana Pavla II. i njegov petodnevni boravak u Rijeci, najvažniji događaj za Riječku nadbiskupiju u vašem mandatu. No, zasigurno je bilo i drugih. Održan je Euharistijski kongres 2009. godine, osnovane su brojne ustanove, uredi i povjerenstva, uređen je Ordinarijat. U ove 22 godine Riječka je nadbiskupija rasla u mnogim aspektima. Sjećate li se početaka, što je bilo prvo što ste željeli učiniti?

S obzirom da je biskupija već bila dobro ustrojena, nisam morao početi od nule. Želio sam ojačati biskupijsko sjedište, osnovao sam nove Urede, a nakon nekoliko godina dogradio i uredio i prostor za te urede. To mi je bilo važno jer iz sjedišta biskupije moraju dolaziti pastoralni poticaji za rad s vjernicima.

Drugo do čega mi je bilo stalo je naobrazba svećenika, redovnika i laika. Poticao sam ih, posebno studente teologije, da nastave svoj studij i učenje. Smatram da se jedino duhovnom i znanstvenom formacijom klera i laikata Crkva može nositi s izazovima današnjeg vremena. Potrebno je stalno pratiti situaciju u društvu i odgovarati na pitanja ljudi. A tih je pitanja sve više. Informacija koje su dostupne sve je više. Pojavljuju se različite ponude i komentari. Ljudi više ne vjeruju bez pogovora niti svećeniku niti papi. Potrebno je s njima biti u dijalogu i znati kako to činiti.

Posebno sam želio u poslanje Crkve i što više uključiti laike, jer Crkvu ne čine samo biskup i svećenici. Što više povjerenja damo ljudima, to su oni vjerniji Crkvi.

Želja za uključivanjem vjernika laika u život Crkve očitovala se kada ste osnovali Nadbiskupijsko pastoralno vijeće, inzistirali na uspostavi pastoralnog vijeća u svakoj župi, a održano je i nekoliko nadbiskupijskih susreta vijećnika. Time ste na neki način anticipirali Sinodalni hod kojega je prošle godine pokrenuo papa Franjo. Kako gledate na taj proces u kojem sudjeluje cijela Katolička Crkva?

Sinodalni hod nije nastao sam od sebe. Njemu je vrata otvorio Drugi vatikanski sabor. To je bio važan zaokret Crkve u suvremenom svijetu. Istaknuo je važnost laika i potrebu otvorenosti Crkve prema društvu i dijaloga s društvom, jer Crkva je pozvana donositi Krista ne samo vjernicima nego svim ljudima. Isus nije došao spasiti samo one koji će se za njegov rukav držati.

Zbog toga svi koji smo članovi Crkve moramo više raditi na poslanju Crkve. Ne samo svećenici, nego svi vjernici. Svima je povjerena zadaća Crkve, a nju je Isus jasno izrekao: „Idete po svem svijetu i učinite sve ljude mojim učenicima“. To je ono što kao Crkva moramo činiti. Crkva kao narod Božji nije u suprotnosti sa svijetom. Papa Franjo sigurno je na to mislio kada je pokrenuo Sinodalni hod. On se ne događa samo unutar Crkve nego i u dijalogu sa svijetom.