Biblija i grad

U ovom razmišljanju nastojat ćemo naglasiti važnost terminologije grada u Bibliji i njezine primjene u današnjici. Zapravo, Sveto pismo često govori o gradu budućnosti, što se ponajprije odnosi na posljednja vremena (eshaton) i na nebesku egzistenciju, ali uvijek s jasnim posljedicama za sadašnji život vjernika.

U Svetom pismu budući grad zamišljen je kao novi nebeski Jeruzalem koji predstavlja konačan cilj egzistencije svakog vjernika te se nameće kao savršen primjer preobražena novog neba i nove zemlje posljednjih vremena u kojima vlada potpuna jednakost svih sugrađana. U židovskim predajama i Starom zavjetu spomenuta se slika budućeg nebeskoga grada odnosila na novi preobraženi i spašeni Izrael te na intimno zajedništvo s Bogom.

Slika budućega grada uvijek je bila vezana za zemaljski grad Jeruzalem, za koji se je vjerovalo da je sveti grad jer u njemu, točnije u jeruzalemskom Hramu, prebiva Božja slava i sam Bog. Stoga su pobožni Izraelci prebivanje u tom budućem nebeskom gradu shvaćali kao nagradu za vjerno izvršavanje Božjih zapovijedi na zemlji.

U kršćanskoj predaji i u Novom zavjetu, osobito u kasnijim spisima, koji su napisani pod utjecajem grčko-rimske kulture, terminologija grada postaje jedna od najistaknutijih metafora koja opisuje savršenu nebesku egzistenciju u vječnoj nebeskoj domovini. Osim što govori o vjerskim stvarnostima na jedan preneseni način, ova terminologija istovremeno progovara o otajstvu i identitetu same Crkve, koja je shvaćena ne samo kao zemaljska institucija već i kao nebeska stvarnost.

Novi zavjet, osobito evanđelja, donosi zanimljiv materijalni opis savršena i potpuna zajedništva s Bogom kao kraljevstva nebeskog (Božjeg) te, konačno, opis proslavljene Crkve kao Božjega grada-države na nebesima. Iz ovoga zaključujemo da budući nebeski grad predstavlja konačan cilj zemaljske Crkve, čiji članovi već sada uživaju blagodati građanstva u toj nebesko-zemaljskoj zajednici. Iako je metafora grada izrazito prisutna u Poslanici Hebrejima i Otkrivenju, ipak je pripadnost Crkvi i povlastica imanja njezina građanstva najjasnije i najupečatljivije izražena u Poslanici Efežanima, u kojoj čitamo: „Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.“ (Ef 2,19-22).  

Općenito govoreći, razvoj gradske i građanske terminologije u Svetom pismu doprinio je dubljem razumijevanju posebnog kršćanskog identiteta i pripadnosti Crkvi kao živom Božjem stvorenju, kao živoj zajednici vjernika u Krista. Ovakav slikovit i zoran način govora ne gubi svoju aktualnost ni u sadašnjici Crkve i njezinu poslanju. Upravo kako je u Novom zavjetu, osobito u Djelima apostolskim i pavlovskim poslanicama, jasno prikazana presudna uloga gradske sredine za širenje kršćanstva, tako se i danas grad pokazuje kao plodno tlo za širenje novih kršćanskih pokreta i kršćanske duhovnosti.

Primjer jednog istinski urbanog misionara koji je znao uhvatiti se u koštac s izazovima navještaja u gradskim sredinama jest sveti Pavao, koji je istovremeno posjedovao rimsko građanstvo, helenističko obrazovanje u rodnom gradu Tarzu (današnja Turska) te farizejski odgoj u gradu Jeruzalemu. Ove tri bitne sastavnice njegova identiteta i života formirale su jedan otvoreni kozmopolitsko-urbani način razmišljanja i djelovanja. Pavlova pripadnost trima kulturama pomogla mu je doprijeti evanđeoskom porukom u različite gradske sredine u kojima bi malo koji kršćanski misionar imao uspjeha. Uzmimo samo primjer bogatih i velikih gradova kao što su Korint (današnja Grčka) i Efez (današnja Turska), koji su zbog svoje društvene, religiozne i etničke raznovrsnosti zahtijevali izuzetan misionarski napor. U tom smislu Pavao je bio i ostao evangelizacijski vizionar (uzor) koji je dobro poznavao prednosti i nedostatke gradske sredine te ih znao upotrijebiti i oplemeniti za potrebe širenja evanđelja.

Apostol naroda znao je da budućnost evanđelja počiva u gradu, koji ne prestaje biti jedno izrazito izazovno mjesto za kršćanski navještaj zbog susreta različitih kultura i subkultura. Međutim, upravo ovakav zahtjevan kontekst naviještanja postaje jednom od prednosti kršćanstva, koje je pokazalo visok stupanj otvorenosti prema raznim kulturama, što se izražava pojmom „inkulturacija“, koji označava prilagođavanje evanđelja matičnoj kulturi u kojoj se ono naviješta, uz istovremeno usađivanje kršćanskih vrednota.

Duh evanđelja i vjera u Krista zapravo nas potiču cijeniti sve ono što je dobro, istinito i plemenito u jednoj kulturi, povezujući autentične kršćanske s društveno uvjetovanim vrijednostima u jedinstven evanđeoski sustav vrijednosti, a opet nastojeći u tim misionarskim naporima ostati vjerni Duhu evanđelja i vjere u Krista, ostajući tako vjerni Bogu i čovjeku.