Biblija i žene

Prije skoro dvadeset godina željom i zalaganjem povjesničarke Adriane Valerio i egzegetkinje Irmtraud Fischer pokrenut je istraživački i izdavački projekt „Biblija i žene. Egzegeza, kultura i povijest”.

U travnju ove godine, u organizaciji Hrvatske sekcije Europskog društva žena u teološkom istraživanju (ESWTR-CS), Irmtraud Fischer gostovala je na Sveučilištu u Zagrebu i darovala 22 sveska biblioteke „Biblija i žene” Centru za protestantsku teologiju „Matija Vlačić Ilirik”. Tom prigodom održano je i predstavljanje izdavačkog projekta na kojem su, uz Irmtraud Fischer, govorile Bruna Velčić, Jadranka s. Rebeka Anić i Dalibor Milas.

Riječ je o iznimno vrijednom doprinosu suvremenom teološkom i biblijskom istraživanju u čijem je stvaranju sudjelovalo preko 300 znanstvenica i znanstvenika iz cijeloga svijeta, a koje je imalo za cilj istražiti biblijske žene i tekstove o ženama te način kako su ti tekstovi čitani u povijesti – posebno kako su ih čitale žene – sve do danas. Početni svesci bave se samim biblijskim knjigama, a ostali kasnijim židovskim i kršćanskim spisima, preko patristike i srednjeg vijeka do renesanse, reformacije, prosvjetiteljstva te modernog i suvremenog doba.

Prvi svezak ovog impozantna niza nosi naslov „Tora” – Petoknjižje, a sadrži radove koji s različitih polazišta osvjetljavaju tekstove prvih pet biblijskih knjiga. Iznimno su zanimljivi radovi Irmtraud Fischer i Jopie Siebert-Hommes.

I. Fischer bavi se ženskim tekstovima u Postanku 12-50 i suprotstavlja se androcentričnoj tradiciji koja je u središte interesa stavila Abrahama, Izaka i Jakova, dok žene (Saru, Rebeku, Rahelu, Leu i druge) tretira kao sporedne likove. U prvom redu suprotstavlja se tradicionalnom nazivu Post 12-50 koji glasi „povijest praotaca” ili „povijest patrijarha” – nazivu koji se i dandanas nalazi u literaturi i koristi u nastavi – te predlaže da se govori o „povijesti predaka“ ili o „povijesti praroditelja“ jer i žene ravnopravno sudjeluju u primanju Božjih obećanja i oblikovanju Izraela.

Nadalje, Fischer ukazuje na pristranost u tumačenju biblijskih tekstova pri čemu se odnosi među muškarcima interpretiraju kao politički i teološki važnima, dok se odnosi među ženama tumače „privatno“ i banaliziraju. Primjer su sukobi između Ezava i Jakova te Lee i Rahele. Sukob između braće oko prava prvorodstva (Post 25,24–26; 25,27–34; 27,1–41) čita se kao odraz nacionalno-povijesnog sukoba oko prevlasti u regiji, odnosno kao odraz sukoba između dvaju naroda, Izraela i Edoma. No sukob između Lee i Rahele u Post 29-30 tumači se kao privatni spor među dvjema (svadljivim) sestrama. Fischer pokazuje da i sukobe među majkama Izraela treba tumačiti teološki i politički. Usporedbom Post 30,8 i 32,29 vidi se da, kao što se Jakov bori s Bogom i postaje Izrael, tako i njegove žene sudjeluju u toj borbi stvarajući narod. Drugim riječima, „borba“ dviju sestara nije tek obiteljski sukob nego simbolički prikaz utemeljenja Izraela. Fischer zaključuje da Post 12–50 treba tumačiti kao povijest „praroditelja Izraela“, u kojoj muškarci i žene zajedno sudjeluju u nastanku naroda.

Rad Jopie Siebert-Hommes tiče se prvih dvaju poglavlja knjige Izlaska. Iako na prvi pogled djeluju kao „muška priča“ u čijem su središtu „sinovi Izraelovi” – prvenstveno 12 Jakovljevih sinova od kojih potječe izabrani narod – vidimo da to nije slučaj. Faraon zapovijeda ubijanje izraelske muške djece, što ugrožava sinove, a kćeri preuzimaju aktivnu ulogu i postaju ključne za opstanak naroda tako što svojim djelovanjem onemogućuju ostvarenje faraonova plana. Zanimljivo je da se radi o ukupno dvanaest kćeri: to su babice Šifra i Pua, Mojsijeva majka i sestra, faraonova kći, i sedam kćeri midjanskog svećenika od kojih jedna – Sipora – postaje Mojsijevom ženom. Te žene omogućuju opstanak „sinova Izraelovih“ i nastavak povijesti spasenja tako što spašavaju od smrti i budućeg vođu izlaska – Mojsija.

Već ovaj kratak osvrt na dva rada iz sveska „Tora“ pokazuje kako niz „Biblija i žene“ sadrži radove koji omogućuju nove uvide u biblijski svijet i tekst. Dok ih se čita, ne može se izbjeći, a da se ne pomisli: kako to nisam prije uočila? Kako to nisam prije vidjela? To su prozori koji omogućuju gledanje biblijskoga svijeta i teksta na nov način.

Kao netko tko nije imao sreću ni mogućnost da tijekom teološkog i biblijskog obrazovanja uči o feminističkoj teologiji ili od feminističkih egzegetkinja, zahvalna sam na ovom svesku i na čitavom nizu „Biblija i žene“. Radovi ovoga niza razotkrivaju kako su biblijski tekstovi nastajali i bili tumačeni u patrijarhalnim društvenim kontekstima te prvenstveno reflektiraju androcentrične perspektive. Ukazuju i na to kako pojedine klasične interpretacije pridonose legitimizaciji rodnih hijerarhija. No ujedno ovi radovi afirmiraju biblijske i mnoge druge žene u kasnijoj povijesti promatrajući ih kao aktivne subjekte, kao sudionice povijesti spasenja i čitateljice Svetoga pisma. U konačnici, ovi radovi imaju i etičke implikacije jer potiču čitateljice i čitatelje na aktivno oblikovanje pravednijih odnosa te osnaživanje dostojanstva i jednakosti žena u Crkvi i društvu.