Blažena noć

„O zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao“, pjeva Exultet Vazmenoga bdijenja. Vazmena je noć blažena noć uskrsnuća, ona u kojoj sve prethodne noći povijesti spasenja dosežu svoj vrhunac. Sukladno tome liturgijska čitanja u vazmenoj noći vode nas od tame, koja je vladala prije početka stvaranja, preko noći izlaska iz egipatskog ropstva sve do Isusove smrti i do osvita uskrsnog dana. I samo bdjenje započinje u tami koju potom obasjava Krist, „Danica koja ne zna zalaza“, „povratnik od mrtvih koji svijetli svakom čovjeku“.

Židovski targumi, odnosno prijevodi Staroga zavjeta na aramejskom jeziku, donose predaju o četiri noći od posebna značaja u povijesti spasenja. Svaka od njih značajna je za razumijevanje vazmene noći.

Prva je noć stvaranja, kada je zemlja bila pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom, a Duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1,2). Pustoš i praznina dozivaju u pamet pustinjsku površinu, ogoljenu i suhu, na kojoj ništa ne može procvjetati. A bezdan su duboke vode, opasne i tamne, koje podsjećaju na obitavalište mrtvih. Pustinja, bezdan i tama opskurno su trojstvo ništavila. Oni slikovito predstavljaju ona tamna mjesta duše u kojima vlada beznađe. Mjesta do kojih, naizgled, Bog ne dopire. No i do tih najtamnijih kutaka Duh Božji dopire. To je Božji dah koji se potom pretvara u njegovu riječ. Riječ koja stvara svjetlost i ograničava vladavinu tame na doba noći. Pokorava bezdane vode, stvara nebesa i razotkriva kopno te pustoš i prazninu pretvara u zeleni vrt u koji je smješten čovjek da ga obrađuje i čuva. Tamu prve noći rastjeruje Božja stvaralačka riječ koja ima moć od kaosa stvoriti kozmos – uređeni svijet – i dozvati u život sva živa bića. Tamu noći zamjenjuje svjetlost, a besplodnost život.  

Druga je noć Božje objave Abrahamu, kada je Bog s Abrahamom sklopio savez (Post 15,12.17). To je noć obećanja da će Abraham i Sara, iako već u poodmakloj dobi, dobiti potomstvo koje će nakon robovanja u Egiptu izaći na slobodu i zaposjesti zemlju Kanaan. Kao što riječju sazdaje svijet, obećanjem Abrahamu Bog utemeljuje izabrani narod. I iako je Sarina utroba jalova poput puste i prazne zemlje, Božja riječ u nju će metnuti život. Neće se obećanje ostvariti bez kušnje. I Abraham i Sara sumnjat će, ali i rasti u vjeri.

Ova druga noć podsjeća na ona tamna mjesta duše u kojima vlada sumnja. No i do tih praznih mjesta, do tih besplodnih šupljina što duboko u nama zjape prazne dopire zvonka riječ Božjih obećanja. To je riječ vječnoga saveza koja starca čini ocem, a staricu majkom. I njima i njihovu potomstvu jamči trajnu Božju blizinu i dar zemlje. Gust mrak druge noći rastjeruje Božja riječ obećanja popraćena zadimljenim žeravnjakom i gorućom zubljom. Mrak pun jeze zamjenjuje svjetlost nade.

Treća je noć izlaska iz egipatskog ropstva. To je noć Pashe, kada je Bog prošao egipatskom zemljom i pobio sve prvorođence, od ljudi i stoke (Izl 12,29), nakon čega je faraon pustio Izraelce da odu. To je noć koju je Jahve „probdio“ da Izraelce izbavi iz Egipta, i koja je odonda Izraelcima, u sve naraštaje njihove, „noć bdjenja u čast Jahvi“ (Izl 12,42). Ovu noć prethodi i naviješta trodnevna tama u koju je Bog zavio Egipat tako da Egipćani nisu mogli jedan drugoga vidjeti, dok je u mjestima gdje su Izraelci živjeli, sjala svjetlost.

A slijedi je noć prijelaza preko mora, kada stup od oblaka Egipćanima postaje oblak taman, a Izraelcima svijetao. Čitavu noć Bog na stranu valja vode jakim vjetrom i suši more kako bi Izraelci mogli prijeći, a u cik zore strmoglavljuje Egipćane usred voda te od njih ne ostaje ni jedan jedini. Treća noć podsjeća na ona tamna mjesta duše u kojima vlada nesloboda. No i do tih naših tamnica u kojima čamimo okovani dopire Božja riječ koja oslobađa. To je riječ koja od voda čini zidove kako bismo izbjegli okovima smrti i imali život u slobodi. Tamu ropstva zamjenjuje jutro oslobođenja.

Četvrta je noć Mesijina dolaska, noć završetka svijeta kada će „lanci zla biti uništeni i željezni jaram slomljen“. Tu noć, koju Židovi očekuju, kršćani mogu prepoznati već u božićnoj noći Isusova rođenja, a posebno u noćima njegove muke i proslavljenja: jer noću Isus biva uhićen i suđen, i mrkla tama prekriva zemlju u času njegove smrti. Navečer njegovo tijelo smještaju u grob gdje će počivati do uskrsnog jutra.

Sve noći Isusova života nalaze svoj vrhunac u vazmenoj noći, a skupa s njima i sve prethodno spomenute noći povijesti spasenja jer Isusovo je uskrsnuće novo stvaranje, novi savez i novo oslobođenje. Ono označava konačnu pobjedu nad beznađem, nad sumnjom i nad ropstvom grijeha i smrti.   

Vazmena noć vodi nas na ono tamno mjesto duše u kojemu vlada strah od smrti. Svijeća koju palimo u Vazmenom bdjenju sjeća nas na krštenje kojim smo, zajedno s Kristom, „ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim 6,4). Božja Riječ – uskrsli Krist – koji je sam Svjetlo i „sjajna zvijezda jutarnja“ (Otk 22,16) – svojim otkupiteljskim djelom dopire do naših patnji, stradanja i smrti te raspršuje svaki strah. On briše svaku suzu s naših lica u očekivanju Kraljevstva gdje „smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli“ i „noći više biti neće“ te neće trebati svjetla svjetiljke ni svjetla sunčeva jer će nas obasjavati sâm Gospodin, sâm Bog (Otk 21,4; 22,5).