Zašto Pavao piše Prvu poslanicu Korinćanima

Apostol Pavao napisao je Prvu poslanicu Korinćanima iz Efeza (današnja Turska) sredinom pedesetih godina prvog stoljeća po Kristu, i to zajednici koju je sam osnovao, više puta posjetio i u kojoj je boravio barem godinu i šest mjeseci (usp. Dj 18; 1Kor 16,5-6).

Jedan od glavnih razloga pisanja ove poslanice jesu podjele unutar zajednice (usp. 1Kor 1–4) te moguće postojanje različitih frakcija ili stranaka unutar zajednice koje su okupljene oko kulta osobe propovjednika. O tome govori odlomak 1,12-13: „Mislite to što svaki od vas govori: 'Ja sam Pavlov', 'A ja Apolonov', A ja Kefin', 'A ja Kristov'. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?“ Pavao bi stoga napisao ovu poslanicu kako bi se borio protiv podjela i potaknuo zajednicu na ujedinjenje, kao što se može iščitati iz retka 1,10 u kojem piše: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja.“

Međutim, poglavlja 5 do 16 svjedoče kako su i drugi problemi, poput rodoskvrnuća  (p. 5), javnog parničenja i bluda (p. 6), vrijednost braka (ženidbe) i seksualni odnosi unutar i izvan braka (p. 7), blagovanje mesa žrtvovana idolima (pp. 8–10), podjele tijekom slavlja večere Gospodnje (p. 11), problem karizmi (pp. 12–1) te nijekanje uskrsnuća ili tjelesnost uskrsnuća (p. 15) uzrokovali pisanje Prve poslanice Korinćanima. Sve ovo dovelo je u pitanje ne samo Pavlov autoritet i evanđelje, koje je Pavao navijestio, već i opstojnost same kršćanske zajednice u Korintu.

Veći dio problema koje je korintska zajednica proživljavala moguće je povezati s njihovim poganskim podrijetlom i grčko-rimskim filozofsko-religioznim okruženjem, zbog kojeg su na kršćanske misionare i apostole gledali kao na putujuće filozofske propovjednike, a na kršćanstvo kao na novu vrstu božanske mudrosti koja se zadobiva pomoću Duha. Postoji mogućnost da je upravo potraga za mudrošću uzrok podjela i razdora u zajednici te da su prva tri ili četiri poglavlja Pavlov odgovor upravo na ova pitanja. Apostol bi stoga u odlomku 3,5-4,5 koristio jezik budućeg suda kako bi suzbio utjecaj takve individualističke utrke za duhovnom mudrošću kao statusnim simbolom koji nije bio spojiv s autentičnim evanđeljem Isusa Krista raspetoga (i uskrsloga), koje je on sam navijestio.

Prema tome, osnovni problem u Korintu bio bi podijeljenost zajednice uzrokovana pogrešnim ili lažnim viđenjem mudrosti koje se pretvorilo u utrku za samopromocijom i nekim višim elitnim znanjem i statusom. Ne samo da je Kristova mudrost s križa bila pogrešno shvaćena već je pogrešno shvaćena i uloga kršćanskih propovjednika te su neki vjernici od Pavla i ostalih kršćanskih vjerovjesnika počeli stvarati kult ličnosti te je i sama vjera u Krista kao isključivog Spasitelja stavljena u pitanje. Pavao zato u trećem poglavlju poslanice odgovara da su on i drugi propovjednici u Korintu samo poslužitelji Božji koji izvršavaju poslanje koje im je predao Bog Otac, o kome u konačnici i ovisi uspjeh njihova propovijedanja (usp. 1Kor 3,5ss). Apostol stoga u prva tri poglavlja poslanice nastoji ukazati na nespojivost svjetovne ljudske mudrosti, koja ne dolazi od Boga i koja se previše svodi na potragu za vlastitim statusom, moći i priznanjem, i mudrosti s križa, koja spašava sve one koji vjeruju u Krista raspetoga i uskrsloga i koja poziva na međusobnu ljubav i služenje. Pavao nedvosmisleno ističe da iako mudrost s križa naizgled dolazi u slabosti, ona jedina ima moć spasiti čovjeka, kako piše u 1,18: „Uistinu besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.“ i u odlomku 1,23-24: „a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.“

Dodajmo još kako je iz ove potrage za svjetovnom mudrošću proizlazilo i pogrešno shvaćanje karizmi, ne kao darova Duha Svetoga danih za izgradnju zajednice već kao osobnih elitnih darova na temelju kojih su se neki vjernici smatrali boljim i višim od drugih kršćana, možda i od samoga Pavla. Za njih su karizme bile dokaz posjedovanja božanske mudrosti koja ih već ovdje i sada na zemlji spašava (pp. 12-14). Pavao ukazuje na činjenicu da ovakav način shvaćanja nije u skladu s kršćanskim vjerovanjem, koje uči da je Bog po križu otkupio svijet te da je potpuno spasenje isključivo budući događaj, vezan za posljednja vremena te drugi Kristov dolazak i uskrsnuće od mrtvih (usp. 1Kor 15).

U konačnici, čini se da je ipak najvažniji problem zbog kojeg Pavao piše Prvu poslanicu Korinćanima kršćanskoj zajednici u gradu Korintu iskrivljeno shvaćanje evanđelja koje im je Apostol navijestio. To se događalo pod utjecajem grčko-rimskog helenističkog društva, s njegovim filozofsko-religioznim strujanjima i retorikom, što je imalo negativan utjecaj na život ove zajednice koja je zanemarila ili skoro u potpunosti zamijenila mudrost s križa svjetovnom ljudskom mudrošću, zbog čega ih Pavao poziva da se vrate autentičnom evanđelju i osnovnom naviještaju Krista raspetoga (usp. 1Kor 1,18-23). Pavao podsjeća korintske vjernike da je upravo u raspetom Mesiji Bog pokazao vrhunac svoje božanske mudrosti, jer je upravo po prividnoj slabosti i sramoti s križa u svojoj neizmjernoj mudrosti spasio svijet i čovječanstvo. Zato s pravom govorimo o Isusu Kristu kao utjelovljenoj i spasonosnoj Božjoj mudrosti. Upravo je ta spasonosna mudrost s križa temelj identiteta svakog kršćanina i kršćanske zajednice te jamac i putokaz novoga života u Kristu.