Budimo blizu svima koji pate, a osobito žrtvama zlostavljanja

Poštovani nadbiskupe, izvješće koje ste iznijeli na konferenciji za novinare 22. svibnja donosi prilično detaljno opisane pojedine prijavljene slučajeve zlostavljanja u Riječkoj nadbiskupiji. Možete li nam, molimo Vas, pojasniti zašto ste odlučili spomenute slučajeve iznijeti u javnost?

Nakon što sam imenovan riječkim nadbiskupom koadjutorom 2020. i upoznao se s ovim strašnim i mučnim slučajevima, prvo što sam učinio je da sam tražio više informacija od Kongregacije i slučajeve odmah prijavio civilnim tijelima. Uz pokretanje svih ovih istraga koje sam odradio, a neke su završene tek u ožujku ove godine, pripremao sam i izvješće za objavu javnosti. To je prvi put da se takvo što čini u Hrvatskoj, pa samim time nisam imao neki model koji bih slijedio.

Ranije sam u nekoliko navrata, među ostalim i u intervjuu za Novi list 2. travnja ove godine, rekao da mi je želja i da radim na tome da se po primjeru biskupija izvan Hrvatske i u našoj nadbiskupiji napravi istraživanje vezano za sve slučajeve zlostavljanja, s ciljem da se o tome obavijesti javnost.

Kada sam to i učinio, izlazeći u javnost sa što potpunijim podacima o svećenicima za koje su završene prethodne kanonske istrage nastojao sam spriječiti daljnja nagađanja, pokazati da Riječka nadbiskupija nema što skrivati kad je riječ o istragama za ova teška zlodjela i da čini sve što je u njenoj moći da im stane na kraj i da ih spriječi. Potreba da se suočimo sa zlom zlostavljanja nužno uključuje progovaranje, a ne šutnju. Ne možemo okretati glavu, zbog srama, zbog straha, zbog ugleda ili slično. Progovaranje i pravovremeno djelovanje ključni su u sprječavanju ovoga zla.

Jedna od kritika na spomenuto Izvješće glasi da zbog zaštite prijavljenih svećenika koji su još uvijek pod istragom ili im krivnja nije dokazana niste trebali navesti inicijale njihovih imena jer ste ih na taj način stigmatizirali. Možete li nam objasniti zašto ste to učinili?

Izašao sam u javnost s podacima svih svećenika za koje su završene prethodne kanonske istrage. Što se tiče onih za svećenika za koje su istrage pokazale da nema temelja za pokretanje sudskog kaznenog postupka, podatke o istragama sam iznio ne kako bih ih stigmatizirao, već upravo da javno kažem kako prethodna crkvena kanonska istraga nije utvrdila njihovu krivicu, te kako bih skinuo s njih teret stigme koja ih prati zbog optužbi i istraga koje su o njima pokrenute.

Pozvao sam svu braću svećenike da se ponizno nosimo sa svime što ovakvi slučajevi nažalost nužno povlače sa sobom. Naša svećenička služba, koja tako postaje teža, može biti spasonosan križ ukoliko ga nosimo za Kristom i njegovim križem na kojem je nosio naše grijehe i grijehe cijelog čovječanstva. Ovo je poziv svima nama svećenicima da još odlučnije radimo na svom svećeničkom posvećenju, boreći se protiv svakog oblika klerikalizma, kako ne bismo iznevjerili nijednu od povjerenih nam osoba.

Moglo se čuti prigovore zašto ti podaci nisu objavljeni ranije i neki mediji su spominjali prešućivanje i zataškavanje. Što nam možete reći o tome?  

O svim slučajevima kojima sam se bavio u posljednje dvije godine odmah sam informirao Svetu stolicu kao i naše državne instance. Najteži slučaj, M. Šp., nije iz vremena moga upravljanja Riječkom nadbiskupijom i s njim sam se upoznao nakon što sam preuzeo službu nadbiskupa koadjutora u studenom 2020. godine. Informirao sam se dodatno o slučaju u Dikasteriju za nauk vjere koji me je obavijestio da je slučaj arhiviran otpustom tog svećenika iz svećeničke službe. Bez obzira na to, ovaj slučaj prijavio sam Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci u veljači 2021. godine.

Smatram da bi prešućivanje bilo da ove slučajeve nisam prijavio onima kojima sam to bio dužan učiniti prema građanskim i crkvenim zakonima, a to su državno odvjetništvo i nadležni Dikasterij. Detaljno sam proučio svaki slučaj i gdje je bilo moguće pokrenuo sam kanonske istrage ili ponovne kanonske istrage te sam svaki slučaj prijavio Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci bez obzira radi li se o zastari, a sve kako bi se utvrdila istina i pravednost za žrtve. Kao što sam već više puta rekao u javnosti, tražiti ću da se ukine zastara za zločine zlostavljanja maloljetnika kako u Crkvi tako i u državi.

Što biste odgovorili onima koji misle da ste objavljivanjem Izvješća o prijavama i poduzetim radnjama vezano za slučajeve zlostavljanja u Riječkoj nadbiskupiji naštetili Crkvi i njezinom ugledu?

Dok neki kažu da se progovaranjem nanosi šteta Crkvi, smatram upravo suprotno, da bi se baš šutnjom i nečinjenjem Crkvi i žrtvama zlostavljanja nanosila šteta. Zato smatram da je upravo progovaranje, djelovanje i traženje oprosta način da našoj mjesnoj Crkvi vratimo kredibilitet. Bez toga ne možemo istinski biti Kristovi svjedoci u svijetu. Na to nas potiče papa Franjo, a to ustvari proizlazi i iz bolnog iskustva Crkve u svijetu koja se, za razliku od nas u Hrvatskoj, već ranije morala suočiti sa sličnim bolnim događajima. U Pismu narodu Božjem o krizi spolnog zlostavljanja u Crkvi, od 20. kolovoza 2018. godine, papa Franjo istaknuo je kako je nužno da kao Crkva budemo u stanju priznati i osuditi, s tugom i sramom, strahote koje su počinili Bogu posvećene osobe, klerici i svi oni kojima je povjereno poslanje bdijenja i brige o najranjivijima.

U istom pismu Papa priznaje da, kao crkvena zajednica, nismo bili tamo gdje smo trebali biti, da nismo pravovremeno djelovali kad smo prepoznali veličinu i težinu štete koja je učinjena tolikim ljudskim životima. Stoga pozivam sve nas da zajedno budemo blizu svima koji pate, a osobito žrtvama zlostavljanja, jer njihove rane ne zastarijevaju. One nam trebaju biti na prvom mjestu, jer su osobe važnije od institucije. U pismu se papa poziva na Pavla: „I ako trpi jedan član, trpe zajedno svi članovi“ (1 Kor 12,26).

Saznanja koja su izašla u javnost potresla su vjernike i moguće poljuljala njihovo povjerenje u Crkvu i njezine službenike. Što biste im poručili?  

Da, jasno da nam je poljuljana slika o Crkvi. Vijesti o zlostavljanjima koje su izašle u javnost sablaznile su mnoge. Povjerenje ljudi prema Crkvi kao instituciji i prema njezinim službenicima je narušeno, kao i povjerenje koje imamo kao članovi Crkve jedni prema drugima. Može se također dobiti dojam da ništa ne valja, no nije tako. U protekle dvije i pol godine koliko sam ovdje uvjerio sam se da u našoj Riječkoj nadbiskupiji ima toliko dobrih ljudi, vrijednih i zauzetih svećenika i laika, vrijednih inicijativa i institucija. I kao što kažem u ovogodišnjoj Poruci za našega zaštitnika sv. Vida, dobro treba nastaviti, a sa zlom se suočiti.

Progovaranje o ovim slučajevima bilo je ne samo potrebno, već upravo nužno radi suočavanja s ovim zlom i radi ozdravljenja, koliko god to bilo bolno. To nam govori iskustvo mnogih drugih mjesnih Crkava u svijetu. Od narušene slike Crkve važniji je čovjek. Drugim riječima, nije najbitnija institucija i njezin ugled, već osobe koje su zlostavljane i naše zalaganje da se slučajevi zlostavljanja u Crkvi zaustave i spriječe. Na nama svima je da zajedničkim zalaganjem, uz Božju pomoć, djelujemo na dobrobit svih članova naše mjesne Crkve, posebno onih najranjivijih, učvršćujući tako povjerenje ljudi u Crkvu i nas jednih prema drugima.