Crkva koja se odriče dijaloga i pomirenja kao da se odrekla samoga evanđelja

Tomislav Kovač je profesor fundamentalne teologije i pročelnik Katedre fundamentalne teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Područja njegova zanimanja i znanstvenog istraživanja su odnos kršćanstva i drugih religija te međureligijski, osobito kršćansko-muslimanski dijalog. Autor je knjige „O međureligijskom dijalogu iz katoličke perspektive. Uvid u osnovne pojmove i naučavanje Crkve“ iz 2023. godine. Na Mediteranskim teološkim susretima je za Polis.ba i za Zvona-ri.org s Tomislavom Kovačom razgovarao Marko Medved.

Profesore Kovač, jedan ste od najupućenijih katoličkih teologa danas u Hrvatskoj u pitanju dijaloga s muslimanima i Židovima. Recite ukratko stanje stvari danas na tome pitanju u Hrvatskoj i u svijetu.

Stanje međureligijskog dijaloga općenito uvijek ovisi o kontekstu, akterima i čimbenicima koji su uključeni u dijalog. Na međunarodnom planu postoje brojne inicijative koje dolaze, primjerice, od najveće međureligijske organizacije Religions for peace, Ekumenskog vijeća crkava ili katoličke zajednice Sant’Egidio, a na lokalnoj razini djeluju partikularne crkve i druge vjerske zajednice, mnoge udruge i pojedinci. Preko Dikasterija za međureligijski dijalog, Katolička crkva ima jasno naučavanje i upute za dijalog sa sljedbenicima drugih religija, naročito sa Židovima i muslimanima koji su, po svojoj monoteističkoj vjeri, najbliži kršćanima.

Možemo reći da je svijest o važnosti međureligijskog dijaloga danas prisutna u cijelome svijetu i da su službeni odnosi između predstavnika velikih religijskih tradicija načelno dobri. Što se hrvatskog konteksta tiče, u sklopu Hrvatske biskupske konferencije djeluje Odbor za odnose sa Židovima i muslimanima, a unutar nekoliko hrvatskih biskupija postoje povjerenstva za ekumenski i međureligijski dijalog. Istina je da su odnosi između predstavnika različitih vjerskih zajednica u nas više formalne naravi, međusobno si čestitaju blagdane i u nekim se prigodama sastanu, primjerice povodom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana ili Dana u duhu Asiza. Postoji međusobno uvažavanje, ali ne puno više od toga. Slično je u široj regiji.

Općenito u svim vjerskim zajednicama nedostaje kultura susreta i dijaloga, kako unutar njih samih, tako i u njihovom odnosu prema svijetu i drugim vjerskim zajednicama. Uglavnom nema redovitih i osmišljenih međureligijskih susreta kroz koje bi se vjernici međusobno upoznavali i zajedno djelovali za dobro društva u kojemu žive. Odnos prema drugim vjeroispovijestima još uvijek je pomalo apologetičan, svatko svojata istinu na svoj način i boji se susresti se s istinom drugoga. U našem okruženju međuvjerski odnosi su također još uvijek opterećeni prošlošću, napose nedavnim ratom i nacionalizmom. Premalo se radilo na pomirenju među narodima ovih prostora, premda ekumenski i međureligijski dijalog ima ogroman potencijal na tom polju i može se reći da je uvelike neiskorišten. Vjerojatno je slično i drugdje. Unatoč tome, ne smije se odustati. Međureligijski dijalog prilika je za svjedočenje vlastite vjere u zajedništvu s drugima. Dijalog proizlazi iz zrelosti i odgovornosti vjere, koja je uvijek pozvana uključivati drugoga.

Povijest odnosa muslimana i kršćana nije samo serija sukoba i suprotstavljanja. Bilo je znatnih i vrijednih kulturnih razmjena još u srednjemu vijeku.

Povijesno razdoblje koje se redovito naziva „srednjim vijekom“ bilo je puno dinamičnije nego što se obično misli i prikazuje. Već od 11. stoljeća postojala je plodna razmjena između kršćanskog i muslimanskog svijeta, naročito na Mediteranu, posebice na jugu Španjolske i Sicilije, ali i na Jadranu. Osim trgovine, razmjenjivala su se kulturna dobra, knjige, umijeća i znanje općenito, od kojih su jedni i drugi imali korist. U to vrijeme prevedene su mnoge knjige s arapskog na latinski jezik. Tako je, na primjer, Aristotel dospio u zapadnu teologiju i bitno će utjecati na nastanak i razvoj skolastike. Zanimljivo je da Toma Akvinski čita i komentira Aristotela posredstvom njegovog tada najboljeg poznavatelja, europskog muslimana iz Kordobe, Ibn Rušda, tj. Averroesa. Arapi su latinskom srednjovjekovnom Zapadu također prenijeli umijeće ukrašavanja religioznih knjiga, tj. iluminaciju, a napose rozetu i tehniku križnih svodova koji su bitno pridonijeli razvoju gotičke arhitekture. To su samo neki primjeri usred mnogih drugih. Koliko god kršćanski i muslimanski svijet bili tada u međusobnom neprijateljstvu, to razdoblje može se isto tako promatrati kroz prizmu susreta a ne samo sukoba civilizacija.

Poruku koju možemo iz toga izvući jest da se ljudska povijest ne smije više tumačiti jednostrano, nego u interakciji s poviješću drugih naroda i kultura. Napose je potrebno izbjegavati ideologizaciju i manipulaciju s prošlošću. Na taj način možemo pristupiti i Mediteranu, ne kao moru koje fizički razdvaja narode, religije, kulture i civilizacije, nego kao zajedničkom prostoru koji ih duhovno spaja. Takvo iščitavanje povijesti puno je kreativnije i nosi potencijal za osmišljavanje bolje i zajedničke budućnosti.

Sukob Izraela i Hamasa, kojemu smo svjedoci, često dovodi do toga da se zbog velikog broja civilnih žrtava čini kako su na meti Palestinci, a ne spomenuta organizacija. K tome, kako objasniti da to nije vjerski rat?

Ratni sukob koji se trenutno održava na području Palestine je, bez sumnje, jedna od najvećih tragedija našega vremena, kako u ljudskom, tako i u simboličkom smislu. Povod za taj rat bio je odvratan pokolj koji je Hamas učinio 7. listopada 2023. nad izraelskim civilnim stanovništvom. Međutim, koliko god taj pokolj bio za svaku osudu, mnogi smatraju da je opseg vojnog odgovora Izraela neproporcionalan i da predstavlja grubo kršenje međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, upravo zbog masovnog ubijanja civila. Ovaj rat nije po sebi religijski, ali religija bez sumnje igra veliku ulogu s obje strane. Ona ispunjava imaginarij jednih i drugih te njome svatko opravdava sebe, bilo kao žrtva ili agresor.

Čini se da je Izrael ušao u slijepu ulicu i da ne zna kako, ili ne želi, izaći iz nje. Beskrupulozno ubijanje nevinih civila, naročito žena i djece, i čitav jedan narod prisiliti da živi u krajnje neljudskim uvjetima, ne može imati nikakvo opravdanje. Takozvani obrambeni rat pretvorio se u agresiju i zločin protiv čovječnosti, koji će imati dugoročne posljedice. Zbog svakog ubijenog civila mržnja Palestinaca prema Izraelu narast će tisuću puta. Što duže rat bude trajao, bit će teže uspostaviti temelje daljnjem suživotu na koji su Izraelci i Palestinci unatoč svemu osuđeni, osim ako se odluče međusobno potpuno istrijebiti.

Hamas je, bez sumnje, zlokobna teroristička organizacija utemeljena na radikalnoj islamističkoj i anti-židovskoj ideologiji. Međutim, ideologije se ne pobjeđuju oružjem, nego dugotrajnim odgojem i obrazovanjem te pravičnim političkim odlukama. Sa svoje strane, Izrael je ovim ratom izgubio vjerodostojnost pred velikim dijelom svjetske javnosti, ugrozio je sigurnost Židova diljem svijeta, osobito u Europi, te je sam kompromitirao legitimitet svoje novo stečene državnosti, koja više nije tabu tema koja se desetljećima skrivala pod krinkom holokausta i antisemitizma. Važno je naglasiti da su mnogi Židovi protiv ovoga rata i da postoje brojne židovsko-palestinske inicijative u Izraelu i svijetu koje se zalažu za mir i pomirenje. To će reći da rat nije neizbježan i da je mir jedini pravi horizont na kojemu se može graditi budućnost. Iako se ovom besmislenom sukobu trenutno ne vidi kraj, treba sačuvati nadu i moliti za mir, osobito za sve nevine žrtve koje su njime pogođene.

Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju posebno i vrijedno višestoljetno iskustvo u suživotu kršćana i muslimana. Osjećamo li danas tu baštinu koju možemo ponuditi svijetu ili smo zatrovani isključivo zlopamćenjem iz daljnje i bliže prošlosti?

Slično onome što smo rekli o Mediteranu, pozvani smo reinterpretirati povijest naroda koji žive na ovim prostorima u jednoj međusobnoj perspektivi. Zbog svoje geostrateške važnosti ovaj dio Europe ima tešku i kompleksnu povijest. To vrijedi kako za kršćansko-muslimanske odnose, tako i za odnose između Hrvata, Bošnjaka i Srba. Krajnje je vrijeme da se ti narodi kritički suoče s vlastitom prošlošću i izađu iz svojih nacionalnih mitologija koje, premda nisu jednako raširene i opasne, funkcioniraju na isti način kojim se uvijek opravdava sebe i optužuje druge. Novije generacije umorne su od nacionalizma i žele rasterećenu budućnost. Za taj iskorak potrebna je hrabrost, sloboda mišljenja i želja za zajednički suživot, bez koje su novi sukobi izgledni.

Kad je riječ o kršćansko-muslimanskim odnosima na našim prostorima, kao i drugdje u svijetu, ostaje aktualan poziv koncilske deklaracije Nostra aetate da jedni i drugi „zaborave“ prošla neprijateljstva i sukobe te da se „iskreno trude oko međusobnoga razumijevanja, zajednički štite i promiču društvenu pravednost, ćudoredna dobra te mir i slobodu za sve ljude“. Raditi zajedno za ostvarenje pravičnoga društva, u kojem će se poštivati temeljna prava i dostojanstvo ljudske osobe, jedino je rješenje. U tom smislu, valja naučiti promatrati sebe kroz oči drugoga. Treba također uvažiti tuđu viziju povijesti i sustavno raditi s mladima. Postoje jako puno lijepih i poticajnih primjera međusobnih susreta i suradnje, iz prošlosti kao i danas. Na takvim primjerima treba graditi zajednički život. To bi trebalo biti jedan od glavnih zadataka državnih institucija, kroz konstruktivnu politiku i obrazovanje, ali također akademske zajednice, medije i vjerske zajednice.

Do velike promjene Katoličke Crkve prema međureligijskom dijalogu došlo je u vremenu Koncila. U kontekstu sve intenzivnijih otpora prema Drugom vatikanskog koncilu, koji se javljaju u čitavom nizu drugih pitanja, ne čini li Vam se da i pitanje međureligijskog dijaloga među katolicima u nas i u svijetu biva sve više omalovažavano ili u najmanju ruku zapostavljeno?

Od Drugog vatikanskog koncila naovamo međureligijski dijalog sastavni je dio naučavanja Katoličke crkve. To potvrđuju svi poslijekoncilski pape, službeni crkveni dokumenti i veliki broj inicijativa Katoličke crkve na tom polju. Štoviše, međureligijski dijalog je shvaćen kao znak vremena, kojim Bog govori današnjim ljudima i na koji Crkva želi odgovoriti šireći mir i zajedništvo među ljudima i narodima. To je od iznimne važnosti u svijetu koji je s jedne strane sve povezaniji, a s druge strane sve prožetiji napetostima i sukobima. Katolički vjernici bi trebali biti upućeniji u naučavanje svoje Crkve i imati više povjerenja u crkveno učiteljstvo, tako i glede ekumenskog i međureligijskog dijaloga.

Suprotno tome, posljednjih dvadesetak godina primjećujemo kod dijela vjernika, u svijetu i Hrvatskoj, više ili manje izražen otpor prema Drugom vatikanskom koncilu. To je porazna konstatacija koja nameće pitanje koliko je koncilsko naučavanje posljednjih šezdeset godina uopće preneseno u pastoralnom i katehetskom djelovanju Crkve? Još više zabrinjava činjenica što mnogi svećenici i studenti teologije nemaju uopće potrebu referirati se na Koncil. Kod mnogih prevladava potreba za jeftinom apologetikom, slijepim tradicionalizmom ili sumnjivim karizmatizmom. Umjesto koncilskog kršćanstva koji je otvoren izazovima današnjega svijeta, nameće se identitetski katolicizam koji je zatvoren u sebi i odbacuje svijet. To pokazuje da Katolička crkva danas prolazi kroz unutarnju krizu, koja je u isto vrijeme vjerske, intelektualne i institucionalne naravi. Biskupi diljem svijeta, uključujući i hrvatske, trebali bi se ozbiljno uhvatiti u koštac s tom krizom, detektirati njezine uzroke i pronaći adekvatna rješenja kako bi se spriječile još veće podjele u Crkvi. A rješenje nije u još većoj zatvorenosti, nego u dijalogu i zajedništvu.

Ako se osvrnemo na hrvatski kontekst, žalosno je i zabrinjavajuće što se hvalevrijedne međureligijske inicijative, poput godišnjeg obilježavanja Dana duha Asiza, ponekad bojkotiraju, osobito od pojedinih franjevačkih zajednica, koje bi trebale biti najpozvanije njegovati duh dijaloga i mirotvorstva koji je vlastit karizmi svetoga Franje Asiškoga. Jednako tako je poražavajuće što su muške i ženske franjevačke provincije Hrvatske i Bosne i Hercegovine nedavno donijele odluku o ukidanju Franjevačkog instituta za kulturu mira, koji je osnovan pri kraju nedavnoga rata na ovim prostorima te koji je radio izvrsne stvari u promicanju mira i pomirenja, razvijanju građanske i ekološke svijesti, promišljanju bioetičkih i drugih izazova itd. Ovaj je institut bio priznat u inozemstvu i pokazivao je konkretan angažman franjevačkih zajednica i šire Crkve na našim post-konfliktnim prostorima. Ukinuti ovakvu instituciju šalje negativnu poruku unutar Crkve i izvan nje. Crkva koja se odriče širenja dijaloga i pomirenja kao da se odrekla samog evanđelja. To je još jedan dokaz krize unutar Crkve, s kojom je potrebno suočiti se radi same vjerodostojnosti kršćanske vjere.

Činjenica jest da u Europi ima sve više muslimana. Iz nekih krugova, često i kršćanskih, zna se čuti da nam prijeti islamizacija. Kako u tome pitanju izbjeći da isključive političke stranke i organizacije manipuliraju i iskorištavaju kršćanstvo za svoje interese?

Islam nije novost u Europi, prisutan je na europskom kontinentu već od 8. stoljeća. U zapadnoj Europi on je pak noviji fenomen, koji je osobito povezan s kolonizacijom i dekolonizacijom. Istina je da je u posljednje pola stoljeća broj muslimana u zapadnoj Europi u stalnom porastu: od jedva četiri milijuna početkom 1970.-ih, 16 milijuna 2005. godine, danas, naročito zbog novih migracijskih valova, procjenjuje se da u Europskoj uniji živi između 32 i 35 milijuna muslimana, što čini oko 8% ukupnog stanovništva. U većini zapadnoeuropskih zemalja islam je druga religija po broju vjernika i muslimani su sve prisutniji u javnom životu, što će reći da je stanovita kulturološka i socio-religijska islamizacija Europe već počela.

U današnjem svijetu, ukupan broj kršćana je oko 2,3 milijardi (nešto više od četvrtine svjetskog stanovništva), a broj muslimana oko 1,8 milijardi. Ako se sadašnji demografski i migracijski trendovi nastave, istraživanja predviđaju da bi broj muslimana u svijetu do 2050. mogao sustići broj kršćana, a od 2070. godine nadalje broj muslimana bio bi u porastu, a broj kršćana u opadanju. To su objektivne činjenice koje treba ozbiljno shvaćati, prije svega poradi osmišljavanja međukulturalnog suživota u sutrašnjoj Europi i drugim krajevima svijeta. Nema sumnje da će Europa u 21. stoljeću doživjeti civilizacijski preokret. Prema tome, zajednički život između domaćih europskih i pridošlih neeuropskih populacija postat će svakodnevna stvarnost koju već sada treba usmjeravati radi zajedničkog dobra.

Razumljivo je da ove činjenice zabrinjavaju mnoge današnje Europljane i da postoji određeni strah od islama i islamizacije. Taj strah nije samo rezultat neznanja o islamu, nego ima i objektivne razloge koji proizlaze iz više-manje raširenih pojava među muslimanima kao što su radikalizacija vjere, terorizam, odbojnost prema Zapadu i zapadnih vrijednosti, rastuća delikvencija među populacijom muslimanskog podrijetla itd. Tu je i veliko razočaranje prema dosadašnjim imigracijskim politikama u Europi, koje su desetljećima uglavnom bile popustljive, naročito prema muslimanima, te koje nisu uspjele stvoriti učinkovite integracijske modele. Štoviše, mnogi Europljani imaju dojam da se imigrantske populacije ne žele integrirati, da samo iskorištavaju socijalni sustav i čekaju kada će brojčano zamijeniti domaću populaciju. Međutim, ako tijekom ovog i idućeg stoljeća i dođe do takve zamjene stanovništva u Europi, kao što to neki upozoravaju, temeljno je pitanje na kojim će se zajedničkim vrijednostima takvo multikulturalno društvo graditi i što će ono prenijeti budućim naraštajima? To nije samo društveno-političko, nego i antropološko pitanje. A islam i muslimani samo su dio toga izazova, jer mnogi imigranti nisu muslimani.

Kao što ste s pravom naznačili, neke političke stranke, uglavnom desničarske, ali ne samo one, koriste ovo stanje neizvjesnosti u zapadnoj Europi i islam prokazuju kao opasnu i pogubnu religiju. Te iste stranke često se pozivaju na kršćanski identitet Europe kao kontrapunkt islamizaciji. Međutim, kršćanstvo na koje se pozivaju uglavnom je samo identitetsko i političko kršćanstvo, koje nema nikakvih teoloških temelja i kojemu kršćanska vjera kao takva nema veliko značenje. Treba uvijek biti oprezan s političkom manipulacijom religije, bez obzira s koje strane dolazila. Religija ima snažnu kohezivnu snagu ne samo zato što se čovjek s njom lako emocionalno poistovjećuje, nego i zato što mu ona daje povoda da apsolutizira vlastitu istinu nauštrb istine drugih.

Osobno smatram da je međureligijski dijalog nezaobilazan faktor za stvaranje skladnog suživota u multikulturalnim društvima i da je taj potencijal daleko premalo iskorišten od državnih, društvenih i vjerskih institucija. Nemoguće je stvoriti zdravo međukulturalno okruženje isključivo na temelju sekularnih principa, pogotovo s ljudima koji dolaze iz kultura i civilizacija koje su još uvijek duboko religiozne. Na temelju vlastitih povijesnih iskustava, osobito iskustva prosvjetiteljstva, liberalne demokracije, sekularnosti i znanstveno-kritičke misli, ali također na temelju svojih središnjih teoloških principa kao što su otajstvo utjelovljenja koje područje svetoga i svjetovnoga (Isusovo bogočovještvo) promatra kroz nerazdvojivu komplementarnost, ili otajstvo Trojedinoga Boga, koje jedinstvu pristupa kroz prizmu različitosti (jedan Bog u Trima božanskim osobama), kršćanstvo ima puno potencijala za konstruktivan doprinos suživotu u multikulturalnim i multikonfesionalnim društvima. Zato se kršćani, ovdje prvenstveno mislim na rimokatolike, ne smiju dati zarobiti površnim i tendencioznim interpretacijama kršćanstva, nego moraju slijediti službeno naučavanje Crkve koja u današnjem pluralnome svijetu uvelike naglašava susret, a ne sukob civilizacija, dijalog, a ne polemiku, ljubav, a ne širenje straha i mržnje.

Oni koji svjedoče o rastućem broju onih koji napuštaju Crkvu i ostale kršćanske konfesije, često u muslimanima, kod kojih je participacija u vjerskoj praksi viša, vide opasnost.

Opadanje vjerske prakse u katoličkim i drugim kršćanskim crkvama nema izravne veze s islamom nego je rezultat šireg sekularnog procesa i prevladavajućeg individualizma koji obilježavaju zapadni svijet, ali i nedovoljnog pastoralnog djelovanja samih kršćanskih zajednica.  To što su džamije često punije nego li crkve, trebalo bi potaknuti kršćane da se zapitaju koje mjesto imaju Bog i vjera u njihovom životu. Džemat, odnosno, vjernička zajednicu u islamu, ne čini samo džamija kao prostor molitve, nego i čitav niz aktivnosti koje se u toj zajednici obavljaju, od vjeronauka, sklapanja ženidbe do vjerskih i kulturnih događanja itd. Pohađanje molitve u džamiji u isto vrijeme je potvrda pripadnosti islamskoj zajednici, s kojom se muslimanski vjernik poistovjećuje u religioznom, vrijednosnom i identitetskom smislu. To je posebno važno za imigrantske populacije koje dolaskom u džamiju osjećaju međusobnu povezanost i sigurnost. Sa svoje strane, kršćanski identitet zapadnog čovjeka postao je puno fluidniji i vjeru smatra osobnim izborom koji nije nužno poistovjećivan s pripadnošću vjerničkoj zajednici. Problem muslimana je što često imaju imaginarno poimanje umeta, tj. univerzalne muslimanske zajednice, na koji projiciraju vlastitu viziju islama, koja je apsolutizirana, ahistorijska i nerijetko radikalizirana. Takvi muslimani ne predstavljaju problem samo Europljanima, nego i ostalim muslimanima.

Dozvolite mi da spomenem također nekoliko pozitivnih primjera duhovnog susreta između kršćana i muslimana. Blaženi Christian de Chergé, prior trapističke zajednice u Tibhirineu u Alžiru i mučenik, govorio je kako kršćani i muslimani trebaju jedni druge prije svega prepoznati kao vjernike i molitelje. Prema dokumentima Katoličke crkve, molitva i duhovnost spadaju u najvažnije oblike međureligijskog, pa tako i kršćansko-muslimanskog dijaloga. Sjetimo se kako je pobožna molitva muslimana mnoge kršćane zadivila i vratila još dubljem življenju vlastite vjere, od franjevačkih misionara u srednjem vijeku sve do svetoga Charlesa de Foucaulda i velikog katoličkog orijentalista Louisa Massignona. Iz ove perspektive, molitvena praksa muslimana kršćaninu ne bi trebala predstavljati problem, nego istinski duhovni i egzistencijalni izazov.