Dovoljno je što je netko čovjek: gladan, žedan, prestrašen i ranjen

Riječane je ovog ljeta zabrinula situacija s velikim brojem migranata u tranzitu kroz Rijeku. Oni, očekujući prijevoz za druge destinacije u Europi, po nekoliko dana borave na željezničkom kolodvoru u vrlo lošim uvjetima. Samoinicijativno, mnogi su građani počeli pružati pomoć, uključile su se i humanitarne organizacije, dakako i Riječka nadbiskupija, Caritas i Isusovačka služba za izbjeglice (JRS). Ova posljednja, Isusovačka služba za izbjeglice, međunarodna je organizacija koja se brine za migrante. Razgovaramo stoga s Anom Marčinko, Dubrovčankom koja radi u hrvatskom uredu ove organizacije sa sjedištem u Zagrebu.

Riječko je pitanje pomaganja migrantima dobilo organizirani odgovor u obliku Tranzitnog centra u kojemu su migrantima ponuđene osnovne usluge higijene, hrane i odjeće kao pomoć na njihovu putu dalje u Europu. Sigurno ste u Isusovačkoj službi za izbjeglice od ljeta pomno pratili situaciju u Rijeci. Kako gledate na do sada učinjeno?

Od samoga početka pratili smo kako se razvija situacija u Rijeci i drugim gradovima, te čim se za to ukazala prilika, sukladno našim mogućnostima, aktivno smo se uključili na teren. U Rijeku smo konkretno došli na poziv Riječke nadbiskupije te pomogli u formiranju, ali i realizaciji Tranzitnog centra, u kojem smo čitavo vrijeme prisutni putem svojih radnika i volontera. Vrlo teško je biti zadovoljan učinjenim u ovakvoj situaciji, imate pred sobom ljude koji su u potrazi za boljim sutra prevalili su iznimno težak i opasan put, spavaju pod vedrim nebom, te često su izgladnjeli i s ozbiljnim ozljedama. Nastojite im olakšati situaciju, ali ste s druge strane svjesni da ne možete učiniti puno.

Al biti ruka na koju se bar kratko mogu osloniti, koja im vraća dostojanstvo, biti oči koje im govore da nisu zaboravljeni, da su važni i da nam je stalo, je već velika stvar. Svakodnevno su te ruke i oči volonteri koji im pružaju topli obrok, čistu odjeću i obuću, omogućuju im da obave osnovnu higijenu, slušaju ih, smiju se i plaću s njima, dijele život. Rijeka je još jedan put pokazala kako ima veliko srce i da je grad po mjeri čovjeka, svakog čovjeka, bez obzira na njegovu situaciju.

Slična je situacija u još nekim gradovima u Hrvatskoj. Što bi trebalo učiniti i što JRS čini?

Mnogi naši gradovi su dio njihovoga puta. Osim Rijeke, veliki broj migranata se nalazi i u Zagrebu, te u Istri. JRS je osim u Rijeci prisutan i u Zagrebu, gdje je situacija malo drugačija. S obzirom na veličinu grada, migranti nisu samo na jednom mjestu, stoga ih volonteri svakodnevno obilaze po kolodvorima, parkovima i drugim lokacijama, te ih pozivaju na topli obrok i grijani šator gdje se mogu skloniti preko dana.

Svatko od nas radi u skladu sa svojim mogućnostima i znanjem, u čitavu priču je uključeno jako puno organizacija i volontera, stvari nikad nisu idealne na terenu, ali dok god postoje ljudi u potrebi, i oni koji su spremni zasukati rukave i ne ignorirati njihovu patnju, svaka i najmanja pomoć je iznimno bitna i čini razliku.

Ostaje dojam, kao na primjeru Rijeke i Zagreba, da organizacija pomoći migrantima ipak ide pre sporo? Hrvatska zapravo nema zakonsku osnovu da osobama na proputovanju osigura privremeni krov nad glavom. Ima li još administrativnih prepreka na putu pomaganja migrantima?

U svakoj izvanrednoj situaciji, pa tako i u ovoj postoji mnoštvo administrativnih prepreka. Društvo je uređeno za regularne situacije, ali Hrvatska se mnogo puta u mnogo čemu pokazala kao država u kojoj žive ljudi velikog srca, spremni raditi dobre promjene na terenu. Jedna od njih je i samoinicijativno pokretanje humanitarnih pomoći.

Svjedoci smo kako se brzo ujedinimo kad nas razne nedaće pogode poplave, potresi, razne teške bolesti. I u ovoj situaciji smo pokazali kakav smo narod. Živimo u demokratskoj državi, administrativne promjene se događaju kad svakodnevica osjeti da je spremna za njih. Rijeka i drugi gradovi su pokazali kad su migranti u pitanju da možemo i znamo puno više.

Mogu se čuti i suprotna razmišljanja, kako tim ljudima niti ne treba pomagati. Neki ih doživljavaju kao opasnost, neki ni sami ne znaju zašto se boje. Zašto migrantima treba pomagati?

Strah je nešto sasvim prirodno što se rodi u čovjeku u susretu s nepoznatim i drugačijim. Kada imate svoj grad s nekim ustaljenim ritmom, svaka nova situacija izaziva pitanja i polučuje različite odgovore. Mislim da se oslobađamo od straha kroz susret. Vjerujem da su svi ljudi koji su susreli migrante i čuli njihove životne priče, bili oslobođeni predrasuda i ispred sebe vidjeli samo čovjeka. Istoga kao što prepoznaju u sebi, koji želi živjeti, koji se nosi s nedaćama, gubitcima, strahom od neizvjesnosti. Koji ima želju ostvariti se, raditi, svoj kruh zaraditi, imati obitelj pored sebe. Koji želi biti bitan, i osjeća da ima pravo na to. Ako nam nije dovoljno to što je netko čovjek, što je gladan, žedan, prestrašen, ranjen i istraumatiziran, što od puta što od same činjenice da je otrgnut od svega što mu je poznato i njegovo, onda ne znam što nam može biti dovoljna motivacija za pomoć?

Kakva je struktura migranata koji dolaze i prolaze Hrvatskom? Spol, dob, obrazovanje, socijalni status. Od kuda dolaze? Kako dolaze do Hrvatske?

Riječ je o građanima država srednje Azije kao što su Afganistan, Pakistan i Indija, država Bliskog istoka kao što su Iran, Turska i Palestina. Veći je broj migranata i iz afričkih država, napose iz Burundija, zatim iz Konga, Tunisa, Gvineje i drugih država. Tu su i građani Kube, koji najčešće, poradi jezika, žele do Španjolske.

Svi oni prolaze tzv. Zapadnobalkanskom rutom, koja u Hrvatsku ulazi iz Bosne i Hercegovine. Zadržavaju se kratko budući da im policija uručuje rješenje po kojem moraju napustiti državu u roku od sedam dana. Prevladavaju mlađi muškarci koji traže posao na Zapadu, no nerijetko se vide i čitave obitelji s malom djecom, ali i starije osobe.

Zbog čega su ljudi primorani napuštati svoje domove, od čega bježe? Uspijevaju li u Europi ostvariti svoje snove i želju za boljim životom?

Različiti su razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju napustiti svoje domove, ali jedan im je zajednički element, gubitak nade da se teška situacija u kojoj se nalaze može promijeniti. I to nikad nisu jednostavne odluke, niti pomodarstvo. Biti spreman napustiti svoju obitelj i rodni grad, čitavu svoju povijest i identitet i zaputiti se u nepoznato, sa sobom nosi jednu egzistencijalnu dramu i težinu. Oni ne dolaze s misijom, nego prestrašeni, svjesni da drugog puta nema, ako žele živjeti, a ne samo preživljavati.

Činjenica je da mnogi od njih bježe od rata, ali nemojmo se zavaravati i njihove situacije uspoređivati s našim domovinskim ratom kao što je to često slučaj. Kada se nalaziš više od pola svog života na okupiranom području, te se samo izmjenjuju vlasti koje ne donose ništa dobro, ne vidiš izlaz iz toga mraka, samo tešku i duboku patnju. Drugi pak odlaze zbog neimaštine i gladi. Dok smo s jedne strane mi razvijene zemlje “zaslužne” za stanje u kojem se siromašne zemlje nalaze, jer se klimatske promjene najviše na njih održavaju, svoju odgovornost ne snosimo čak ni u tome da im otvorimo svoja vrata kad pokucaju na njih, nego podižemo zidove i zatvaramo se u svoj strah. Svakodnevno na svijetu umire više tisuća djece od gladi i posljedica bolesti prouzrokovanim gladi, zar roditelji ne smiju sanjati bolji svijet za svoje dijete?

Na to ćemo često komentirati, a gdje su te žene i djeca? Mi vidimo samo muškarce, i to mlade muškarce koji se mogu boriti i raditi? A ja sebe i vas pitam, a tko bi svoju majku, sestru ili djevojku i malodobno dijete poslao na jedan takav opasan put. Kad bi im omogućili siguran i legalan dolazak situacija bi bila potpuno drugačija.

Kakva je njihova integracija u Europsku kulturu i okruženje? Mijenja li Europa njihove navike i tradicije ili oni mijenjaju Europu?

Integracija migranata u neku novu kulturu ovisi o samom društvu u koji dolaze, stoga imamo i različite prakse. Ako pristupimo otvoreno, sa željom da upoznamo drugoga i različitoga od sebe, postoji velika šansa da će nas taj drugi obogatiti, da će naše društvo unaprijediti, proširiti nam horizonte i unijeti novu energiju. No ukoliko susretu sa novim pristupamo rezervirano i zatvoreno uvijek ćemo imati pored sebe “strano tijelo” koje nam je potencijalni problem, jer ga ne razumijemo i ne znamo što bi s njim.

Svaka zemlja za sebe bi se trebala potruditi da ljudima koji u nju dolaze pruži prvu kulturnu orijentaciju, te kroz daljnji rad i integraciju pomogne im razumjeti kulturni, povijesni i društveni kontekst u kojem se nalaze. S druge strane trebala bi im osigurati slobodu da njeguju i žive svoju tradiciju, te njome oplemenjuju naše društvo.

Neki migranti ostaju u Hrvatskoj, a JRS radi na programu njihove integracije. Koliko je takvih slučajeva i kako im pomažete?

Hrvatska godišnje odobri oko četrdesetak azila, trenutno u našoj domovini ima petstotinjak osoba pod međunarodnom zaštitom i 22.000 Ukrajinaca pod privremenom zaštitom. JRS u svom radu nastoji tim ljudima olakšati i amortizirati onaj prvi šok dolaska u novu sredinu. Putem naših kulturnih medijatora, pomažemo im snaći se u osnovnim administrativnim i tehničkim pitanjima. Osiguravamo tečaj jezika, psihosocijalnu i pravnu podršku. Kroz interkulturalne susrete, nastojimo premostiti barijere straha od susreta s nepoznatim, i od neznanaca učiniti susjede.

Mnogi naši korisnici danas su naši volonteri, te zajedno sa Hrvatima pomažu u integraciji migranata i izbjeglica. Osobno jedna od najljepših slika od mojih prvih dana u JRS-u je mlada Sirijka koja za vrijeme ljetnih praznika dječaku Ukrajincu pomaže učiti hrvatski jezik - to je integracija u pravom smislu riječi.