Drugi Kristov dolazak i sudbina usnulih

Prva poslanica Solunjanima najstarija je knjiga Novog zavjeta napisana oko 51. godine po Kristu iz Korinta u pokrajini Ahaja (Grčka), samo nekoliko mjeseci nakon što je apostol Pavao morao, nakon samo dva do tri tjedna boravka, pobjeći iz Soluna u pokrajini Makedoniji (Grčka) jer su ga Židovi u tom gradu napadali i uzbunili lokalne rimske vlasti protiv njega.

Na Pavlovo propovijedanje mnogi su se Solunjani obratili i primili krštenje te je u kratkom vremenu osnovana kršćanska zajednica. Međutim, Apostol nije uspio do kraja dovršiti svoju evangelizaciju i poučiti detaljnije Solunjane o drugom Kristovu dolasku (paruziji). S obzirom na to da su prvi kršćani, uključujući samog Pavla, vjerovali da će živi dočekati paruziju, kršćanska se zajednica u Solunu nakon smrti svojih članova pita što će onda biti s mrtvima (usp. 1 Sol 4,13) i kada će Krist ponovno doći (usp. 1 Sol 5,1)?

Pavao u 1 Sol 4,13–5,11 odgovara da će, kao što je Isus umro i uskrsnuo, Bog o drugom Kristovu dolasku najprije uskrisiti mrtve vjernike, a onda preobraziti i sebi privesti žive, i to samo u njemu znano vrijeme.

Na prvo pitanje ili zabrinutost Solunjana što će biti s „usnulim”, tj. preminulim članovima kršćanske zajednice (usp. 1 Sol 4,13: Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju vjere), Pavao odgovara u 1 Sol 4,14-18, tješeći Solunjane da će o drugom Kristovu dolasku prvo mrtvi uskrsnuti, a onda će se živi na tajnovit način preobraziti i biti privedeni Kristu: Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velim po riječi Gospodnjoj, mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima! U ovim redcima Apostol vezuje izravno vjeru u uskrsnuće mrtvih uz vjeru u Kristovo uskrsnuće jer očito je bio siguran u vjeru Solunjana u Kristovo uskrsnuće, koje nisu ni u jednom trenutku stavljali u pitanje. Na taj način Pavao dovršava svoju evangelizaciju i utvrđuje vjeru Solunjana na čvrstim temeljima vjere u Kristovo uskrsnuće, koje ostaje jedini siguran izvor spasenja.

Na drugo pitanje ili zabrinutost kada će se dogoditi drugi dolazak Gospodnji (usp. 1 Sol 5,1: A o vremenima i trenutcima nije, braćo, potrebno pisati vam.), Pavao u 1 Sol 5,2-11 ne odgovara kada već kako će se on dogoditi. Naime, u 1 Sol 5,2-3 Apostol upozorava Solunjane da će drugi Kristov dolazak biti iznenadan kao kradljivac u noći ili kao trudovi u trudnice: Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili 'Mir i sigurnost', zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći. Stoga ih Apostol u 1 Sol 5,4-8 poziva da trezveno bdiju nad sobom i svojim djelima, da žive vjerodostojnim i posebnim kršćanskim načinom života „kao sinovi svjetlosti i sinovi dana”, izbjegavajući tamu grijeha: Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas dan mogao zaskočiti: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo. Jer koji spavaju, noću spavaju; i koji se opijaju, noću se opijaju. A mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja! U ovom tekstu Pavao naglašava bogoslovne kreposti vjere, ljubavi i nade kao temeljne kršćanske vrijednosti koje nam Bog dariva i koje bi svaki kršćanin i cijela kršćanska zajednica trebala živjeti, koje je već istaknuo na početku Prve poslanice Solunjanima. Naime, u 1 Sol 1,4 Apostol hvali djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu koju je zamijetio kod Solunjana, kao vidljive znakove njihova novog života u Kristu.

U 1 Sol 5,9-10 Pavao jasno izriče koji je cilj bdjenja i budnosti, to je spasenje: Ta Bog nas nije odredio za gnjev nego da imamo spasenje po Gospodinu našem Isusu Kristu, koji je za nas umro da – bdjeli ili spavali – zajedno s njime živimo.  Ovim riječima Pavao još jednom tješi kršćane u Solunu da će svi članovi zajednice, „bdjeli” ili „spavali”, tj. živi ili mrtvi bili, biti spašeni upravo po Kristovoj spasonosnoj smrti, ali zato je potrebno istinski živjeti s Kristom.

Apostol završava cjelokupnu pouku o drugom Kristovu dolasku i uskrsnuću mrtvih (4,13–5,11) potičući Solunjane da se međusobno tješe, izgrađuju i, u konačnici, ustraju u svojoj novostečenoj kršćanskoj vjeri: Zato, tješite se uzajamno i izgrađujte jedan drugoga, kako i činite (1 Sol 5,11).