Granice i načela za promjenu nauka Crkve prema sv. Tomi Akvinskom

Nastavljajući se na izneseno u prošlom broju, u ovom tekstu iznosimo jasna načela o razvoju, prenošenju i produbljivanju crkvenog nauka prema načelima anđeoskog naučitelja sv. Tome Akvinskoga. U Sumi teologije sv. Tome Akvinskog, u drugom dijelu i drugom odsjeku, u akademskim krugovima poznatijem pod nazivom Secunda Secundae (II-II) nalazimo 1. pitanje: O predmetu vjere. U sklopu toga pitanja nalazimo članak 7. i pitanje na koje Toma daje odgovor: Jesu li se članci vjere u tijeku vremena razvijali? Tako Toma na sebi svojstven način propitkuje argumente i protuargumente te iznosi sljedeća načela :

1. načelo: 

U člancima vjere treba biti uključno sadržano ono što je u prvobitnim vjerskim sadržajima (in primis credibilibus).

Ovako to razjašnjava sam Toma: Slično tome svi su članci vjere uključno sadržani u nekim prvobitnim vjerskim sadržajima, to jest u vjeri da Bog postoji i da se svojom providnošću brine za spasenje ljudi, prema riječima Poslanice Hebrejima 11: „Onaj koji želi pristupiti Bogu, mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.“ Naime, u Božji bitak uključeno je sve što vjerujemo da je u njemu nazočno odvijeka i u čemu se sastoji naše blaženstvo, dok je u vjeru u providnost uključeno sve što Bog poduzima u vremenu radi spasenja ljudi i što predstavlja put k blaženstvu. A na isti način su i među sljedećim člancima vjere jedni uključeni u druge. Na primjer, vjera u otkupljenje ljudi uključno sadrži Kristovo utjelovljenje, muku i sve što je tome srodno.

2. načelo: 

Iako se članci nisu razvijali slijedom vremena, ono što je sadržano u vjeri otaca koji su prethodili,  sadržano je i u vjeri pokoljenja koja su ih slijedila.

Za to nam Toma donosi sljedeće objašnjenje: Prema tome, valja kazati da se članci vjere u pogledu svoga bitnog sadržaja nisu razvijali slijedom vremena. Jer, što god su vjerovala kasnija pokoljenja, bilo je sadržano u vjeri otaca koji su im prethodili, premda samo uključno. Ali što se tiče razjašnjavanja članaka vjere, njihov je broj rastao, jer su kasnija pokoljenja jasno uočila neke sadržaje koje prijašnja pokoljenja nisu jasno poznavala. Stoga Gospodin reče Mojsiju u Knjizi Izlaska 6: „Ja sam Bog Abrahama, Bog Izaka, Bog Jakova. Ali njima se nisam očitovao pod svojim imenom Jahve.“ Također Apostol kaže u Poslanici Efežanima 3: „Tajna Krista u prošlim vremenima nije bila priopćena ljudima kako je sada objavljena svetim apostolima i prorocima.“

3. načelo: 

Spoznaja i jasnoća vjere raste protokom vremena i blizinom Kristova dolaska.

Ovako to objašnjava sam Toma: Svi su se ljudi uvijek nadali istim stvarima. Ali budući da su samo po Kristu mogli postići ono čemu su se nadali, što su od Krista bili vremenski udaljeniji, to ih je veći put dijelio od postizanja stvarnosti njihove nade. U tom smislu Apostol veli u Poslanici Hebrejima 11: „U vjeri umriješe svi ovi, ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe.“ Što se neka stvar promatra iz veće udaljenosti, to se sve nejasnije vidi. Iz toga slijedi da su dobra, kojima se ljudi nadaju, razgovjetnije vidjeli oni koji su bili bliži Kristovu dolasku. […] A na taj su način ljudi napredovali u spoznaji vjere u tijeku vremena. Stoga Apostol u Poslanici Galaćanima 3 uspoređuje razdoblje Staroga zavjeta s djetinjstvom.

4. načelo: 

Spoznaja vjere ide od nesavršenog prema savršenijem.

O ovome načelu Toma govori: U očitovanju vjere Bog je kao neki djelatnik koji odvijeka savršeno poznaje sve, a čovjek je kao neka građa koja prima utjecaj Boga djelatnika. Prema tome, vjerska spoznaja ljudi morala je ići od onoga što je nesavršeno k onome što je savršeno. Pa, iako su neki ljudi igrali ulogu djelatnog uzroka, ukoliko su, naime, bili naučitelji, ipak „takvima se daje objava Duha na opću korist“, kako se kaže u Prvoj poslanici Korinćanima 12. Zato je Bog toliko davao ocima, koji su poučavali narod u spoznaji vjere, koliko mu je bilo potrebno priopćiti u ono vrijeme: bilo sasvim jasno, bilo slikovito. […] Krist je izveo konačno dovršenje milosti. Zato se njegovo vrijeme naziva „vremenom punine“ u Poslanici Galaćanima 4. Stoga su potpunije poznavali tajne vjerske oni koji su bili sasvim blizu Krista, bilo u prethodnom vremenu kao Ivan Krstitelj, bilo poslije Krista kao apostoli.