Humanitarnim akcijama povezao dvije ljubavi – fotografiju i sport

Fotograf i humanitarac Nikola Kurti već je tri desetljeća nezaobilazan suradnik mjesečnika Zvona, prisutan na svakom važnijem događaju Riječke nadbiskupije. Njegov fotografski rad poznat je i prepoznat već četiri desetljeća, otkad je s bratom Josipom (Zefi) 1986. otvorio fotografsku radnju u Opatiji. Službeni je fotograf HNK-a Rijeka i Riječke nadbiskupije, često ga za fotografiranje zovu brojni vrtići, škole, fakulteti, organizatori raznih manifestacija, a prisutan je i na najznačajnijim događajima u životima brojnih sugrađana, na vjenčanjima, krštenjima, krizmama i drugim slavljima. Osim kao fotograf, posljednjih desetak godina aktivan je i kao humanitarac. Za uspješne je humanitarne akcije i nesebičnu pomoć potrebitima 18. travnja primio godišnju nagradu Primorsko-goranske županije.

Sigurno je najpoznatija Vaša humanitarna akcija „Nasmiješena lica Riječkog karnevala“ koju jednom godišnje organizirate već 12 godina. Podsjetimo o čemu se radi?

Svake godine na kraju karnevala, pod pokroviteljstvom Turističke zajednice grada Rijeka i Caritasa Riječke nadbiskupije, održimo ovu akciju. Radi se o izložbi i prodaji fotografija s Riječkog karnevala od koje sav prihod ide u neku, za tu godinu odabranu, ustanovu.

Akciji se svake godine odazove priličan broj naših sugrađana i oni kupnjom fotografije doniraju izravno na račun potrebite osobe ili organizacije s kojom te godine radimo. Raduje što je vrijednost ove akcije prepoznala i Turistička zajednica grada Rijeke pa je promovira i putem izložbe fotografija na postamentima koji su izloženi na Korzu tijekom deset dana. Na našoj mrežnoj stranici www.fotokurti.com građani mogu odabrati fotografiju ili fotografije koje žele da im napravimo u formatu 30x45 centimetara i uokvirimo te za to uplaćuju donaciju. Uokvirenu fotografiju mogu preuzeti u fotografskom studiju u Užarskoj ulici u Rijeci.

Nastojim da se svake godine sredstva prikupljaju za neku drugu organizaciju ili pojedinca. Ove godine prikupljali smo sredstva za šestogodišnjeg Stjepana Budimira iz Rovinja, hrabro dijete koje se bori s 11 teških medicinskih dijagnoza. Bila je to 13. humanitarna akcija u nizu.

Tom su akcijom novčanu pomoć barem jednom dobile sve karitativne ustanove Riječke nadbiskupije. Caritasov dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja „Sveta Ana“, Hospicij „Marija Kozulić“, Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“, Socijalna samoposluga „Kruh sv. Elizabete“, Kuća utočišta sv. Vinka Paulskog i, naravno, Caritas. Zašto ste u početku birali baš crkvene ustanove?

Često sam u kontaktu s časnim sestrama i ljudima koji te ustanove vode i vidio sam da bi pomoć dobro došla. Kako ih osobno poznajem, bio sam siguran da će se novac koji se prikupi mojim akcijama korisno upotrijebiti.

Osim toga, pomaganje potrebitima moj je način da zahvalim Bogu na svemu što mi je dao u životu i mislim da je onda logično da ustanove kojima pomažemo budu one koje su povezane s Riječkom nadbiskupijom.

Nije prošao ni jedan veći događaj u Riječkoj nadbiskupiji u posljednjih 30 godina, a da niste bili na njemu i poslali fotografije. Prije svega tu je suradnja s našom mjesečnikom Zvona, ali fotografije ste slali po potrebi i nadbiskupu Devčiću, sada Uziniću, brojnim svećenicima, časnim sestrama. I po tome se vidi da želite pomoći Crkvi. Zašto? Što vam znači vjera i zašto imate povjerenja u Crkvu? 

Vjeru su mi kao malom usadili roditelji, kao dijete često sam išao s bakom na misu i radnim danom, ne samo nedjeljom. Već s pet godina počeo sam ministrirati u opatijskoj crkvi sv. Jakova i ministrirao sam sve do polaska u srednju školu.

Mislim da je na svakom od nas da sam odluči hoće li prihvatiti dar vjere, ali svi mi na kraju dođemo u situaciju gdje nam nitko ne može pomoći osim vjere u Boga. Prije dva mjeseca naša Nika operirala je dobroćudni tumor i u toj je situaciji bilo puno dobrih ljudi koji su nam pomogli – od doktora do medicinskih sestara u KBC-u Rijeka, ali ipak moja je obitelj u tim trenutcima najveću utjehu pronašla u molitvi.

Nasmijana lica Riječkog karnevala nije jedina humanitarna akcija koju provodite. Aktivni ste i na Facebooku kao organizator humanitarne aukcije dresova i drugih rekvizita poznatih sportaša. Kako je to započelo?

Sve je počelo kada se dogodio potres u Petrinji krajem 2020. godine. On je mobilizirao mnoge ljude, svi su htjeli pomoći. Tražili smo načine kako. Meni je želja bila prikupiti 60 tisuća kuna za kupnju jedne kućice za privremeni smještaj stradalih. Tako sam došao na ideju da na aukciju stavim dresove poznatih sportaša kojih sam, kao fotograf i zaljubljenik u nogomet, imao puno.

Na kraju smo, tijekom četiri mjeseca trajanja akcije, uspjeli skupiti i više od 190 tisuća kuna. Uglavnom, društvene mreže pokazale su se kao izvrstan kanal, s obzirom na to da na Facebooku imam puno prijatelja.

Prodali ste sve dresove iz svoje kolekcije, ali akcija traje i dalje? 

Akcija je pokrenula velik val dobrote. Počeo sam s nekih tridesetak dresova, a onda su se javili i drugi kolekcionari sportskih memorabilija, pa čak i sami sportaši, i počeli poklanjati dresove kako bih pokrenuo nove aukcije. Tako akcija traje i dalje, novac se prikuplja za neke druge ustanove. Često sam samo posrednik i pomoć nekome tko želi aukcijom prikupiti sredstva u humanitarne svrhe. Već znaju da će imati veći doseg ako akciju objavimo na mom Facebook profilu, na kojem imam gotovo pet tisuća prijatelja. Većina su moje društvo i poznanici, ali neki su se od tih Facebook prijatelja priključili isključivo kako bi mogli pratiti humanitarne aukcije i sudjelovati u njima.

Baš pripremam akciju za pomoć Udruzi za sindrom Down – Rijeka 21, a dresove je prikupio i to predložio Daniel Hauptfeld. Drago mi je što mogu na taj način pomoći. Nije mi teško iako na koordinaciju ovih akcija na Facebooku potrošim oko dva sata dnevno.

Ovu nagradu PGŽ-a vidim kao potvrdu dobra rada, ali je doživljavam kao priznanje svim ljudima koji su sudjelovali, kupili fotografije, dresove, lopte i druge predmete na aukcijama, kao i svima onima koji iz dana u dan doniraju vrijedne predmete iz svojih kolekcija. Drago mi je i mislim da je najveći uspjeh to što smo okupili ovako velik broj dobrih i plemenitih ljudi koji su spremni pomoći ljudima u nevolji. Neizmjerno sam im zahvalan na tome.

Pojavom digitalne fotografije prije tridesetak godina, a posebno pametnih telefona sa sve boljom kvalitetom fotografije, predviđalo se da će klasična fotografija, pa onda i fotografske radnje, izumrijeti. Vi dokazujete da ipak nije tako. 

Istina, dolaskom novih tehnologija digitalne fotografije i pametnih telefona sve je manje potrebe za fotografima, ali još uvijek ima onih koji vole u rukama imati isprintanu fotografiju i koji će nas pozvati da ovjekovječimo njihovo vjenčanje, krštenje, rođendan ili slično. Ljudi očito i dalje trebaju fotografa i vole imati „razvijenu“, sada printanu, fotografiju kao uspomenu u svom albumu.

Naš odnos prema poslu i kvalitetu naših fotografija prepoznali su mnogi poslovni subjekti, škole, vrtići, službeni smo fotografi u većini sportskih klubova, fakulteta i župa u našoj županiji. Tako da još uvijek uspijevamo održati naš obiteljski posao, isplaćivati plaće za naših 16 djelatnika na vrijeme i uvijek biti među prvima u uvođenju novih tehnologija u našem poslu.

U svemu tome najvažniji je naš odnos prema klijentima, njihovo povjerenje i zadovoljstvo. Neke od njih fotografijom pratim od malih nogu, fotografirao sam ih u svim njihovim životnim fazama i važnim događajima.