Kako postići trajni mir? Pavlov odgovor u Poslanici Efežanima

U današnjem vremenu nemoguće je očekivati potpuno mirnodopsko razdoblje, što je vidljivo na primjeru brojnih dugotrajnih ratova u svijetu koji uzrokuju patnju i smrt s posljedicama za cijelo čovječanstvo. Gledajući iz ljudske perspektive, može nam se učiniti da mi, kao obični pojedinci bez utjecaja na geopolitičke prilike u svijetu, ne možemo učiniti ništa kako bismo spriječili sukobe i stradanja. Uistinu, pokušaj građenja mira utemeljena na ljudskim savezima osuđen je na propast jer je previše podložan utjecaju velikih vojno-ekonomskih sila kojima nije mir ni dobrobit čovječanstva kao takvog na prvome mjestu, već njihovi pojedinačni probitci za koje su spremni žrtvovati druge zemlje i dio svog stanovništva kako bi ih ostvarili.

Žrtvovanje drugih radi ostvarenja vlastite koristi neprihvatljivo je za svakog čovjeka, pogotovo za istinskog vjernika, koji je po uzoru na našeg Spasitelja Isusa Krista, koji je položio svoj život za sve ljude pa i za svoje neprijatelje, pozvan žrtvovati sebe za dobro drugih. Kršćani su pozvani jasno i glasno posvjedočiti svijetu da je trajni mir moguće temeljiti i postići samo u Kristu Bogu, iako je zbog naše ljudske slabosti ostvarenje potpunog mira moguće samo na nebesima.

Osobito nadahnuće pronalazimo u Poslanici Efežanima, u odlomku 2,14-16, u kojem čitamo kako su dvije neprijateljske strane, Židovi i pogani, tj. svi ljudi, pomireni u Kristu i kako tim pomirenjem nastaje jedno novo stvorenje, jedan novi čovjek: „Doista on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednog novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo.“ Doista, ako vjerujemo da je Krist prisutan u svakom trenutku našeg postojanja, od stvaranja svijeta do otkupljenja, onda je logično vjerovati da je on zadužen i za održavanje postojećeg svijeta te da se prije svega njemu trebamo obratiti za postizanje mira u svijetu jer „u njemu je sve stvoreno [...] sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu“ (Kol 1,16-17).

 U svjetlu izrečenog čini nam se da je za postizanje mira u svijetu ili barem za rasvjetljavanje mogućnosti postizanja mira važno dati određene biblijske novozavjetne poticaje. Uz poticaje koje crpimo iz četiriju evanđelja, važno je istaknuti pavlovski koncept sveopćeg pomirenja čovječanstva u Kristu u kojem su navještaj evanđelja i spasonosna pojava Isusa Krista promatrani upravo iz perspektive mira i pomirenja. Pavao u svojim velikim poslanicama (Rimljanima, Prva i Druga Korinćanima te Galaćanima) započinje, a njegovi učenici u Poslanici Kološanima, i osobito u Poslanici Efežanima, nastavljaju razvijati misao o Kristovoj pomiriteljskoj službi, koja doseže svoj vrhunac žrtvom i smrću na križu i koja je u Ef 2,14-16 prikazana kao čin novog stvaranja. Poslanica Efežanima svjedoči i konkretizira činjenicu da je Bog pomirenjem zaraćenih strana, međusobno i sa samim sobom u Kristu, započeo već ovdje na zemlji stvarati novo otkupljeno i pomireno čovječanstvo koje je postalo vidljivo i opipljivo u Crkvi, koja je sama promatrana kao jedan potpuno nov stvor. Poslanica Efežanima zorno nam svjedoči o tome kako je izmirenje neprijateljskih strana moguće, ali samo u Kristu (usp. Ef 2,11-22). Zapravo, korijen podjele među ljudima proizlazi upravo iz temeljne podjele između Boga i čovjeka, koja nastaje kao posljedica grijeha (usp. Post 3), a iz koje onda proistječu sve druge podjele i neprijateljstva. Stoga nam je prije svega potrebno pomirenje s Bogom u Kristu, koji će nam onda udijeliti mir s drugima i sa samim sobom, poput mira koji nam daruje u sakramentu pomirenja.

Pavlovski koncept pomirenja u svjetlu novog stvaranja pridonosi dubljem razumijevanju otajstva Kristove pomiriteljske žrtve, kojom je čovječanstvo otkupljeno i spašeno i po kojoj je sve stvorenje ponovno približeno onoj izvornoj dobroti na koju je stvoreno (usp. Post 1 – 2). Međutim važno je naglasiti da u pavlovskim poslanicana smisao pojma novo stvorenje / novi čovjek (usp. 2 Kor 5,17 i Gal 6,15; Ef 2,14-16) nije u povratku na staro već u dotad nečuvenoj novosti. Naime Židovi i pogani koji vjeruju u Krista nisu samo pomireni s Bogom i vraćeni u prijašnje stanje nego je Bog od njih stvorio jedno novo biće, jednog novog stvora – Crkvu, koja je početak jednog novog otkupljenog i pomirenog čovječanstva za kojim svi ljudi ili barem većina njih čezne.

U tom smislu pavlovsko svjedočanstvo sveopćeg pomirenja (na koje nas Bog poziva) potiče nas da i mi kršćani napokon zaživimo kao nova stvorenja u Kristu, što smo po svome krštenju već postali, te tako posvjedočimo da je Crkva zaista mjesto izmirenja i pomirenja, putokaz i svjetionik drugim ljudima. Crkva je živući dokaz kako Bog u Kristu može i želi uspostaviti mir tamo gdje je nama ljudima nemoguće te od sadašnjih smrtnih neprijatelja i zaraćenih strana učiniti jedan novi pomireni svijet (čak i tamo gdje nema izravne vjere u Krista). Stoga je važno da sami kršćani svojim životom posvjedoče čvrstu vjeru i nadu da je Bogu zaista sve moguće i da je jedini pravi istinski mirotvorac Isus Krist!