Komentar Evanđelja za Uskrs: Iv 20,1-9

Zato evanđelist Ivan naziva dan Kristova Uskrsnuća, a ne židovski šabat ili subotu, prvim danom. Zapravo, već prve riječi evanđeoskog odlomka „Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka“ daju nam znak da će se dogoditi nešto dramatično novo i neočekivano, što nadilazi sva dotadašnja očekivanja i vjerovanja Isusovog učenika. Drama se nastavlja kada u drugom dijelu rečenice evanđelist naglašava da je Marija Magdalena vidjela „da je kamen s groba dignut“, što je vjerojatno bio pothvat za veći broj ljudi zbog težine kamena. 

Pisac evanđelja nas polako, ali vješto upućuje ka izvanrednom Božjem zahvatu pred kojim čovjek ima najčešće dvije reakcije: strah i vjera. Pri susretu sa živim Uskrslim Gospodinom, možemo reagirati strahom, poput onoga Marije Magdalene koja se ne usudi niti ući u grob već panično trči drugim učenicima prenijeti vijest, pretpostavljajući najgore, a to je da je netko ukrao Isusovo tijelo kako ga oni ne bi mogli štovati, ili vjerom, „kao onaj drugi učenik koji vidje i povjerova“.

Evanđelist  pokazuje da put do istinske vjere nije uvijek lak i jednostavan jer u prvom dijelu evanđelja sve se odvija u trku, u panici i u mraku, kao da niti jedan od učenika od šoka ne vjeruju svojim očima: trči Marija Magdalena, zatim izbezumljeno trče Petar i „onaj drugi učenik“. Ovaj posljednji učenik se tradicionalno poistovjećuje sa samim Ivanom apostolom i evanđelistom, a s obzirom da je brži od Petra, svakako se radi o mlađoj i znatiželjnoj osobi koja odmah želi vidjeti što se to dogodilo. Možda se i mi kao vjernici možemo prepoznati u tome da smo stalno strahu da stalno trčimo i da nemamo vremena za Boga, za poslušati njegovu riječ i što nam to želi poručiti za naš život.

Činjenica da se je drugi učenik uspio suzdržati i ne ući grob podsjeća čitatelja da je Šimun Petar uživao poseban ugled kod svoje braće kao onaj kojemu je sam Krist dao prvenstvo i izabrao ga da vodi svoju braću. To što se se Petar uopće usudio prvi ući u sam grob možemo shvatiti kao očitovanje njegove novostečene uskrsne hrabrosti i spremnosti slijediti Krista bilo gdje i na bilo koji način. Međutim, očito je Petrova vjera još u fazi rasta i još nije spreman biti pravi istinski vođa i navjestitelj jer za njega u ovom odlomku ne piše da je nakon dolaska i viđenja praznog groba povjerovao.

Za evanđelista je očito onaj drugi učenik zorniji primjer vjere jer za njega piše da odmah po dolasku u prazni grob „vidje i povjerova“. Na prvi pogled, riječ „povjerova“ kao da nam želi reći da je učenicima napokon sve savršeno jasno te da je prazan grob očit i čvrst dokaz Kristova uskrsnuća te da je vjera učenika napokon prvotnog straha doživjela svoj vrhunac i ispunjenje, da se radi o gotovoj vjeri. Međutim, sam evanđelist nas na kraju odlomka razuvjerava i to riječima „Jer oni još ne upoznaše Pisma; da Isus treba da ustane od mrtvih“. Dakle, nitko od spomenutih učenika nije još istinski i u potpunosti povjerovao u Isusov navještaj uskrsnuća o kojem im je tijekom zajedničkog puta višestruko govorio i poučavao ih. Oni su, baš kao i mi, današnji učenici, još uvijek na putu vjere, na putu upoznavanja otajstva osobe Isusa Krista i njegovog vazmenog otajstva.

Zapravo, učenici iz evanđelja su tek krenuli na dugi put uskrsne vjere koja će im tek po slanju Duha Svetoga biti darovana jer će se darovima Duha napokon otvoriti njihovo srce i njihov razum kako bi mogli povjerovati da je Isus Krist ujedno i Božji Sin i sami Bog, da je on naš Otkupitelj i Spasitelj koji je svojom smrću i uskrsnućem jednom zauvijek otkupio cijeli svijet i sve stvoreno.

Cilj cijelog Ivanovog evanđelja i cijelog Svetog pisma jest potaknuti nas da i mi povjerujemo u Boga i otvorimo svoje srce i razum Isusu Kristu, da mu povjerimo svoj život,  kako bi zajedno s njime prošli put (vjere) od strahote i muke Velikog petka do otajstvene vazmene radosti njegovog slavnog uskrsnuća i pobjede Života nad smrću.