Krist je taj koji privlači mlade

Laurent Kružić, svećenik Riječke nadbiskupije, ovoga se ljeta vratio iz Rima s doktoratom Papinskog lateranskog sveučilišta o suodnosu vjere i kulture u današnjoj katoličkoj školi. Po povratku u matičnu biskupiju imenovan je povjerenikom za mlade Riječke nadbiskupije, studentskim kapelanom, duhovnikom Katoličke osnovne škole „Josip Pavlišić“ te voditeljem Ureda za katoličke škole.

Katolička osnovna škola u Rijeci ušla je u desetu godinu djelovanja. Škola ima po dva odjeljenja od prvog do osmog razreda; ukupno oko 350 djece. Razredi su svake godine puni što pokazuje da je škola tražena i da se može ponositi s deset godina kvalitetnog rada. Od ove ste jeseni duhovnik pa ste mogli i pobliže vidjeti što se u školi radi. Kakva je u tome zadaća duhovnika i kakva je suradnja duhovnika s ravnateljicom Jasnom Buketa?

Može se reći kako služba duhovnika KOŠ-a „Josip Pavlišić“ raste zajedno sa školom i njezinim potrebama. Važno je ponajprije zadržati kontinuitet rada dosadašnjih duhovnika: u organizaciji svetih misa i izvanškolskih susreta s nadbiskupom, u mjesečnim euharistijskim slavljima u samoj školi te obilježavanju blagdana (npr. spomendan anđela čuvara) i drugih važnih prilika, primjerice Dana zahvalnosti za plodove zemlje.

Istovremeno rodila se ideja da duhovnik bude prisutniji u školskoj zajednici. Dogovoreno je da preuzmem nastavu latinskog jezika i debatni klub, a kao član duhovnog aktiva surađujem s vjeroučiteljima u koordinaciji duhovnih programa. Na taj način, kao dio kolektiva, imam priliku osjetiti školu iznutra i jasnije vidjeti potrebna usmjerenja za katolički identitet.  Nadalje, na poticaj ravnateljice Jasne Bukete aktivno sam uključen u rad stručne službe škole; naši tjedni sastanci dragocjeni su i na pedagoškom i na pastoralnom planu. U školi vole reći da sam njihov „duhovni servis“. U svakom slučaju raduje me međusobno povjerenje i profesionalna komplementarnost koju svakodnevno doživljavam s članovima kolektiva, iako sam praktički tek preuzeo ovu službu. 

Vaše je školovanje u Rimu zaključeno doktoratom o suodnosu vjere i kulture u današnjoj katoličkoj školi. Kako vidite položaj katoličkih obrazovnih ustanova u kontekstu suvremenog hrvatskog društva? Gdje u tome vidite riječku katoličku osnovnu školu? 

Kod katoličkih obrazovnih ustanova u Hrvatskoj vidljive su dvije karakteristike: inicijalni optimizam i traženje praktičnog značenja katoličkog identiteta. Katoličke škole uglavnom su novi fenomen Crkve u Hrvata i u hrvatskom društvu. Također je činjenica da se i zemlje s dugom tradicijom katoličkog školstva danas muče u pozicioniranju katoličkog identiteta u odnosu na suvremeni profil djece i mladih. U tom smislu KOŠ „Josip Pavlišić“ ima odlične pedagoške temelje koji će se u budućnosti još više povezati s određenim pastoralnim načelima. Jasno, takav pristup zahtijeva viziju integralna čovjeka i adekvatne pastoralne strategije, primjerene školskoj praksi.

Koje su to pastoralne strategije i kako biste pozicionirali katolički identitet škole u odnosu na suvremeno društvo i kulturu? Koje su prilagodbe potrebne i postoje li vrijednosti oko kojih nema kompromisa?

Radi se o svijesti da je škola crkvena zajednica koja raste postupno i iznutra. Nema smisla primjenjivati vanjske ideje i programe koji ne odgovaraju potrebama određene škole. Zbog toga je važno osjetiti što svaka škola kao Crkva u malom vidi kao svoje potrebe i kao svoj prostor rasta. Međutim, jasno je kako svaka katolička škola treba računati sa snažnim povezivanjem kulturoloških i vjerskih elemenata, koji se filtriraju kroz školski kurikulum i druge programe, ali i kroz duhovni profil djece i mladih. To je tzv. strategija rekontekstualizacije. Rekontekstualizacija ide u smjeru da školska zajednica postane katolička škola dijaloga, tj. škola koja njeguje svoj katolički identitet, dok ostaje otvorena za društvenu raznolikost. Takav pristup nije bez izazova. Cilj mu je izgraditi zrele osobnosti i zauzete vjernike koji se mogu konstruktivno suočiti i miroljubivo živjeti s ljudima koji ne dijele njihov identitet. Naravno, u tom procesu minimum je zadržavanje katoličkog identiteta, dapače njegov rast u kontekstu svega što je dobro, lijepo i sveto.

Kakva bi trebala biti uloga roditelja, a koja učitelja u odgoju djece i kako bi oni trebali biti povezani?

Drugi vatikanski koncil podsjeća nas na to kako su roditelji prvi učitelji i odgojitelji svoje djece. Takva izjava može zvučati banalno, no često predstavlja suprotnost aktualnoj školskoj praksi u Europi. Zato i katolička škola treba biti jedna proširena obitelj: mjesto cjelokupna rasta i duboka povjerenja da svaki učenik odnosno učenica može postati vrhunski čovjek. Učenici upoznaju sebe i svoju kulturu, no otkrivaju i Božji plan za svakoga ponaosob. Kao školska zajednica koja vjeruje u Boga i vjeruje Bogu, katolička škola povezuje roditelje i učitelje kroz prizmu crkvenosti. Možda si premalo osvješćujemo da je svaka katolička škola ujedno Crkva u malom. To je neizmjeran izvor za suradnju roditelja i nastavnika.

Recite nam nešto više o iskustvima studija u Rimu. Na koji je način to utjecalo na Vas i na Vaš pogled na Crkvu? Koliko to što ste studirali možete primijeniti u pastoralnom radu?

Gotovo deset godina boravka u Vječnom Gradu teško je sažeti u nekoliko rečenica. Rim i Papinski zavod Germanicum et Hungaricum svakako su umnogome utjecali na mene: s jedne strane da ostanem dosljedan svom osobnom identitetu i kulturi, s druge da i dalje rastem kao Kristov učenik i svećenik, s različitim ljudima s kojima sam dijelio svakodnevicu. Radostan sam što među Nijemcima, Mađarima, Slovacima, Talijanima i pripadnicima drugih nacija nemam samo kolege već i istinske prijatelje. Neizmjerno sam zahvalan našim nadbiskupima, odgojiteljima i profesorima na povjerenju i prilici da se rimsko iskustvo utka u moju formaciju.

Što se studija tiče, privilegij je pastoralne teologije promatrati i analizirati djelovanje Crkve „ovdje i sada“. Zato se nadam kako će i moje istraživanje o odnosu vjere i kulture u suvremenoj katoličkoj školi biti korisno za daljnju pedagošku i pastoralnu praksu.

Mladi ljudi uvijek su bili osjetljiva skupina s kojom se lako i manipulira. Danas je to posebno izraženo jer dostupne su im brojne ponude s raznih strana. Crkva je u kontekstu suvremenog svijeta samo jedna od ponuda na tržištu usmjerenom mladim ljudima. Koje im izazove nudi današnji svijet?

Izazovi mladih često ovise o njihovu specifičnom kontekstu. Poznata je anegdota sa Sinode o mladima 2018. godine: jedan afrički biskup protestirao je što se raspravlja o povratku mladih u Crkvu. „Mi imamo pune crkve mladih ljudi“, rekao je, „no mladi nemaju radna mjesta kada izađu iz te crkve.“ Važno je imati na pameti širinu spomenute problematike.

U Hrvatskoj i Europi primjećujemo ambiciozni individualizam i apatiju, popularnost na društvenim mrežama i svakodnevnu osamljenost, tipično oduševljenje nekim sadržajem, ali i brzu zasićenost njime. Sve su to izazovi koji ne mogu mimoići ni vjeru mladih, koja je svakodnevno na kušnji.  

Što mlade može privući Crkvi? 

Ako mlade privlačimo Crkvi, onda ih zovemo na nasljedovanje jedne tradicije i specifična mentaliteta. Bojim se da tada i tradicija i mentalitet dolaze u pitanje.

S druge strane, ako osiguramo uvjete da ih privuče sam Krist, crkvena tradicija i katolički identitet rastu u novom ruhu, zadržavajući sve važne elemente. Sjetimo se samo koliko puta kao dobri kršćani ne dopuštamo ljudima da se u miru pomole u crkvi. Uvijek ima još nešto za urediti, srediti, odraditi. Naprotiv, duhovni život počinje od molitve. Ona je kontakt s Bogom.

Kada upoznaju živoga Krista, mladi će htjeti sačuvati i polog vjere. Nitko ne živi za vrijednosti i za tradiciju, no svi živimo za nekoga. A kao krštenici živimo za Krista jer želimo odgovoriti na Njegovu inicijativu ljubavi.

Na mjestu duhovnika škole, ali i povjerenika za mlade, naslijedili ste Ivana Seletkovića koji je prethodnih godina znao okupiti lijep broj mladih koji se rado odazivaju na molitvene, karitativne i druge susrete. Na kojim temeljima nastavljate rad s mladima, što im nudite dalje?

Rad povjerenika za mlade i studentskih kapelana u Rijeci zaista je prepoznat kao motor duhovnih programa i karitativnih akcija. Želja mi je da nastavimo tako i ubuduće. Ono što se sad prepoznaje kao nužno jest strukturiranje timova za pojedine projekte i tekuće obveze, kako bi Ured za pastoral mladih bio u potpunosti operativan i funkcionalan. Takav pristup otvara prostor povjereniku za mlade i studentskom kapelanu za veći duhovni rad s mladima, posebno u redovitim katehezama i osobnim razgovorima. Euharistija, klanjanje, krunica neizostavni su dio toga rasta.

Cilj mi je da mladi dublje upoznaju svoje duhovne izvore, iz kojih će crpiti inspiraciju i snagu za život u zvanju i za daljnje karitativno djelovanje. Vjerujem da redovitost u duhovnom životu najbolje otvara prostor za veće djelovanje mladih u Crkvi te duhovna i obiteljska zvanja.

Papa Franjo često se obraća mladima iskrenim, izravnim i jednostavnim porukama. Kako mladi to prihvaćaju? Svjetski dan mladih u Lisabonu pokazao je da su voljni sudjelovati, da žele svjedočiti Krista ljudima današnjice. Što očekujete od susreta u Rimu u Jubilejskoj godini?

Rado ću odgovoriti na malo subjektivniji način: mi mladi doživljavamo papu Franju kao pastira koji nam je blizak i koji nas razumije. Kad govori (o) mladima, Papine riječi pogađaju bit i često donose određenu pozitivnu provokaciju kako bismo i sami promislili o djelovanju u Crkvi i društvu. Upravo su zbog toga hodočašća i, posebno, susreti u Rimu s Papom važni. Uz mali odmak od svakodnevice bolje vidimo u kojoj smo fazi rasta, kako se još možemo razviti i kako možemo drugima pomoći u tom zadatku.

Koje biste Papine poruke mladima mogli izdvojiti?

Jedna od Papinih najljepših poruka mladima koju često ponavlja jest poticaj mladima da sanjaju. Bilo da se radi o velikim snovima, o miru u svijetu ili o pravednijem društvu, papa Franjo naglašava kako mladi ne smiju zaboraviti ovu svoju važnu karakteristiku. Kao da želi reći kako je odrasle susret s izazovima, boli i patnjom već toliko „prizemljio“ da su se odrekli svojih snova. Sanjati znači gledati u budućnost, zamisliti sve ono pozitivno ono čega još nema, ali može biti, da bismo živjeli ljepše i kvalitetnije. Kada sanjamo, gledamo naprijed, te prelazimo u sferu koju i Bog može dotaći, ako to iskreno želimo.