Krist, naš životvorni duh

Glagol ζῳοποιέω (zōiopoiéō) nalazimo triput u Prvoj poslanici Korinćanima (15,22.36.45), i to u kontekstu konačnog uskrsnuća. U sva tri slučaja Krist je prikazan kao životvorni duh πνεῦμα ζῳοποιοῦν (pneuma zōiopoiéō) koji daje život i uskrisuje od mrtvih, a koji je sam postao takav svojim uskrsnućem. Osobito je to vidljivo u odlomku 1 Kor 15,45, u kojem čitamo: „Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni.” Ovdje je poprilično jasno istaknuta razlika između prvog Adama, koji je pasivan primatelj ovozemaljskog života, i posljednjeg Adama, Isusa Krista, koji je uzročnik i darivatelj uskrslog onozemaljskog života, života vječnoga. Iz svega navedenog lako možemo uočiti da je termin „životvorni duh” uvijek povezan s darivanjem novog eshatološkog života, i to posredstvom uskrsnuća mrtvih. Zapravo, možda je najispravnije taj isti životvorni duh razumjeti kao moć i snagu Božje ljubavi koja dariva život vječni umrlima, preobražavajući njihova naravna tijela u duhovna,

Međutim, možemo se upitati što to znači da je Krist, posljednji Adam, postao životvorni duh u trenutku svoga uskrsnuća (usp. 1 Kor 15,45). Konkretno, to bi značilo da je Bog stvorio za Krista duhovno tijelo, i to preobražavajućim djelovanjem Duha Svetoga, kojim Kristovo tijelo biva ne samo preoblikovano nego „ponovno stvoreno” (engl. recreated). Njegovo tijelo biva preneseno u vječnost, tj. vječnu egzistenciju na nebesima, gdje boravi u punini svoje proslavljene ljudskosti.

Preobražavajuće djelovanje Duha Svetoga lakše je razumjeti ako pročitamo što piše u odlomku 1 Kor 15,51-53: „Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.” Iako biblijski tekst govori o promjeni i izmjeni dosadašnjeg stanja, ipak je jasno da se radi o potpunoj preobrazbi iz raspadljivog u neraspadljivo, iz smrtnog u besmrtno. U tom smislu izrazi preobrazba i preobražavajuće djelovanje najbolje opisuju značaj i veličinu promjene koja se djelovanjem Duha Svetoga dogodila Kristu u trenutku uskrsnuća i koja će se dogoditi vjernicima.

Osim toga, bitno je istaknuti kako se u trenutku uskrsnuća ne mijenja božanska narav Krista kao Sina Božjega već se mijenja njegovo stanje. To znači da Krist nije jednostavno ispunjen Duhom Svetim kao „prvina usnulih” (usp. 1 Kor 15,20) i „Prvorođenac od mrtvih” (usp. Poslanicu Kološanima 1,18) već on sam postaje izvorom Duha Svetoga i izvorom života za vjernike. Po svom uskrsnuću Krist postaje životvorni duh koji dariva eshatološki vječni život i uskrisuje mrtve. Za vjernike ovo znači da se ne može primiti i živjeti punina duhovnog postojanja u sadašnjem životu, kao što je jasno rečeno u 1 Kor 15,50: “A ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini neraspadljivost.”

To će biti moguće ostvariti tek pri paruziji, pri Drugom Kristovu dolasku, kada će Bog posredstvom svoga Svetoga Duha, koji je i životvorni duh, stvoriti za vjernike duhovno tijelo, prikladno za vječni božanski život. Dakle uloga je životvornog duha pobožanstvenje vjernika, koji bivaju potpuno preobraženi i savršeno oblikovani, „suobličeni na sliku” posljednjeg Adama, Krista. O tome čitamo u 1 Kor 15,49: „I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga [čovjeka].”

Međutim, moramo razlikovati ulogu tog životvornog duha u životu Krista i životu vjernika. U prvom slučaju životvorni duh stvara duhovno tijelo za Krista, ali ga ne pobožanstvenjuje, jer on već posjeduje božansku narav. U drugom slučaju životvorni duh stvara duhovna tijela za vjernike i pobožanstvenjuje ih (usp. 1 Kor 15,48b: „a kakav je nebeski takvi su i nebeski”) kako bi Božjom milošću postali ono što je Krist postao na temelju svoje božanske naravi.

U konačnici, možda je nama, današnjim ovozemaljskim vjernicima, najbliža upravo pavlovska ideja „suobličavanja slici” Krista jer ovaj se pojam ne povezuje samo uz uskrsnuće već uz svakodnevno življenje kršćana. Mogli bismo čak ustvrditi da suobličavanje slici Krista zapravo predstavlja program našeg kršćanskog života, koji se sastoji od procesa suobličavanja i pritjelovljenja Kristu, tj. suživljenja s Kristom i u Kristu. Kao što rekosmo, to će se u potpunosti moći ostvariti tek u trenutku uskrsnuća mrtvih u kojem će nam upravo po njemu Bog Otac darovati novi nebeski, uskrsli i proslavljeni način življenja, tj. vječno zajedništvo s trojedinim Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim.