Kriza

Riječ „kriza“ dolazi od grčke riječi krisis što znači sud, odvajanje, odluka, kušnja. Svi prolazimo krizna razdoblja u našim životima, razdoblja promjena, prijelaza iz jedne faze u drugu, neki put i lomova u smislu da nam pojedini događaji potpuno promijene život. Kao dio zajednice prolazimo s drugima različite ekonomske i društvene krize, a također i krize u našim osobnim i obiteljskim životima, na poslu, pa i krize vjere. Krize nas stavljaju na kušnju, odvajaju nas od neke dotad uobičajene situacije i traže donošenje odluka. Suočavajući se s njima suočavamo se sa samima sobom, premišljamo sebe, napuštamo neke ustaljene obrasce ponašanja, otkrivamo nešto novo, tražimo novu ravnotežu i tijekom cijelog tog procesa sazrijevamo. Krize su mučne jer nas izvlače iz uobičajena, ustaljena načina života i prisiljavaju nas na promjene, na preuzimanje odgovornosti, suočavanje sa stvarnošću i napuštanje iluzija. 

Stari zavjet donosi nam više iskustava krize s kojima su se suočili pojedini Božji izabranici, od Mojsija preko Davida do proroka Jeremije i drugih, ali i Božji narod u cjelini. Izdvojit ću dvije krize za koje mi se čini da dobro ilustriraju dva različita načina suočavanja s krizama.

Prva je kriza ona koja je nastupila po izlasku iz Egipta. Izrael, naime, nakon izlaska ne ulazi odmah u obećanu zemlju, već kroči u pustinju. U Egiptu su živjeli u ropstvu, ali uvijek su bili siti. U pustinji trpe glad i žeđ i odjednom počinju gledati na Egipat drugim očima, sjećajući se samo dobroga. I tako počinju mrmljati, dozivajući u pamet Egipat gdje su imali hrane i pića. U pustinji Bog im daje kad i koliko im treba. Voda je gorka? Pretvara je u slatku. Nema vode? Izlazi iz stijene. Nema hrane? Daje im mànu i prepelice. Bog proviđa, ne opskrbljuje zalihama. Ne daje im jedan izvor vode za čitav put. Mànu im trajno daje, ali kao dar iz dana u dan, koji svatko skuplja po potrebi, odnosno onoliko koliko mu treba za njegovu obitelj (Izl 16,19-21). Međutim, Izraelci žude za mesom, ribom, krastavcima, porilukom te s prijezirom nazivaju mànu „bijednim jelom“. Neprestano žale što su napustili Egipat te se odlučuju onamo i vratiti (Br 14,1-4). 

U pustinji vjera u Boga, koji ih je izveo iz Egipta, dolazi u krizu. Povratak pod ugnjetavačku ruku faraona čini se boljim izborom od kročenja naprijed u nepoznato, živeći od pouzdanja u Boga. Ta kriza ne završava dobro: naraštaj koji je izišao iz Egipta umire u pustinji i tek njihova djeca dospijevaju u obećanu zemlju. Upravo onaj naraštaj koji je vidio čudesa i znamenja koja je Bog učinio u Egiptu, zbog svoje opsjednutosti Egiptom, završava svoj život u pustinji. Ne mogu ići naprijed jer neprestano gledaju unatrag i žale za prošlošću i jer nemaju povjerenja u Boga koji ih vodi. Bog ih je oslobodio Egipta, ali oni se nisu oslobodili Egipta. Bog ih vodi u obećanu zemlju, ali oni odbijaju onamo poći. Nema za njih druge sudbine osim da završe svoj život ondje gdje jesu: u pustinji. 

Druga je velika kriza babilonsko izgnanstvo. Babilonci u 6. st. pr. Kr. odvode Judejce u svoju zemlju i tako ovi ostaju bez domovine, kralja, svećenstva, Hrama. To je jedan od ključnih kriznih trenutaka u povijesti izabranog naroda. Ostaju bez temelja vlastitog nacionalnog i vjerskog identiteta. Knjiga Tužaljki, koja oplakuje pad Jeruzalema, i neki psalmi, poput Psalma 137 („Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo...“), ukazuju na tugu i malodušje koji su zahvatili narod u izgnanstvu. Međutim, narod nije ostao u samosažalijevanju već je, potaknut i vođen prorocima – posebno Ezekielom koji je s njima bio u Babilonu – elaborirao uzroke katastrofalnih događaja, preuzeo odgovornost i suočio se s vlastitim propustima, ali se prisjetio i Božjih obećanja koja u izgnanstvu nisu izgubila na svojoj vrijednosti već su, dapače, postala temelj za izgradnju budućnosti.  

Iako je i ova kriza stavila na kušnju njihovu vjeru te su bili u napasti da se definitivno odmetnu od Boga uz uvjerenje da ih je u trenutcima babilonske najezde napustio, prisutnost proroka Ezekiela – kao i ranije, tijekom najezde proroka Jeremije – bila je znak da ih Bog nikada nije napustio. Ova kriza učvrstila je njihovu vjeru i pročistila je od idolatrije. Iz knjiga o Ezri i Nehemiji vidimo da je narod koji se krajem 6. stoljeća pr. Kr. počinje vraćati iz izgnanstva spreman učiniti sve što je potrebno da opet ne zapadne u idolatriju. A knjige o Makabejcima ukazuju na to da je kasnije, u helenističkom razdoblju, narod bio spreman podnijeti i progon i mučeništvo zbog svoje vjere u jednoga Boga. Kriza babilonskog izgnanstva dovela je do obnove vjerske i nacionalne svijesti, posebno zahvaljujući skupljanju predaja i začetcima stvaranja opusa koji danas nazivamo „Starim zavjetom“.  

Proroci poput Ezekiela i tzv. Drugog Izaije – nepoznatog proroka koji je zaslužan za poglavlja 40-55 Izaijine knjige – ohrabrili su narod da okrenu pogled u budućnost i da se, nakon pada Babilona u ruke perzijskoga kralja Kira Velikog, vrate natrag u domovinu. Za razliku od naraštaja koji je izišao iz Egipta, onaj izišao iz Babilona nije završio svoj put u pustinji, već je dospio u obećanu zemlju.