Odjeća i odijevanje u Svetom pismu

U Svetom pismu moguće je izdvojiti uobičajenu odjeću Izraelaca, koja se sastoji od tri dijela za muškarce i za žene: od tunike, pojasa i plašta. Ženska tunika morala je sezati do tla (1Sam 19,24) i imati duge rukave, a bila je satkana od finije i šarenije tkanine ukrašene življim bojama. Pojas koji je držao tuniku i opasivao bokove imao je dublju duhovnu dimenziju jer je označavao budnost i spremnost za put, ali i za rad (Lk 12,35). Plašt se stavljao preko ramena i ovijao oko tijela. Muškarcima je bilo zabranjeno ići bez plašta u javnosti jer hodati u tunici značilo je biti kao gol (2Sam 6,20; Iz 20,2). Plašt je služio siromasima za pokrivanje te im je u slučaju zaloga morao biti vraćen (Izl 22,16; Pnz 24,13). Bračni drugovi spavali su pod istim plaštem te je muškarcu spavati sa ženom pod istim plaštem značilo uzeti je za svoju ženu (Ez 16,8).  

Bogatiji sloj naroda nosio je kabanice (1Sam 2,19), a u svečanim prigodama i za blagdane nosila su se svečana odijela (2Kr 5,5; Iz 3,22), dok su se za tužne i žalosne prigode nosile neudobne pokorničke tunike (Jdt 4,9-15). Osim toga, postojao je rubac za otiranje znoja, koji je još služio za omotavanje glave mrtvaca (Lk 19,20). Zatim je korišten sindon, košulja od tankog platna koja se nosila ispod tunike (Suci 14,12s), tj. lagana plahta kojom se ljeti pokrivalo, ali i zamatalo mrtvace. Muškarci nisu nosili donje rublje, ali veliki svećenik ga je morao nositi kad je obavljao službu Božju. Tu je bilo i pokrivalo za glavu, tj. rubac od bijelog platna čiji su dijelovi sezali preko ramena. Kod žena bilo je obvezno nošenje vela (koprene), koji su nosile preko glave sve do bokova. Time se pokrivalo lice, osobito zaručnice koja nije smjela biti viđena bez koprene i čije bi oduzimanje predstavljalo sramotu (Post 24,65; Pj 4,1).

U Bibliji se jasno navodi da je odjeća osnovna potreba svakog čovjeka: Prve su životne potrebe voda, kruh, odijelo i kuća, da se sram pokrije (Sir 29,21). Pored ovih osnovnih funkcija odjeće, u Bibliji iščitavamo dvostruku simboliku: odjeća označava svijet koji je Stvoritelj uredio i obećanje slave koja je izgubljena u raju. To znači da je odjeća u Bibliji povezana s identitetom i dostojanstvom ljudske osobe jer štiti intimni život čovjeka i osobe od svođenja na objekt požude (Post 9,20-27; 2Sam 3; Pnz 22,13-14). Zato Sveto pismo nalaže odjenuti gologa (Ez 18,7) jer tako ga se vraća u život zajednice i obnavlja njegovo ljudsko dostojanstvo (Iz 58,7). 

Nadalje, u Svetom pismu odjeća ima funkciju razlikovanja spolova te je jasno propisano da muškarac i žena moraju nositi različitu odjeću (Pnz 22,5; Lev 19,19). Za razliku od muškarca, žena sakriva lice pri zarukama kako bi naznačila da je posvećena samo svom izabraniku (Post 24,65). Zaručnik sa zaručnicom dijeli sve što ima „šireći nad njom skut svoje haljine“ (Rut 3,9), što označava bračni čin i sklapanje bračne veze, ali i prijenos vlastite slave i dostojanstva na svoju izabranicu (Pnz 23,1). Kod proroka, Ilija prije nego biva uznesen spušta svoj plašt na Elizeja i tako na njega prenosi svoj duh, tj. svoje proročko dostojanstvo i poslanje (1Kr 19,19). Općenito, dati nekome svoj ogrtač predstavlja znak bratstva i sklapanje saveza, kao u slučaju Jonatana i Davida (1Sam 18,3ss). 

U Svetom pismu odjeća označava i posebnu službu i dostojanstvo onih koje je Bog izabrao za služenje, poput svećenika, kraljeva i proroka. Svećenik je u znak prelaska iz svjetovne sfere u religioznu morao mijenjati odjeću i oblačiti svečano obredno odijelo za službu Božju (Izl 28,2ss; Lev 16,4; Ez 44,7ss). Osobito je veliki svećenik odijevanjem svete obredne odjeće ukazivao na uzvišenost službe i posvećenost Bogu, kao i potrebu neporočnosti i čistoće (Lev 21,10). Kraljevi su tako morali nositi posebne svečane haljine ukrašene grimizom (1Kr 22,30; 1Mak 11,58). Čak su i proroci nosili poseban vuneni ogrtač preko kožne pregače kao znak njihova proročkog poslanja (Zah 13,4; 1Kr 19,19).

Odjeća je ujedno znak i duhovnog stanja čovjeka. U Knjizi Postanka odjeća je povezana s grijehom praroditelja Adama i Eve, koji su odjednom spoznali da su goli (Post 3,7-11). Prije grijeha oni su živjeli u takvom zajedništvu s Bogom da im je milost Božja prekrivala njihovu osobu poput odjeće. Nakon istočnoga grijeha slijedi udaljavanje od Boga i gubljenje savršene bliskosti s Bogom te osjećaj nedostatnosti i srama uslijed svoje golotinje jer prvi ljudi osjećaju da više ne odražavaju u potpunosti sliku Božju, koja je narušena grijehom. Bog ih ipak odijeva (Post 3,21), ali ne kako bi otklonio golotinju već kako bi ih pozvao na dostojanstvo koje su izgubili. Bog to često čini u povijesti Izraela te je odjeća postala bitan dio sklapanja i održavanja Saveza, pa tako Bog zaogrće svoj narod i svoju djecu kao pastir (Pnz 32,10), ispunjava Hram svojim plaštem (Iz 6,1), kao zaručnik širi plašt nad svoj narod (usp. Ez 16,8ss) i odijeva ga svečanom odjećom kao svećenike (Izl 28,5.39.42). Nakon što je Izrael sagriješio, opet se govori o pretvaranju haljine koju je darovao Bog u znak pripadnosti i dostojanstva Božjeg naroda te o golotinji i bludničenju (Ez 16,15; Hoš 2,9ss). Međutim, Bog ne odustaje od svog naroda već obećava da će ga ponovo odjenuti odjećom i plaštem pravednosti (Iz 59,17; 61,10). Ukratko, odjeća u Svetom pismu odražava dostojanstvo palog čovjeka i mogućnost ponovna oblačenja u izgubljenu slavu i zajedništvo s Bogom, što se Kristovom smrću i uskrsnućem dogodilo.