Laici su „div koji spava“

„Nakon što smo uočili slabosti ovog Prvog zasjedanja sinode, bilo bi nepotpuno ne izmjeriti stvarnu dimenziju događaja čija važnost zaslužuje, bez straha od prenapuhane uporabe termina, biti definirana kao povijesna. To je prvi put u povijesti Crkve, osim malo vjerojatna poricanja i isključujući iskustvo Crkava reformacije, da su biskupi i kardinali, vjernici laici, redovnice, svećenici, đakoni i fratri viđeni kako sjede za istim stolom, s istim pravom glasa za određivanje odluka koje treba donijeti“, napisao je u osvrtu na Sažeto izvješće prvog zasjedanja XVI. redovne opće skupštine Sinode (Rim, 4. – 9. listopada 2023.) za talijanski dehonijanski teološki portal Settimana News talijanski svećenik i teolog Severino Dianich.

„Biskupska sinoda, neka bude jasno, nije ekumenski koncil“, nastavlja Dianich. „Nema moć odlučivanja. To je savjetodavno tijelo Pape, koji je odgovoran za donošenje konačnih odluka. Ne bi bilo realno očekivati senzacionalne odluke, pogotovo ne od ove prve sinodske skupštine. Unatoč tome, priznajem da me tijekom cijelog rada progonilo sjećanje na Drugi vatikanski koncil. Sada sam jedan od rijetkih koji mogu reći: ‘Bio sam na njemu’, makar i bez ikakve uloge: jednostavno bio sam tajnik svog nadbiskupa. Dok je ozračje ove Sinode bilo posve mirno, usprkos različitosti zauzetih stajališta, ono je na Koncilu gotovo uvijek bilo uzburkano. Sukob između različitih stajališta otaca bio je, međutim, plodonosan i otkrio je da Duh Sveti vodi Crkvu: na kraju su koncilski oci donijeli vrlo hrabre odluke i, nakon mnogo bitke, došli do gotovo jednoglasna konsenzusa o svim dokumentima.“

Hrvatski prijevod sažetog izvješća zasjedanja pod naslovom „Sinodalna Crkva u poslanju“ objavljen je krajem siječnja na mrežnim stranicama Hrvatske biskupske konferencije. Sažeto izvješće ima ukupno 20 poglavlja. Svako započinje određenim točkama koje služe kao orijentiri za promišljanje, a potom se navodi niz pitanja i prijedloga za nastavak teološkog, pastoralnog i kanonskog proučavanja.

U 8. poglavlju pod naslovom „Crkva je poslanje“ progovara se i o poslanju vjernika laika. Od samih početaka sinodalni proces nastoji probuditi „diva koji spava“, odnosno osnažiti katolički laikat te ojačati svijest Božjega naroda o tome kako su svi članovi Crkve pozvani biti subjektima njezina poslanja. U 8. poglavlju Izvješća ističe se da „sakramenti kršćanske inicijacije daju svim Isusovim učenicima odgovornost za poslanje Crkve“, da smo „svi učenici, svi misionari“ te da je „obnašanje suodgovornosti bitno za sinodalnost i potrebno na svim razinama Crkve.“

Izvješće ukazuje na to kako Drugi vatikanski koncil i kasnije učiteljstvo predstavljaju zasebno poslanje laika u smislu posvećenja vremenitih ili svjetovnih stvarnosti, no u konkretnosti pastoralne prakse, na župnoj, biskupijskoj, a odnedavno i na sveopćoj razini, zadaće i službe unutar Crkve sve se više povjeravaju laicima. Mnogi laici organiziraju i animiraju pastoralne zajednice, djeluju kao vjeroučitelji, teolozi i odgojitelji, duhovni animatori i katehete, sudjeluju u raznim župnim i biskupijskim tijelima, služe u zaštiti maloljetnih i ranjivih odraslih osoba i u administraciji. „Njihov je doprinos neophodan za poslanje Crkve“, ističe se. Stoga se traži da se teološko promišljanje i kanonske odredbe usklade s ovim važnim razvojem, a mora se također voditi računa o stjecanju potrebnih kompetencija. Pastoralne strukture moraju se reorganizirati da bi pomogle zajednicama izaći na vidjelo, prepoznati i animirati laičke karizme i službe, uključujući ih u misionarsku dinamičnost sinodalne Crkve.

Osmo poglavlje zaključuju dva prijedloga. Prvi govori o potrebi „više kreativnosti u uspostavljanju ministerijalnih službi na temelju potreba mjesnih Crkava, s posebnim angažmanom mladih“. Pritom se može razmišljati o daljnjem proširenju odgovornosti uspostavljene službe lektora za koju se kaže da „bi mogla postati prava ministerijalna služba Božje riječi, koja bi u odgovarajućim kontekstima mogla uključivati i propovijedanje“. Nadalje u Izvješću piše da „valja također istražiti mogućnost uspostavljanja ministerijalne službe koja bi se podjeljivala bračnim parovima koji su predani podupiranju obiteljskog života i pratnji osoba koje se pripremaju za sakrament braka“. Drugi je prijedlog da mjesne Crkve razmotre „odgovarajuće oblike i trenutke u kojima će dati vidljivost i priznanje zajednice laičkim karizmama i službama koje obogaćuju zajednicu“, naprimjer liturgijsko slavlje u kojem bi se povjerio pastoralni mandat.