Marija Kozulić u Rijeci na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće

Tijekom života Marije Kozulić grad Rijeka pripada Senjsko-modruškoj biskupiji, a od 1920. osnivanjem apostolske administrature započinje proces uspostave biskupije koji će se okončati pet godina kasnije. Redovito se mi Riječani ponosimo velikim razvojem grada u 19. i početkom 20. st. Dobro je da je tako, posebice uzevši u obzir današnju stagnaciju našega grada i odlazak sugrađana koji vrlo često svoj kruh moraju tražiti negdje drugdje. Razvoj Rijeke tada se temeljio na industriji i na razvoju luke. Rijeka je 1910. grad koji u Hrvatskoj ima najviši broj industrijskih radnika – 6.484. Od toga broja njih čak 83% radi u šest velikih riječkih postrojenja – tvornici papira, duhana, torpeda, rafineriji nafte, ljuštionici riže i brodogradilištu. Luka je još početkom 18. st. dobila povlasticu slobodne kraljevske luke, ali je tek financijska injekcija mađarskog kapitala kojemu je ovo bila glavna luka, za razliku od Trsta koji je to bio za austrijski dio Monarhije, dobiva veliki zamah i u arhitektonskom i u prometnom smislu. Radništvo je u Rijeci višenacionalno. Žene su u velikom broju zaposlene u tvornici duhana.

No iza vrhunskih ekonomskih rezultata bili su radnici klasa čiji se život odvijao u teškim uvjetima. Zapošljavaju se i žene (tvornica duhana imala je velik broj žena) tako da djeca ostaju kod kuće sama i često su prepuštena ulici. Najteže je siročadi, osobito ženskoj. Majka Marija Krucifiksa prema tim kategorijama djece gaji veliki osjećaj kršćanske samilosti koji je potiče da im pomaže materijalno i duhovno. Njezin rad nije bio ni prvi ni jedini u gradu, jer su i neki drugi iz katoličkih i iz svjetovnih krugova pomagali marginaliziranim skupinama. No Institut Marije Krucifikse na Pomeriu postao je vrlo značaj u gradu. Ondje je 1895. otvorila Zavod Presvetog Srca Isusova za siromašnu djecu i mladež, a 1899. osnovala je Kongregaciju kćeri Presvetog Srca Isusova, pod vodstvom kapucina fra Arkanđela iz Camerina, čija je karizma vjerski odgoj i obrazovanje siromašne djece i mladeži. Diljem Europe novonastale okolnosti predstavljale su izazov Crkvi toga vremena pa nastaju brojne redovničke zajednice. Tako je bilo i u Rijeci.

U djelovanju Udruge pod vodstvom Marije Krucifikse očituje se svijest o potrebi prenošenja vjere mladima u kontekstu snažne sekularizacije i industrijalizacije koja je, s obzirom na to da su u Rijeci toga vremena sve češće oba roditelja radila u gospodarskim postrojenjima (u kojima je veliki postotak zaposlenih žena), dovodeći dotadašnji način odgoja djece i mladih pred velike kušnje, dovela prenošenje vjere u krizu. Crkva u Rijeci pokušava odgovoriti na te izazove intenzivirajući zadaću pastorala mladih kod svećenika, ali snažniji zamah pastoral dobiva tek dolaskom salezijanaca 1918.

Razdoblje Krucifiksina života, odnosno druga polovica 19. st. i početak 20. st. obilježeno je suprotstavljanjem kršćana, liberala i socijalista. Nažalost prevladala je tada suprostavljenost umjesto dijaloga Crkve i modernog svijeta. K tome, tu su izrazite napetosti zbog neriješenog nacionalnog pitanja u Austro-Ugarskoj, problema koji će na koncu Prvog svjetskog rata dovesti i do raspada carstva. Prema tim pitanjima Marija Krucifiksa ne pokazuje veliki interes. Analiza njezinih spisa ukazuje na to da ih ona registrira, ali ne nudi rješenje i ne zauzima stranu. Njezin izbor je molitva za jedinstvo. Marija moli za jedinstvo, ne samo glede nacionalnih, nego i unutarcrkvenih podvojenosti. Jasno je percipirala da je mržnja koja proizlazi iz nacionalizma negativna i da uništava jedinstvo među kršćanima („Vrag nije znao što da izmisli kako bi ljude odijelio od Boga pa je izmislio nacionalističku mržnju“). Ona je svjesna da kršćanstvo nadilazi nacionalnu pripadnost.

Nacionalne podjele imale su posljedice i na Krucifiksinu zajednicu, za vrijeme i osobito nakon njezina života. Tijekom Danuncijade nekoliko sestara odijelilo se 1920. od riječke kuće i započelo samostalan život u Hrvatskoj. U valu egzodusa Talijana nakon Drugog svjetskog rata, velik broj sestara iz Rijeke odlazi u Italiju. Danas su obje grane zajednice ujedinjene u naporu za beatifikaciju utemeljiteljice.

Kada je riječ o nacionalnom i jezičnom pitanju, valja reći da je pred Krucifiksom bilo pitanje o tome kako prenositi vjeru u višenacionalnom riječkom kontekstu. Pitanje jezika nije bilo krucijalno samo u tadašnjoj Rijeci, nego je ono stvaralo velikih problema i u ostatku višenacionalne Europe (između Poljaka i Nijemaca, Slovaka i Mađara itd.). Marija Krucifiksa slijedi jasnu praksu da treba poštovati materinji jezik osobe. Tako se Hrvatice ispovijedaju na hrvatskom, a Talijanke na talijanskom jeziku. Isto tako katekizamska literatura u skladu je s nacionalnošću djece.

Na odnos Riječana spram vjere utjecao je ne samo liberalizam, već i socijalizam. Na riječkom se području, slično kao i u nekim drugim industrijaliziranim područjima, na prijelazu 19. u 20. st. kod širokih slojeva stanovništva dogodilo tiho napuštanje vjere. Analiza razloga i kontekst te tihe apostazije izazov je teolozima pa nećemo ni mi u nj ovdje ulaziti. No recimo kako smo uvjereni da bi zasigurno više kršćana u prošlosti našeg grada ostalo privrženo kršćanstvu da je bilo više osoba poput Marije Krucifikse. Njezin nam je život poticaj da ozbiljno promislimo što znači biti kršćaninom danas.

Danas duhovne kćeri Majke Marije Krucifikse Kozulić djeluju u šest hrvatskih biskupija i u Italiji slijedeći karizmu svoje Majke utemeljiteljice, vode dječje vrtiće, učenički dom, rade u crkvenim ustanovama, školama i fakultetima.