Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Početak današnjeg odlomka Evanđelja po Marku „Uvečer tog istoga dana“ (Mk 4,35) upućuju da se radi o vrhuncu Isusovog djelovanja, točnije o vrhuncu jednog Isusovog radnog dana u kojem je Isus navješćivao Riječ, kako Isus naziva navještaj Evanđelja, ali u prispodobama. Navješćivao je Kraljevstvo Božje, jednu buduću božansku stvarnost koja je s njim već prodrla u ljudsku povijest, jer je on sam Božji Sin i naš Bog, ali koja će se ostvariti u potpunosti na kraju vremena kada će Bog biti sve u svemu i kada ćemo mi biti jedno s Bogom. Za razliku od drugih slušatelja, Isus povlaštenom krugu Dvanaestorice objašnjava prispodobe  o Kraljevstvu Božjem jer ih je sam izabrao da nastave njegovo poslanje i naviještaj Riječi, navještaj njega samoga jer je on naš Spasitelj.

Netom prije stišavanja oluje, Isus je svojim ozdravljenjima u subotu, na sveti židovski dan posvećen Bog (hebrejski šabat), pokazao da je Gospodar subote i tek nakon toga je iz reda svojih učenika izabrao i ustanovio Dvanaestoricu apostola koji bili svjedoci njegovih čuda te su imali razlog za vjerovati u Isusa, vjerovati da je on od Boga poslani Mesija i slijediti ga. Međutim, Isus je svjestan njihove slabosti i svjestan da još nisu u stanju razumjeti Njegove riječi i stoga vjerojatno namjerno iskušava njihovu vjeru olujom kako bi uvidio koliko su ga zaista pozorno slušali i jesu li zaista shvatili da je on Mesija, Sin Božji. Slično je našim životima u kojima dolaze mnoge oluje, slabosti, bolesti i gubitci. Nažalost, zbog naše slabosti, tek tada se zaista okrećemo Bogu i počinjemo put istinske vjere u Isusa Krista.

Isusovo spavanje upućuje nas na njegovu mirnoću i pouzdanje u Boga Oca unatoč svim protivštinama ljudi, osobito vjerskih vođa, ali i neshvaćanju od strane svoji prvih suradnika. Ovaj čin pouzdanja podsjeća nas na  pouzdanje koje bismo i mi trebali imati u Isusa u svakom trenutku našega života, bilo u olujama bilo u utihama našega života. Često se tjeskobno brinemo za sadašnjost i za budućnost te zaboravljamo što upravo evanđeoski odlomak o stišavanju oluje pokazuje, a to je da je Isus Gospodar povijesti i svega stvorenog. Samo Isus može smiriti sve naše i svjetske oluje, ozdraviti naše srce i dušu, dati nam ispunjen i blagoslovljen život i darovati nam mir kako bismo uistinu živjeli puninu života koju nam samo Isus može darovati.

Na primjeru Dvanaestorice vidimo koliko je ljudska vjera slaba i prolazna da, čak kad i pred nama i na nama Isus čini čuda, čim ozdravimo i čim se osjećamo bolje, ubrzo zaboravljamo na Isusa. Time pokazujemo koliko zapravo malo poznajemo Isusa i koliko još moramo rasti u pouzdanju i povjerenju u Boga. Isus zaista mari i za nas i za Dvanaestoricu, za sve svoje učenike i sve svoje ljude te nas sve želi spasiti. Ne samo da Isus spašava Dvanaestoricu od fizičke smrti, kako to čine i liječnici, nego smirujuću oluju Isus još jednom upućuje na svoj mesijanski i božanski identitet te tako spašava njihovu vjeru.

Ovaj cijeli odlomak iz Markovog evanđelje svodi se na pitanje vjere i nevjere Isusovih učenika. Ovo nije pitanje upućeno samo Dvanaestorici već svim generacijama Kristovih učenika, dakle ovo pitanje je upućeno i nama samima, današnjim kršćanima. Evanđelist Marko hrabro prenosi izravnije Isusove oštre riječi o nevjeri Dvanaestorice: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (5,40), što su drugi evanđelisti, poput Mateja ipak malo ublažili. U Mt 8,26 čitamo: „Što ste plašljivi, malovjerni?“ u 8,26, dok u Luki 8,25 čitamo: „Gdje vam je vjera?“.

Koliko je Isus bio u pravu o njihovoj nevjeri pokazuju završne riječi odlomka u Mk 4,41: „Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: 'Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?'. Za mislite koliko je Isus morao biti tužan čuvši te riječi? Nakon svih govora o Kraljevstvu Božjem, nakon svih čuda i ozdravljenja koja je pred njima učinio i u kojima je jasno vidljivo ispunjenje starozavjetnih mesijanskih proroštava, oni, njegovi najbliži suradnici, još uvijek se pitaju tko je on?

Čitajući ovaj biblijski tekst vjerojatno se čudimo nevjeri prvih učenika. Međutim, moramo biti svjesni da je evanđelist Marko je razlogom uvrstio ovu prispodobu u Evanđelje kako bi nas poučio i kako bi nas utješio u našim traženjima i neprihvaćanjima Isusa kao našeg Spasitelja, u našim slabostima i nepouzdanjima u Boga. Ako su Isusovi prvi učenici bili tako slabi i malovjerni (nevjerni) i ako njih Isus nikad nije ostavio, već je upravo njima povjerio svoje poslanje, od njih stvorio i povjerio im Crkvu, onda možemo biti sigurni da niti nas fizičkim i duhovnim olujama u našem životu.

Apostoli su pogriješili jer su pitanje tražili međusobno, među ljudima, očito su negdje drugdje gledali i nekog drugog slušali, a za shvatiti i povjerovati u Isusa bilo je dovoljno samo gledati i slušati Isusa samoga. To je puka i nama samima da ne slušamo druge glasove koji nam iskrivljuju slika Isusa i sliku Boga, već da slušamo u molitvi što nam sam Isus govori i da očima vjere i zahvalna srca gledamo što sve Isus čini u našim životima, što sve čini za svakoga od nas. On nam daruje vjeru, ljubav i nadu, daruje nam mir. To je zapravo sve što nam je potrebno da bismo imali radostan i ispunjen život, živjeti u Kristu i za Krista!

Zato trebamo biti iskreni prema sebi i priznati svoju slabost i svoju nevjeru jer jedino ako smo svjesni svojih slabosti, svjesni da nikakva naša osobna „dobrota“ ili čisto zemaljske materijalne stvarnosti i imanje ne mogu zamijeniti Krista, ostavit ćemo svoje lađe, svoju lažnu sigurnost i pospanost i krenut ćemo otvorena srca za Kristom. Da bismo zaista upoznali Krista, da bismo povjerovali da je on naš Spasitelj i Gospodar našeg života, moramo ga željeti i neprestano iskati, tražiti ga u molitvi, tražiti ga i vidjeti ga u svakom trenutku, u svakom događaju u našem životu i u svakom čovjeku kojeg susrećemo.

Ne bojmo se biti iskreni pred Kristom, priznati svoje slabosti, lutanja i nevjeru jer On voli srce raskajano i iskreno jer on vraća k sebi zalutale prije nego su i krenuli na put obraćenja. Kao što je ljubio i ostao vjeran Dvanaestorici i onda kada oni nisu bili vjerni, On beskrajno ljubi i nas i traži naš odgovor vjere. Isus ne želi pola našega srca i pola našega života, već on želi da mu u potpunosti povjerimo svoje srce i svoj život i da ga slijedimo jer on je sam Život!