Najljepše što nam Crkva nudi ponovni je početak

Fra Željko Klarić, povjerenik za pastoral braka i obitelji Šibenske biskupije, član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i župnik Župe sv. Petra na Vidicima u Šibeniku.

Cijeli svijet proslavlja Jubilejsku godinu, 2025. od rođenja Krista. Katolička Crkva svakih 25 godina proslavlja ovaj Jubilej, a ta tradicija svoje korijene ima u Starom zavjetu i židovskoj kulturi. Jedna je od karakteristika Godine Jubileja bila oprost dugova, danas je to oprost grijeha. Što Jubilejska godina može donijeti obiteljima i supružnicima?

Najljepše što nam Crkva nudi ponovni je početak. Tako i Godina Jubileja daje mogućnost novoga početka, vezanog za potpuni oprost i milosti koje se njime primaju, ali također i u djelima milosrđa i djelima ljubavi. Jubilejska godina imala je za cilj svojevrsnu restabilizaciju odnosa u društvu: da se vrati očevina koja je prodana, da se oproste dugovi, da se započne neki novi život, ljepši, bolji i pravedniji, da se svi vrate Bogu kao izvoru dobrote. Jubilejska je godina kao jedna mogućnost da odlučimo svi zajedno vježbati se u dobru. Mnoge obitelji i mnogi supružnici jedva čekaju taj novi početak i takvu mogućnost da se poprave odnosi, da se opet krene s onim dobrom s kojim se u brak i krenulo, da se vježbaju u djelima ljubavi i milosrđa.

Papa Franjo ovogodišnji je Jubilej posvetio nadi. Što znači nada unutar jedne obitelji? Je li ona samo pogled u budućnost ili je nalazimo i u sadašnjosti?

Nada je krepost koju daje Bog. Ona je kao jedna napetost između vjere i ljubavi, sadašnjega vremena i budućnosti. O njoj se premalo govori pa nam nekako iščezne njezin sadržaj. Iako nada ima za svoj cilj vječnost, ona već sad ima svoj odjek u našim životima. Nada je već sad neko imanje o stvarima kojima se nadamo. Poznavanje sadržaja nade treba potaknuti na vrijednosti koje ona daje u sadašnjem vremenu.

Ljudski život vezan je za vrijeme i po tome brak sadrži činjenicu trajanja, ima svoj cilj ne samo u starosti nego u vječnosti, cilj je spasenje. Zato nada kao krepost u braku daje mogućnost nadvladavanja sadašnjega trenutka, ona pomaže prebroditi teškoće.

Nada u braku otvara supružnike rađanju i odgajanju potomstva, suprotnost je nadi strah od sutra. Posebno je važno naglasiti supružnicima dimenziju zajedništva – kao i communio sanctorum – da je i sam raj slika zajedništva kojem obitelj i obiteljski odnosi trebaju biti paradigma jer njihovo je zajedništvo radost, ljubav, davanje i svetost. 

Magistrirali ste na Institutu za brak i obitelj Lateranskog sveučilišta u Rimu, licencijat ste obranili na Teologiji braka i obitelji u trima enciklikama o vjeri, nadi i ljubavi pape Benedikta XVI. i pape Franje. Kad usporedimo sliku braka koju naučava Crkva i onu koju se na razne načine promovira u suvremenom društvu, čini se da su te slike bitno drugačije.

Slika braka kako ga predstavlja Crkva i suvremeni svijet dodiruju se samo u tome kako oba žele težiti sreći. Brak kako ga naučava Crkva temelji se na Kristovu pozivu da otkrijemo početak, biblijsku sliku Postanka, kako je sam u raspravi prozvao farizeje: ali od početka stvorenja muško i žensko stvori ih (Mk 10, 6), želeći na taj način uputiti da postoji plan koji je Bog zamislio i upisao u ljudsko srce. Samo na takav način, otkrivajući Božji plan uz bračno darivanje, čovjek može doživjeti stvarnu radost i sreću. Taj je Isusov poziv crkveni brak, sakrament, sveti znak koji je stoljećima uspostavljao temelje društva i mijenjao povijest civilizacije vraćajući u sredinu cjelovitost čovjeka i jednakost između muškarca i žene.

A svijet je uvijek imao svoje okorjelo srce, to nije novost za današnje vrijeme. Takvom srcu Bog predstavlja prijetnju i smetnju. Stoga svijet ovdje označava one brakove koji odlučuju ostati sami, boriti se svojim snagama i zbog toga osjetiti stvarnu krhkost. Svijet želi trajati, želi biti sretan i radostan, ali ne zna u koga se zagledati. Sveto pismo upućuje nas na to da snagu za bračni život crpimo iz slike Krist-Crkva, u koju je svaki sakramentalni brak uronjen, ali to je i veliko otajstvo koje treba otkriti.

Suvremeni svijet iskorištava brak, stavlja pred krhke zaručnike velike zahtjeve koje ne mogu nositi i stoga se događaju bračne traume s kojima ljudi dalje žive. Nikada brak nije tako bio izložen i iskorištavan, stoga papa Franjo ima dobro rješenje: zahtijeva od Crkve da u pastoralu milosrđa pristupi svim parovima bez iznimke, da uvidi njegove slabosti i podari snagu.  

Kako objasniti neraskidivost i druge vrijednosti ženidbe suvremenom mladom čovjeku koji odrasta u bitno drugačijem okruženju i dominantnim vrijednostima nego njegovi roditelji prije 50 godina?

Temeljna razlika jest Isus. Tko ne upozna Isusa i njegovu radosnu vijest, njemu neraskidivost i druge vrijednosti kao što je potpunost, (svla)davanje, vjernost, podnošenje, vječnost ne mogu značiti puno. Vrijednost ženidbe prenosi se gledanjem i svjedočenjem, stoga je ključna uloga u pripremi za brak. Priprema za brak može biti novo iskustvo uranjanja u vjeru, a obred ženidbe stvarno iskustvo slavlje vjere, svetoga znaka.

Priprema za brak treba biti novi katekumenat – otkrivanje Crkve i upoznavanje Krista, otkrivanje zajednice i života u otajstvu. Papa Franjo traži od nas, od Crkve, da ne pristupamo zaručnicima svisoka, da im ne predstavljamo jezik Crkve nedohvatljivim i toliko uzvišenim da ostaje samo u knjigama. Papa Franjo zahtijeva da promijenimo pristup i da u svakom zaručničkom paru, da u svakom paru pronalazimo ono lijepo i dobro, a to je ljubav kao otajstvo koje je temelj za govor o Bogu. Svako vrijeme, i ono prije 50 godina kao i ovo naše, ima svoje problematike na koje treba znati naći odgovor.  

Povjerenik ste za pastoral braka i obitelji Šibenske biskupije. Što biste preporučili kršćanskim obiteljima? Kako im vjera i Krist mogu pomoći u obiteljskom životu?

Otkriti Krista znači čeznuti za onim što je gore, tražiti dubinu svoga bića, dubinu odnosa, onoga što traje. Vjera nije privjesak redovitu životu, vjera treba biti redoviti život. Ono što je drži stvarnom u životu stalnost je odnosa.

Stoga je poruka obiteljima da otkriju zajednicu, one ljude s kojima se dijeli život, radosti i nade, da oni budu nečije ruke i noge, kao što će i taj netko biti tvoja ruka i noga kada ti bude trebalo. Svaki brak uronjen u zajednicu lakše amortizira sve probleme i međusobno uči i potpomaže se.

U vremenu u kojem se sve, pa i vjera, preselilo na internet i u virtualne pobožne molitvene zajednice, preporučam žive ljude i stvarne odnose. To znači otkriti vrijednost onih baka koje mole krunicu u crkvi prije večernje mise, njihovu stalnost, nepokolebljivost, njihovu vjeru. Internetska je religija u stalnoj napasti da bude hranjena gotovim stvarima, to je kao kad se u životu stalno hraniš gotovom, restoranskom hranom, što ne može trajati. Treba osjetiti trud i napor, očekivati napredak i rast, procese koji se moraju događati… i tako spoznavati vjeru i odnose koje ona daje.

„Naša kultura je izgubila ovo gledanje Božje stvarne i konkretne prisutnosti i njegova djelovanja u svijetu. Mislimo kako se Bog nalazi samo tamo negdje, na nekom drugom nivou realnosti, odvojen od naših realnih odnosa.” (Lumen fidei, br. 55).