O papi Franji iz riječkog konteksta

Papa Franjo preminuo je u danima kada smo se, nakon Uskrsa, u Rijeci pripremali obilježiti 100 godina od osnutka biskupije sa sjedištem u ovome gradu.

Bili smo obasuti brojnim analizama i razmišljanjima o papi Franji, unutar Crkve i izvan nje.  Ovih dana svjedoci smo izrazito velika poštovanja prema Franji. To potvrđuje da su jednostavnost i skromnost vrline koje u svijetu globalnih komunikacija ljudi prepoznaju i cijene, neovisno o religijskoj pripadnosti. Netko je ovih dana napisao da je papa Franjo demitizirao papinstvo. Ja bih dodao da je upravo na taj način čovjeku današnjice uspio autentično posvjedočiti kršćansku poruku.

Franjin doprinos promjenama u Crkvi očit je u pokretanju procesa više negoli u mijenjaju nauka. Franjino zauzimanje za marginalizirane i osiromašene skupine u društvu i na globalnoj razini, ali i unutar Crkve, koštalo ga je etiketiranja nekih krugova. Spomenimo ovdje njegov napor za raskrinkavanjem kulture ravnodušnosti, za integralnu ekologiju (Laudato si, 2015.), važnost margina i periferija kako za društvo tako i za Crkvu, Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, poznat i kao Deklaracija iz Abu Dhabija, potpisana s muslimanima 2019. Moglo bi se reći da su Papini dokumenti većinom bili pastoralne naravi. Spomenimo samo Amoris laetitia (2016.) ili Fiducia supplicans (2023.).

Ne može se Papu razumjeti bez programatske enciklike Evangelii gaudium (2013.). No pogrešno bismo ga shvatili da uzimamo u ruke isključivo formulacije izražene u dokumentima. Naime, Franjo nije bio kabinetski teolog, već pastir koji stoji s obje noge u kontekstu života vlastita naroda. On je imao miris ovaca, na što je trajno pozivao univerzalnu Crkvu, koju je želio povesti van. On je promicao teologiju Crkve naroda, a vratio je u središte ekleziologije pojam narod Božji. Posljedica svega toga jest promicanje sinodalne Crkve.

Promišljati o papi Franji ustvari znači razmišljati o tome kakvu Crkvu želimo i kakva bi naša mjesna Crkva trebala izgledati da uspješno odgovori na pitanja današnjice i sutrašnjice. Izazov modernog vremena stavlja kršćane diljem Europe i svijeta pred izazove. Ti izazovi uzrokuju velike tenzije unutar Crkve jer odgovori nisu identični kod sviju, a neki su put i suprotstavljeni. Dvojbe oko toga otvoriti se ili zatvoriti dijele katolike, u svijetu i kod nas. Nema sumnje da je papa Franjo bio istinski uvjeren da su Drugi vatikanski koncil i sinodalna Crkva vrata kroz koja valja proći kako bi se danas živjela misijska Crkva.

Ljudi su prepoznali neke vrline pape Franje koje su ukazale na autentičnost, kojom je obavljao poslanje Petrova nasljednika. Činjenica da su ga neki put jasnije prepoznavali izvan Crkve negoli iznutra neka nam bude podsjetnik na to kako Crkva nije kraljevstvo Božje, odnosno da su granice kraljevstva Božjega šire od crkvene pripadnosti. Crkva je pozvana naviještati kraljevstvo Božje koje je trajno nadilazi.

Prije bilo kakve reforme treba reći da je Franjo promijenio stil samog papinstva. Papa je pokušavao ići u smjeru reforme Crkve, siromašne Crkve i Crkve za siromahe. On je na početku pontifikata rekao da želi „siromašnu Crkvu za siromahe“. Podsjetio bih da je još 1965. u Rimu dio sudionika Koncila potpisao „Pakt u katakombama za siromašnu Crkvu koja služi“, kada je skupina biskupa tražila upravo ovo što danas glasno ističe papa Franjo, Crkvu za siromahe. Među njima je bio i naš Josip Pavlišić, kasnije riječko-senjski nadbiskup. Ispunjava me zadovoljstvom to da su katolici upravo moje nadbiskupije začetnici i provoditelji vrlo zapaženih akcija u tome smislu, poput Prihvatilišta za beskućnike Ruže sv. Franje, Frame ili Kuće utočišta Depaul sestara milosrdnica.

Glede našeg specifičnog konteksta Riječke nadbiskupije, gledano povijesno i promatrajući krizu vjere, odnosno napuštanje praktičnog vjerničkog života i apostaziju od vjere, najprije za vrijeme liberalizma 19. i početkom 20. st., potom pod valom širenja marksizma, valjalo bi zastati i duboko se zamisliti nad važnosti odnosa kršćana prema socijalnim pitanjima. To što je velik broj ljudi s ovog našeg područja napustio kršćanstvo, upozorava nas da trebamo ozbiljno shvatiti primjer pape Franje glede zauzimanja za siromašnu Crkvu koja služi i njegovu brigu o ekonomskoj ravnopravnosti.

Papa je pozivao na promjenu smjera gospodarskog razvoja i da se ne ravnamo isključivo kriterijima bruto dohotka. Danas gospodarstvo i dominantan ekonomski model razvoja uzrokuje goleme probleme diljem svijeta. Zbog toga Papa u enciklici o bratstvu i socijalnom prijateljstvu Fratelli tutti iz 2020. ukazuje na socijalnu dimenziju privatnog vlasništva. Ustvari, nastavljajući ono što je socijalni nauk Katoličke Crkve govorio još koncem 19. stoljeća, kada je alternativa bila neobuzdani kapitalizam ili marksizam, Franjo nas podsjeća da privatno vlasništvo nije i ne može biti apsolutno i nedodirljivo. Zauzimanje za one koji su na marginama danas na našem geografskom području i proročko ukazivanje na prava marginaliziranih u očima onih koji su daleko od Crkve učinit će nas vjerodostojnim kršćanima.

U krajnjoj liniji, uz papu Franju i njegovu baštinu promišljajmo intenzivnije o tome što znači biti kršćaninom danas u Rijeci i Riječkoj nadbiskupiji. Način na koji je papa Franjo čovjeku današnjice svjedočio evanđeosku poruku spasenja neka nam pomogne dok se trudimo u pronalasku najboljih odgovora čovjeku s našega geografskoga područja, koji od nas traži „obrazloženje nade koja je u nama“ (1 Pt 3,15).