O vjeri u uskrsnuće mrtvih u Starom i Novom zavjetu

Vjerovanje u uskrsnuće tijela odnosno tjelesnost uskrsnuća razvijeno je tek u kasnijim spisima židovstva, posebice u grčkom prijevodu hebrejske Biblije, tzv. Septuaginti, koju su prvi kršćani koristili kao svoje Sveto pismo i koja uvelike odgovara našem Starom zavjetu. Prvi izričit spomen uskrsnuća nalazimo u grčkom prijevodu Knjige proroka Daniela u kontekstu posljednjeg suda: „Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za život vječni, drugi za sramotu, za vječnu gadost“ (Dn 12,2). Iako u hrvatskom jeziku nalazimo prijevod „probuditi“ umjesto uobičajena glagola „uskrsnuti“, ipak je jasno izražena ideja uskrsnuća mrtvih, pogotovo jer se u izvornom grčkom jeziku koristi uobičajeni glagol za uskrsnuće (mrtvih), koji dolazi od grčke riječi anastasis, „uskrsnuće“. Nadalje, u grčkom prijevodu Knjige proroka Izaije čitamo: „Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela (...)“ (Iz 26,19). Ovdje dakle pronalazimo dva različita, ali nadopunjavajuća glagola, oživjeti i uskrsnuti, kojima se izriče uskrsnuće (od) mrtvih, i to uskrsnuće mrtvih u tijelu.

U Starom zavjetu pronalazimo različite primjene i različita značenja pojma uskrsnuće. Ponekad je uskrsnuće vezano uz ponovno ili nanovo oživljenje, što se u engleskom jeziku izriče riječju resuscitation, kako bi se izrazila činjenica vraćanja (daha) života u čovjekovo tijelo. Ovakvu upotrebu pojma uskrsnuće nalazimo u pojedinačnom i skupnom smislu u prijašnjim proročkim spisima, u Prvoj i Drugoj knjizi o Kraljevima, u kontekstu Ilijinih i Elizejevih čudesnih oživljenja. Ovdje je izrazito važno razlikovati značenje pojma „uskrisenja“ u smislu oživljenja nanovo, tj. povratka u zemaljski život, od samog pojma „uskrsnuće“, engl. resurrection, koje najčešće označava činjenicu tjelesnog uskrsnuća mrtvih u budućem nebeskom načinu življenja, poput ustajanja ili buđenja od mrtvih u Danielu 12,2. Nadalje, u Starom zavjetu možemo pronaći primjenu pojma uskrsnuće na nacionalno oživljenje u Hošei 6,1-2 te na oživljenje suhih kostiju u Ezekielu 37,1-14.

Promatrajući još kasnije spise, temu tjelesnoga uskrsnuća možemo pronaći u deuterokanonskim spisima, a to su kasnije knjige Starog zavjeta napisane izvorno na grčkom jeziku ili bez poznatog hebrejskog izvornika, zbog čega nisu prihvaćene u kanon Hebrejske Biblije, poput Druge knjige o Makabejcima. Osim toga, temu tjelesnog uskrsnuća možemo pronaći u izvanbiblijskim, tzv. apokrifnim i pseudografskim spisima, koji obrađuju biblijske teme, ali nisu (priznate kao) Bogom nadahnute, poput 4 Ezdra, 1 Enoh, 2 Baruh.

U Novom zavjetu vjerovanje u uskrsnuće mrtvih temeljeno je na uskrsnuću Isusa Krista te se spominje prije svega u pavlovskim poslanicama (Prva Solunjanima, Rimljanima, Prva Korinćanima i Filipljanima), ali naravno i u svim evanđeljima te drugim novozavjetnim spisima (izričito u njih 17 i neizravno u ostalih 10). Ovdje ćemo posebno izdvojiti apostola Pavla, koji je kao član farizejske sljedbe (usp. Fil 3,5; Dj 26,5) vjerojatno već dijelio stajalište o tjelesnom uskrsnuću čak i prije samog obraćenja od progonitelja do navjestitelja evanđelja (usp. Dj 23,6-8; 26,6-8). To mu je uvelike pomoglo shvatiti i prihvatiti susret s uskrslim Kristom, od kojeg je zasigurno i preuzeo temu uskrsnuća kao središnju teološku temu u svom navještaju i u svom nauku o posljednjim vremenima (eshatologiji). Pavao ističe da je priznavanje i ispovijest vjere u Kristovo uskrsnuće neophodan uvjet za opravdanje (usp. Rim 4,5), ljudsko spasenje (usp. Rim 10,9) i uskrsnuće mrtvih (usp. Fil 3,11; 1 Kor; 1 Sol 4,13-18). Kristovo uskrsnuće uvodi i ustoličuje posljednja vremena te pruža siguran temelj za vjeru i nadu u buduće uskrsnuće vjernika. Zapravo, vjera u Kristovo uskrsnuće temelj je kršćanske vjere u Pavlovo i naše vrijeme jer: „Ako pak Krist nije uskrsnuo (…), uzalud i vjera vaša“ (1Kor 15,14).

Ipak Pavlov prvotni cilj nije dokazivati povijesnost događaja Kristova uskrsnuća već on želi naglasiti posljedice i učinke njegova uskrsnuća na život, tj. na ponašanje i moral svakog vjernika kršćanina. Pavao se pri tome služi postojećim tradicionalnim formulama navještaja o uskrsnuću, na kojima temelji vlastito propovijedanje. Osobito je upečatljiv jedan takav pretpavlovski navještaj u Prvoj poslanici Korinćanima, čije je petnaesto poglavlje u potpunosti posvećeno temi uskrsnuća, točnije budućem tjelesnom uskrsnuću mrtvih. Radi se o kratkom odlomku 1Kor 15,3-5, u kojem čitamo: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi zatim dvanaestorici.“ Ovdje je vidljiva vjera prvih kršćana da je Bog Otac u Isusu Kristu ostvario svoja obećanja o slanju Mesije-Spasitelja. Pavao nadodaje popis svjedoka kojima se ukazao Uskrsli, među koje ubraja i samoga sebe (usp. 1 Kor 15,6-8). Takvim postupkom on ne nudi samo jamstvo za povijesnost uskrsnuća dokazima za Isusovu smrt i uskrsnuće (njegov ukop i ukazanje), nego dokazuje i središnjost navještaja o uskrsnuću u prvim vremenima kršćanstva. Za vjeru prvih kršćana koji su poznavali Krista osobno ili po svjedočanstvu njegovih učenika, i za Pavla, kojem se Uskrsli izravno ukazao, bilo je dovoljno znati da je Krist uistinu umro i uskrsnuo kako bi nas spasio i zauvijek sjedinio sa svojim i našim nebeskim Ocem.

Pavao i njegovi učenici naglašavaju da uskrsla vjera mora biti popraćena novim uskrslim načinom života u Kristu i taj zahtjev ostaje vrijediti do dana današnjega. Ne postoji uskrsla vjera bez novog obraćenog načina života, koji nikad nije prikovan isključivo za zemaljske potrebe već uvijek ima pogled usmjeren prema Bogu i vječnoj nebeskoj domovini. Zaključimo riječima Pavlova učenika u Poslanici Kološanima, koje nam zorno dočaravaju posebnost kršćanskog načina življenja: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim“ (Kol 3,1-2).