Biblija
Opravdanje i spasenje u pavlovskim spisima
Središnju poruku pronalazimo u Gal 2,16, gdje Pavao jasno ističe da je spasenje Božji dar, a ne ljudska zasluga te se ničim ne može samostalno zaslužiti.
U autentičnim Pavlovim spisima – Poslanici Galaćanima i Poslanici Rimljanima te djelomično u Poslanici Filipljanima i Drugoj poslanici Korinćanima – koristi se izvorno židovska terminologija opravdanja, bliska kršćanima iz židovstva, ali s novom kristološkom značajkom oproštenja grijeha i ponovnim uspostavljanjem odnosa i zajedništva s Bogom putem Kristove spasonosne otkupiteljske smrti (i uskrsnuća), koja nas vraća na put spasenja. U deuteropavlovskim spisima – Poslanici Kološanima i Efežanima, koji se pripisuju Pavlovim učenicima, više se koristi izravna terminologija spasenja koja je puno bliža kršćanima iz poganstva.
Pitanje opravdanja po vjeri u Isusa Krista ili izvršavanjem djela Zakona donosi dvije različite i nespojive vizije spasenja. Za kršćane opravdanje predstavlja obnovu odnosa s Bogom isključivo oproštenjem grijeha po vjeri u Isusa Krista kojom bivamo spašeni.
Središnju poruku pronalazimo u Gal 2,16, gdje Pavao jasno ističe da je spasenje Božji dar, a ne ljudska zasluga te se ničim ne može samostalno zaslužiti: Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati.
U Poslanici Rimljanima Pavao se obraća rimskoj zajednici većinski židovskog podrijetla koju nije osnovao, stoga je u izlaganju evanđelja i teologije opravdanja puno oprezniji u svom stavu prema Zakonu i židovskim propisima. Odbijanje Pavlova navještaja evanđelja Krista raspetoga kao jedinog izvora opravdanja i spasenja bez obveze obrezanja i opsluživanja židovskog Zakona moglo je dovesti do raskola Crkve na dva dijela, na judeokršćanske zajednice židovskoga podrijetla i na etnokršćanske zajednice poganskoga podrijetla u Maloj Aziji i Grčkoj, koje je sam apostol osnovao.
Pavao u ovoj poslanici predstavlja sažetak svog evanđelja pojmom pravednosti Božje, koji označava spasonosno djelovanje Božje u Isusu Kristu kojim su svi ljudi pomireni s Bogom jer su svi, Židovi i pogani, sagriješili te je svima potrebno opravdanje koje se postiže samo vjerom u Isusa Krista, a ne izvršavanjem djela Zakona.
Temeljna Pavlova teza u korist opravdanja po vjeri i spasonosnoj snazi evanđelja za sve one koji vjeruju u njega istaknuta je u Rim 1,16-17: Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: ‘Pravednik će od vjere živjeti’ (usp. Hab 2,4). Pavao pod pojmom pravednosti Božje prije svega misli na pravednost Božju koja opravdava i vraća u ispravan odnos zajedništvo s Bogom, na put spasenja. Vrhunac takve pravednosti, tj. Božjega milosrđa, vjernosti i ljubavi prema čovjeku Bog je pokazao u Isusu Kristu, svome Sinu, čijom je smrću otkupio svijet i pomirio čovječanstvo sa samim sobom i međusobno.
Poslanica Filipljanima i Druga poslanica Korinćanima svjedoče o unutarcrkvenim sukobima između prožidovske struje, koja traži obvezu opsluživanja Zakona kao uvjet za spasenje, i Pavla te drugih kršćana koji se tome opiru jer bi nametanje židovskog Zakona kršćanima značilo da je Krist uzaludno umro.
U tom smislu u Fil 3,8-9 čitamo: Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj.
Poslanice Kološanima i Efežanima svjesno izbjegavaju židovsku terminologiju opravdanja koju Pavao koristi kako bi naglasio da su oni koji su opravdani u Kristu spašeni u nadi (usp. Rim 8,4) jer spasenje predstavlja budući događaj, u posljednjim vremenima (buduća vremenska eshatologija). One naglašavaju više sadašnji vid spasenja, koje je već prisutno i ostvareno na nebu, te su krštenjem vjernici zajedno s Kristom već ovdje na zemlji na otajstven način oživljeni i uskrišeni, i spašeni, iako konačno ostvarenje spasenja ostaje budući događaj. S obzirom na to da ove poslanice stavljaju naglasak na sadašnji vid spasenja i koriste kategoriju prostora, govorimo o sadašnjoj prostornoj eshatologiji.
Pitanje opravdanja po vjeri u Isusa Krista ili izvršavanjem djela Zakona donosi dvije različite i nespojive vizije spasenja. S jedne strane opravdanje po vjeri naglašava Božju inicijativu te prikazuje opravdanje i spasenje kao nezaslužen Božji dar, dok naglasak na potrebu opsluživanja djela Zakona stavlja naglasak na ljudsku inicijativu i mogućnost samospasenja svojim zaslugama. Time se pak ugrožavaju sami temelji kršćanske vjere jer se dovodi u pitanje spasonosna vrijednost Kristove žrtve na križu.
Naime, ako se možemo spasiti svojim vlastitim djelima, onda Kristova smrt postaje nepotrebnom i suvišnom jer: Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro. (Gal 2,21). Stoga se nameće zaključak da je nemoguće istinski vjerovati u Isusa Krista i istovremeno tražiti dodatan izvor opravdanja i spasenja, bilo u kontekstu židovskoga zakona i propisa bilo u kontekstu drugih ljudskih počela i činā kojima se Boga potiskuje na drugo mjesto. Za kršćane opravdanje predstavlja obnovu odnosa s Bogom isključivo oproštenjem grijeha po vjeri u Isusa Krista kojom bivamo spašeni.
Opravdanje po vjeri naglašava Božju inicijativu te prikazuje opravdanje i spasenje kao nezaslužen Božji dar, dok naglasak na potrebu opsluživanja djela Zakona stavlja naglasak na ljudsku inicijativu i mogućnost samospasenja svojim zaslugama. Time se pak ugrožavaju sami temelji kršćanske vjere jer se dovodi u pitanje spasonosna vrijednost Kristove žrtve na križu.
Poslanice Kološanima i Efežanima svjesno izbjegavaju židovsku terminologiju opravdanja koju Pavao koristi kako bi naglasio da su oni koji su opravdani u Kristu spašeni u nadi (usp. Rim 8,4) jer spasenje predstavlja budući događaj, u posljednjim vremenima (buduća vremenska eshatologija). One naglašavaju više sadašnji vid spasenja, koje je već prisutno i ostvareno na nebu, te su krštenjem vjernici zajedno s Kristom već ovdje na zemlji na otajstven način oživljeni i uskrišeni, i spašeni, iako konačno ostvarenje spasenja ostaje budući događaj. S obzirom na to da ove poslanice stavljaju naglasak na sadašnji vid spasenja i koriste kategoriju prostora, govorimo o sadašnjoj prostornoj eshatologiji.
Pitanje opravdanja po vjeri u Isusa Krista ili izvršavanjem djela Zakona donosi dvije različite i nespojive vizije spasenja. S jedne strane opravdanje po vjeri naglašava Božju inicijativu te prikazuje opravdanje i spasenje kao nezaslužen Božji dar, dok naglasak na potrebu opsluživanja djela Zakona stavlja naglasak na ljudsku inicijativu i mogućnost samospasenja svojim zaslugama. Time se pak ugrožavaju sami temelji kršćanske vjere jer se dovodi u pitanje spasonosna vrijednost Kristove žrtve na križu.
Naime, ako se možemo spasiti svojim vlastitim djelima, onda Kristova smrt postaje nepotrebnom i suvišnom jer: Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro. (Gal 2,21). Stoga se nameće zaključak da je nemoguće istinski vjerovati u Isusa Krista i istovremeno tražiti dodatan izvor opravdanja i spasenja, bilo u kontekstu židovskoga zakona i propisa bilo u kontekstu drugih ljudskih počela i činā kojima se Boga potiskuje na drugo mjesto. Za kršćane opravdanje predstavlja obnovu odnosa s Bogom isključivo oproštenjem grijeha po vjeri u Isusa Krista kojom bivamo spašeni.
Iz rubrike: Biblija
Biblija i žene
Radovi ovoga niza afirmiraju biblijske i mnoge druge žene u kasnijoj povijesti promatrajući ih kao aktivne subjekte, kao sudionice povijesti spasenja i čitateljice Svetoga pisma.
