Pavlov govor o istinskoj Božjoj mudrosti (1 Kor 3)

Grad Korint smješten je na poluotoku Peleponezu u Grčkoj, u pokrajini Ahaja. U Pavlovo vrijeme, u 1. st. po Kristu, ovaj je grad postao važno trgovačko središte unutar Rimskog Carstva te je njegovo raznoliko i izrazito svjetovno okružje utjecalo i na lokalnu kršćansku zajednicu. Svjetovni utjecaj doveo je do pogrešna shvaćanja duhovnosti i mudrosti, što je u konačnici uzrokovalo snažne podjele i druge poteškoće unutar kršćanske zajednice u Korintu. Upravo je nedostatak ispravna razlučivanja između lažne svjetske mudrosti i istinske Božje mudrosti i kršćanske duhovnosti (usp. 1 Kor 3) naveo kršćane da sumnjaju i podcjenjuju mudrost samog apostola Pavla, unatoč činjenici da je kršćanska zajednica u Korintu najveći mogući dokaz njegove mudrosti jer ona duguje svoje postojanje, u povijesnom smislu, upravo njegovu temeljnom navještaju evanđelja, kao što saznajemo u Prvoj poslanici Korinćanima 1 Kor 3,10: Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj. 

Vjerojatno se iza poteškoće prepoznavanja istinske mudrosti krije utjecaj okružujućih svjetovnih filozofsko-religijskih pravaca koji je potaknuo neke propovjednike i članove zajednice na traganje za uzvišenom duhovnošću i lažnom svjetovnom mudrošću, koja ih navodno već u ovom životu spašava, a zapravo vodi u propast, umjesto za poniznom Božjom mudrošću križa, koja je jedina istinska kršćanska mudrost i jedina koja ima moć spasenja.

Apostol Pavao, mudri osnivač i graditelj korintske zajednice, u 1 Kor 1,17-18, takvima odgovara izlažući jasan temelj svoga propovijedanja i jasan kriterij za razlikovanje lažne ljudske i istinske Božje mudrosti: Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. Uistinu, besjeda o križu (λόγος τοῦ σταυροῦ) ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Dakle u samoj svojoj srži kršćanska je mudrost mudrost s križa jer na križu je savršeno očitovana spasonosna Božja mudrost i snaga koja stoga predstavlja temeljni kriterij svakog ispravnog propovijedanja. Pavao o tome izričito piše u 1 Kor 2,7: nego navješćujemo Mudrost Božju (θεοῦ σοφίαν), u Otajstvu sakrivenu, onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu. 

U 1 Kor 2,12-13 apostol Pavao proširuje govor o istinskoj mudrosti te ga povezuje s govorom o razlikovanju duhova i istinske duhovnosti, naglašavajući da je izvor prave mudrosti i duhovnosti propovjednika u Bogu, u Duhu Svetome, te da biti duhovan znači prepustiti se djelovanju Duha Božjeg: A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima.

Iskrivljeno viđenje i potraga za mudrošću utemeljenom u čisto ljudskom umovanju nije samo jedan od značajnih problema, već je vjerojatno osnovni uzrok unutarnjih podjela u Crkvi u Korintu. Stoga prva tri, odnosno prva četiri poglavlja Prve poslanice Korinćanima mogu biti shvaćena kao Pavlov odgovor na to pitanje. U tu svrhu Pavao u 1 Kor 3,5-4,5 koristi jezik budućeg suda kako bi suzbio utjecaj individualističke utrke za uzvišenom (svjetovnom) mudrošću kao statusnim simbolom koji je uništavao kršćansku zajednicu. Osobito je upečatljivo apostolovo upozorenje kršćanskim propovjednicima u Korintu koji izbacuju iz središta navještaja Isusa Krista kao Božju spasonosnu mudrost i zamjenjuju ga pogubnom ljudskom mudrošću (umovanjem) te zavode druge vjernike. Namjernim iskrivljavanjem evanđelja oni potkopavaju sam temelj Crkve i uništavaju kršćansku zajednicu, ali time dovode u pitanje i vlastitu sudbinu. Pavao prvotno u 1 Kor 3,16 podsjeća cijelu kršćansku zajednicu na to da je ona sveti Božji hram: Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Zatim se u 1 Kor 3,17 izravno, riječima suda, obraća takvim propovjednicima kako bi im ukazao na težinu njihova grijeha i kako bi ih potaknuo na obraćenje: Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.

Čitajući i razmatrajući prva tri (ili četiri) poglavlja Prve poslanice Korinćanima, čini se da je najvažnije pitanje ili poteškoća zbog koje Pavao piše ovu poslanicu iskrivljeno shvaćanje i iskrivljeno življenje evanđelja koje je on navijestio zajednici u Korintu. To se događalo pod utjecajem grčko-rimskog helenističkog društva i njegove popularne retorike, koja je imala negativan utjecaj na život zajednice, osobito na propovjednike koji su zanemarivali ili skoro u potpunosti zamijenili mudrost križa svjetovnom mudrošću, zbog čega ih Pavao poziva da se vrate vjerodostojnom evanđelju i osnovnom navještaju Krista raspetoga (usp. 1 Kor 1,17-18). Apostol u 1 Kor 1,23-25 podsjeća korintske kršćane da je upravo u Kristu raspetom Bog pokazao vrhunac svoje božanske mudrosti jer je prividnom slabošću i sramotom s križa u svojoj neizmjernoj mudrosti spasio svijet i čovječanstvo: a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Zato s pravom govorimo o Isusu kao utjelovljenoj i uosobljenoj spasonosnoj Božjoj mudrosti s križa koja je u temelju identiteta svakog kršćanina, kršćanske zajednice i cijele Crkve kao jamac i putokaz istinskog života u Kristu.