Poslanje Crkve uvijek je isto, mijenja se način naviještanja

Bili ste suradnik kako Antonu Tamarutu i Ivanu Devčiću tako i sada Mati Uziniću. Možete li usporediti način upravljanja, ali i crkvene okolnosti ta tri episkopata?

Da, bio sam blizak suradnik riječko-senjskog nadbiskupa Antona Tamaruta kao njegov osobni tajnik od 1993. godine faktički do njegove prerane i nagle smrti 28. lipnja 2000. Zatim sam od travnja 2001. bio generalni vikar prvom riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću tijekom gotovo čitava njegova episkopata, tj. do prosinca 2020., dok sam s današnjim riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem suradnički povezan kao sudski vikar.

Obilježja svakog pojedinog episkopata rezultat su ponajprije osobnosti samog pojedinog biskupa, a onda i okolnosti u kojima je obnašao ili obnaša svoju službu, kako onih crkvenih tako i svjetovnih.

Nadbiskup Tamarut po naravi je bio mirna i staložena osoba, pomalo introvertirana, s izuzetnim osjećajem za red i pravdu. Kao pastir odlikovao se dubokom i iskrenom pobožnošću te blagošću i otmjenošću u komunikaciji. Njegov episkopat na čelu tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije započeo je u vrijeme rađanja hrvatske države 1990. godine, obilježeno početnim ushitom u Crkvi i društvu. No vrlo brzo ti će pozitivni osjećaji biti pomiješani s onim negativnim, i to zbog početka Domovinskog rata u kojem je gotovo polovica Riječko-senjske nadbiskupije bila okupirana, sve do oslobođenja u kolovozu 1995. godine. U međuvremenu većina svećenika i vjernika iz Like i Korduna morala je otići sa svojih ognjišta, ostavivši za sobom porušene crkve i kapele, koje je neprijatelj namjerno uništavao.

Nadbiskupa Antona sve je to jako pogađalo pa je 1996. doživio srčani udar. Nakon zahtjevne operacije i oporavka vratio se u svoju službu, da bi sve do svoje prerane smrti radio na materijalnoj, ali i duhovnoj obnovi svoje mjesne Crkve. Tijekom desetak godina svoga episkopata marljivo je radio na obnovi ili osnivanju pojedinih crkvenih struktura. Tako je već na samom početku svoje službe kao metropolit inicirao osnivanje Interdijecezanskog ženidbenog suda u Rijeci, a osnovao je i Nadbiskupijski Caritas, kao i Caritasov dom Sv. Ana za žene i djecu, žrtve obiteljskog nasilja. Uz ostale djelatnosti redovite pastirske brige, nadbiskup Tamarut često je znao slati i svoja pastirska pisma, u kojima bi ukazivao na pojedine aktualne probleme iz područja vjere i morala i nudio za njih mudra rješenja. Posebno su bila kvalitetna njegova pisma tijekom tri godine priprave na Veliki jubilej 2000. godine, koja je posvetio krepostima vjere, nade i ljubavi.

Nadbiskup Devčić po naravi je puno otvorenija osoba, uvijek spremna na komunikaciju i dijalog. Čovjek britka uma i topla srca. Prije biskupske službe dvadesetak je godina bio vrstan profesor filozofije na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, kasnije Teologiji u Rijeci, kao i mudar odgojitelj i poglavar u Bogosloviji.  

Vrijeme njegova episkopata bilo je puno mirnije u pogledu vanjskih čimbenika. K tome, on dolazi na čelo nove nadbiskupije, koja nastaje podjelom Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju. Sve to događa se u 2000. godini. Nova nadbiskupija nešto je lakša za upravljanje jer se prostire samo na području Primorja i Gorskog kotara, dok Lika i Kordun pripadaju Gospićko-senjskoj biskupiji. Zanimljiv podatak može biti da je Riječkoj nadbiskupiji pripala oko jedna trećina teritorija bivše Riječko-senjske nadbiskupije, ali zato i dvije trećine njezina stanovništva.

Ove okolnosti omogućuju nadbiskupu Ivanu staviti naglasak svoga djelovanja na neka druga područja. Tako je, recimo, inzistirao na što većem uključivanju vjernika laika u crkvene strukture, i to putem župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća te Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća. Sjećam se dobro kako smo mi, njegovi najbliži suradnici, svake godine obilazili sve župe i održavali sastanke sa župnim vijećima, potičući ih na važnost njihova što aktivnijeg sudjelovanja u životu i djelovanju njihovih zajednica. Mnogi se, vjerujem, sjećaju i nekoliko velebnih zajedničkih susreta članova svih župnih vijeća nadbiskupije. Još moram istaknuti blagoslovljen petodnevni boravak pape sv. Ivana Pavla II. u Rijeci, koji će nam zauvijek ostati u memoriji. I dodao bih još Euharistijsku godinu 2010., koja je ostavila dubok trag u našoj mjesnoj Crkvi, osobito u pogledu euharistijskih klanjanja, koja se otada redovito prakticiraju u većini naših župa.

Na kraju, govoreći o episkopatu nadbiskupa Devčića, ne smijemo zaboraviti njegovu otvorenost i spremnost na suradnju s drugima i drugačijima, kako u pogledu ekumenskih i međureligijskih susreta tako i u smislu dijaloga s ljudima na vlasti te svijetom kulture, znanosti i medicine. No ne spomenuti njegovo osnivanje Hospicija, Doma za osobe s demencijom te Katoličke osnovne škole bio bi velik propust. Za Hospicij znao je reći kako je to naša najbolja propovjedaonica.

Na kraju, budući da je nadbiskup Uzinić relativno kratko na čelu naše nadbiskupije, teško mi je nešto više reći o njegovoj osobnosti, osim da je vrlo dobroćudne naravi, pronicljiva duha, jednostavan i skroman. Kao i svaki pravi Dalmatinac, vrlo je uporan u iznošenju i realizaciji svojih ideja. Nekad je u tome i ispred svoga vremena, pa ga neki ne shvaćaju. U našu je nadbiskupiju došao iz Dubrovnika već kao relativno iskusan biskup. Stoga mu je trebalo malo vremena da upozna ljude i običaje naših krajeva.

Njegov stil episkopata uglavnom slijedi stil pontifikata pape Franje. A to znači: ići na periferije i biti u službi onih najranjivijih. Zato tolika njegova iskrena simpatija i briga za migrante, beskućnike, osobe s invaliditetom, siromahe i mnoge druge potrebnike. Od sebe i od svojih prvih suradnika, svećenika, traži odbacivanje svega onoga što je nepotrebno, a često i teret, u naviještanju i ostvarivanju Božjeg kraljevstva, a to su razne titule i nepotrebne formalnosti, suvišna materijalna dobra itd. U upravljanju nadbiskupijom redovito se oslanja na svoje prve suradnike. Tako se svakog tjedna održavaju sastanci Kurije, na kojima se rješavaju tekuća pitanja pastoralnog, imovinsko-pravnog ili pak materijalno-financijskog karaktera. Također, periodično saziva i ostala nadbiskupijska tijela, poput Zbora savjetnika, Prezbiterskog vijeća, Ekonomskog vijeća, kao i Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća. Rado odlazi i na dekanatske sastanke svećenika.

Čini mi se da najviše voli susrete s vjernicima u župama u raznim prigodama, poput pastirskih pohoda, krizmi, susreta uoči krizmi, župnih blagdana, zornica itd. Također, veoma je otvoren za suradnju s laicima, koji uživaju njegovo veliko povjerenje. Otvoren je i za ekumenizam i međureligijski dijalog, što se najbolje vidi na primjeru Mediteranske ljetne škole, iza koje zdušno stoji od samog njezina početka. Osobno, veoma sam zadovoljan iznimnom podrškom koju naš Sud dobiva od njega, kao svoga moderatora. Na kraju, ukratko rečeno, smatram da je episkopat nadbiskupa Mate jedna veoma kvalitetna nadogradnja prethodnih episkopata. 

Obilježavamo 100 godina od biskupije u Rijeci. Vi ste iz Gorskog kotara i veći dio života radite i djelujete u ovom gradu, a bili ste na službama koje su Vam omogućile upoznavanje prostora i ljudi kako Riječko-senjske tako i Riječke nadbiskupije. Možete li navesti neke karakteristike katolika naše nadbiskupije sastavljene od različitih krajeva i mentaliteta?

Možda bi na ovo zanimljivo pitanje kvalitetniji odgovor mogli dati povjesničari ili sociolozi, posebno s obzirom na uzroke određenih ponašanja naših vjernika. Ipak, pokušat ću iznijeti svoje laičko mišljenje o toj problematici, temeljeno prvenstveno na vlastitom iskustvu i određenim, makar krnjim, informacijama.

Nekadašnja Riječko-senjska nadbiskupija imala je četiri pokrajine: Liku, Kordun, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Ogulinci ne žele pripadati ni jednoj od tih pokrajina pa vole reći da oni spadaju u Ogulinski kraj. Odmah ću reći kako je taj kraj s vjerničkog aspekta jedan od najboljih. Kordun je također u okrilju Riječko-senjske nadbiskupije bila jedna od najreligioznijih pokrajina, dok su Ličani mentalitetom nešto tvrđi od Kordunaša, pa se to ogledalo i u njihovu odnosu prema vjeri i Crkvi. No nakon Domovinskog rata, doseljavanjem brojnih Hrvata iz Bosne u Liku došlo je pomalo do promjene „krvne slike“, pa je sada i taj kraj prosječno religiozniji nego prije.

Kada je pak riječ o mom Gorskom kotaru, valja poći od činjenice kako on po mnogočemu nije monolitan, osim možda po mirnom i skromnom mentalitetu njegovih stanovnika. Naime, na tom relativno malom području koriste se sva tri hrvatska narječja. Što se vjerskog života tiče, Gorani su iskreno pobožni katolici. Ipak, ovisno o povijesnim mijenama, prvenstveno o većoj ili manjoj prisutnosti bezbožne komunističke ideologije, negdje je taj vjernički život bolji, negdje nešto lošiji. Dakako, s demokratskim se promjenama dogodio kvalitativan skok u svim sredinama, što se posebno ogleda u obnovi crkvenih objekata, ali i intenzivnijem vjerničkom životu. Ipak, velik problem Gorskog kotara njegova je depopulacija pa je u njegovim sve manjim sredinama teško organizirati nešto više od onog klasičnog pastorala (sakramenti, sakramentali, pučke pobožnosti i hodočašća).

Najteže je navesti karakteristike naših katolika u Primorju. Tu ponajprije treba odvojiti katolike grada Rijeke od ostalih. Grad Rijeka je nakon Drugog svjetskog rata bio naseljen stanovnicima iz čitave bivše države, a to se ponovilo i u nekoliko navrata kasnijih decenija, no sada više s Hrvatima iz Gorskog kotara, Slavonije, kvarnerskih otoka, Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Svi su oni donijeli nešto od svog stila vjere i duhovnosti, tako da je na kraju teško opisati profil jednog riječkog katolika. 

Izvan grada Rijeke još se i danas osjeća, premda u nešto manjoj mjeri, poguban utjecaj liberalizma i komunizma još iz prve polovice 20. stoljeća, koji je tada zahvatio veći dio Primorja. Moguće da je i nesnalaženje pojedinih crkvenih ljudi dijelom tome kumovalo. Srećom, neki su dijelovi ostali sačuvani, poput npr. Grobinštine. Dakako da je i izvan Rijeke bilo ranije spomenutih doseljavanja, pa su novopridošli katolici „ubrizgali svježu krv“ u tamošnji vjernički život. Katolici grada Rijeke i ostalog Primorja svakako imaju više ponuda od onih iz Gorskog kotara, i to u različitim duhovnim zajednicama i pokretima, kao i raznim događanjima na kulturnom i duhovnom planu, što bitno obogaćuje njihov vjernički život. No ostaje pitanje kako više privući mlade, kao i ostale ljude, posebno one koji su daleko od Crkve ili su joj protivni.

Kakve su bile okolnosti rađanja Vašeg duhovnog poziva i koja su sjećanja iz vremena Vas kao mladog svećenika? 

Moram odmah reći kako se okolnosti rađanja mog svećeničkog poziva u mnogočemu  razlikuju od okolnosti kod većine današnjih duhovnih zvanja. Naime, današnja zvanja većinom se rađaju u zrelijoj dobi, dok je moje zvanje nastalo vrlo rano, još i prije osnovne škole. Isto tako mnoga su današnja zvanja plod neke radikalnije promjene života, često obraćenja, dok je kod mene gotovo sve išlo nekako pravocrtno, bez nekih većih amplituda. Pokušat ću pojasniti. Zbog specifične obiteljske situacije ja sam gotovo od prvih godina života odrastao uz ujaka svećenika, sada pok. Ivana Jurkovića, i uz tetu Miciku, njegovu domaćicu. Kako bi ujak dobivao premještaj iz pojedine župe, tako smo se selili od Saborskog, preko Lađevca, pa sve do Gerova, gdje sam završio osnovnu školu, a kasnije imao i mladu misu. Ujak je bio veoma pobožan i revan svećenik, ali i jako dobar čovjek, pa mi je odmalena bio uzor. Tako sam već s tri, četiri godine života počeo ministrirati, kako bih bio što bliže oltaru. Mogu slobodno reći da sam, otkad znam za sebe, želio biti svećenik. I to se nakon sjemeništa u Pazinu i Rijeci i ostvarilo 15. lipnja 1983.  

Inače, bilo je to vrijeme sve većeg buđenja vjerničke i nacionalne svijesti, ususret prijelomnih događaja za našu domovinu početkom devedesetih godina. I dandanas rado se sjećam velebna Nacionalnog euharistijskog kongresa (NEK) u Mariji Bistrici 1984. godine. Tadašnja komunistička vlast na sve je načine nastojala umanjiti broj vjernika koji se tamo okupio, a taj broj bio je preko tristo tisuća. U to vrijeme još nije bilo školskog vjeronauka, nego samo župne kateheze, većinom kao priprema na sakramente prve pričesti i krizme. No, mi smo u Viškovu i na Vežici, gdje sam bio župni vikar imali katehezu za sve razrede, kao i za mlade. Njihov broj se iz godine u godinu sve više povećavao, kao i sudjelovanje ostalih vjernika u liturgijskom životu tih župa. S Vežice se i danas sjećam blagoslova obitelji koji je zbog veličine župe znao trajati i po tri mjeseca. Znalo je biti i komičnih situacija, ali sve u svemu nosim prekrasna iskustva iz tog vremena.            

Odnedavno ste u mirovini, nakon dugogodišnjeg predavanja Kanonskog prava na Teologiji u Rijeci. Zašto nema više visokoškolske ustanove, što je ona značila i kako dalje s obzirom na nepostojanje akademske teološke strukture ovdje?

Ovo je za mene jedno uistinu bolno pitanje. I to ne samo zato što sam na toj visokoškolskoj teološkoj ustanovi završio svoj diplomski studij, niti stoga što sam na njoj predavao gotovo tri desetljeća, već prvenstveno zato jer je Teologija u Rijeci imala puno šire značenje od jedne strogo visokoškolske ustanove. Naime, redovito organizirajući razne teološko-pastoralne seminare, kao i znanstvene simpozije, ona je značila nezamjenjiv doprinos konkretnoj pastoralnoj praksi, ali i produbljenju teološke i filozofske misli na ovim našim prostorima zapadne Hrvatske, ali i šire.

Paradoksalno zvuči da je ova ustanova uspjela opstati u vrijeme komunizma i zabrana, a sada, u vrijeme demokracije i vjerskih sloboda, nakon tridesetak godina prestaje sa svojim radom. Istina, možemo se složiti oko nekih objektivnih poteškoća koje su tome doprinijele, poput drastična smanjenja broja studenata i, posljedično, financijske neodrživosti takvog studija. No ostaje nekako dojam da su mjerodavni ipak mogli više učiniti. Danas naši bogoslovi i vjernici laici, koji se spremaju za neku crkvenu službu, studiraju u Zagrebu, Padovi i Rimu, što ima svojih prednosti, ali i nedostataka. No ako smo na taj način možda i kompenzirali nedostatak nastavne uloge Teologije u Rijeci, onu njezinu širu ulogu ipak nismo. Stoga mi se sviđa ideja o osnivanju jednog znanstvenog teološkog instituta u Rijeci, koji bi mogao biti barem nekakvo kompromisno rješenje u novonastaloj situaciji. 

Što mislite da je važno za poslanje Crkve na ovome području, odnosno što biste poručili svima onima koji su aktivni u pastoralu, svećenicima i laicima? 

Smatram da je poslanje Crkve svugdje, pa tako i na ovom našem području, jednako: navijestiti Isusa Krista kao jedinog Spasitelja svijeta. Ono što može biti različito, s obzirom na vrijeme i prostor, jest način, modus tog navještaja. Kao prvo, naši svećenici i laici, aktivni u pastoralu, trebali bi uvijek imati na pameti riječi svetog pape Pavla VI., koji je jednom rekao kako današnji čovjek ne treba učitelje u vjeri već svjedoke, a učitelje samo ako su i svjedoci.

Kako bi netko uistinu mogao biti Isusov svjedok, treba najprije u njega iskreno povjerovati i čitavim ga bićem uzljubiti te ga potom vjerno nasljedovati. U čemu? Prvenstveno u ljubavi prema bližnjemu. Isus je rekao svojim učenicima: Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja Vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život položi za svoje prijatelje (Iv 15, 12-13). Dakle, ljubiti jedni druge, i to bezgranično, ako treba i do smrti. Poput samog Isusa. To je visok ideal, ali ne i neostvariv. Povijest kršćanstva to potvrđuje. No nije li i svakodnevno trošenje života iz ljubavi za druge u našim obiteljima, zajednicama, bolnicama i drugdje također ostvarivanje tog ideala? Samo takvom sebedarnom ljubavlju možemo dokazati i svoju vjeru i ljubav prema Isusu, prema Bogu.

To je moja poruka svima nama u pastoralu. Bez takvog života ne možemo biti autentični svjedoci Isusa Krista i uspješni navjestitelji i graditelji kraljevstva Božjeg. Posebno ne na ovom našem području, čiji su stanovnici vrlo osjetljivi na istinoljubivost i vjerodostojnost kod svih, a napose kod nas vjernika.