Različiti pojmovi i slike uskrsnuća kod sv. Pavla

Govoreći o uskrsnuću, u pavlovskim spisima moguće je pronaći različite načine, tj. slike koje ga opisuju: preobrazba (usp. Fil 3,10.20-21; 1Kor 15,51-54; 2Kor 3,18), neraspadljivost (usp. Rim 1,23; 2,7; 1Kor 9; 1Kor 15), besmrtnost (1Kor 15), uzvišenje (usp. Fil 2,9-11; Rim 1,3-4), život vječni (usp. Rim 5,21), suobličavanje Kristu (usp. 1Kor 15) te otkupljenje tijela (usp. Rim 8,23; 1Kor 1,30).

Što se tiče prvog pojma, u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao dva puta izričito koristi izraz „bit ćemo izmijenjeni (preobraženi)” (15,51-52) u kontekstu opisa što će se dogoditi s vjernicima u trenutku buduće preobrazbe, koja će se zbiti „odjednom” o drugom konačnom Kristovu dolasku (paruziji). Važno je primijetiti kako Pavao u nastavku poslanice (15,51-54) govori o preobrazbi živih u trenutku paruzije. On na taj način uvodi temu opće preobrazbe svih onih koji su u Kristu, živih i mrtvih, ali objašnjava da jedino mrtvi imaju potrebu uskrsnuti, dok je živima potrebna samo preobrazba u trenutku paruzije kako bi postigli (obukli) besmrtnost u posljednjim vremenima. O tome čitamo u 15,51-53: Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.

Drugi pojam koji se koristi u 1Kor 15 za opis uskrsnuća jest „neraspadljivost”, koja je upotrijebljena zajedno s različitim oprečnim tvrdnjama koje opisuju razliku između uskrslog života i tijela te sadašnjeg života i zemaljskog tijela. To su: raspadljivost/neraspadljivost (r. 42), sramota/slava i slabost/snaga (r. 43), naravno tijelo / duhovno tijelo (v. 44) te čovjek zemljani i čovjek nebeski (rr. 47-49). Pavao u rr. 50.52-54 ponavlja prvu opreku „raspadljivost/neraspadljivost” kako bi očitovao nespojivost između dvaju stanja i naglasio činjenicu kako naravno smrtno tijelo u sadašnjem životu („put i krv”) ne može ući u kraljevstvo Božje. Apostol povezuje pojam neraspadljivosti s eshatološkim događajem uskrsnuća mrtvih te uskrsnućem Kristovim i njegovom paruzijom (r. 57). Pojam „neraspadljivost” pronalazimo ujedno u 1Kor 9,25, gdje uz pomoć atletskog rječnika biva upotrijebljen u prenesenom značenju za uskrslo tijelo.

Treći bitan pojam koji se koristi za uskrsnuće mrtvih i uskrslo tijelo nalazimo u 1Kor 15,53b-54, gdje Apostol rabi riječ „besmrtnost”, objašnjavajući kako će sadašnje ovozemaljsko smrtno tijelo biti „obučeno” u trenutku Kristova drugog dolaska, paruzije, u besmrtno tijelo. Nerazdruživa veza između besmrtnosti i uskrsnuća pokazuju Pavlovo uvjerenje kako je eshatološka nada vjernika tjelesne naravi, ali buduća u smislu vremenskog redoslijeda.

Četvrti pojam, prisutan u 1Kor 15, jest suobličavanje „slici” Kristovoj, koji predstavlja ključan pojam za Pavlovu kristologiju u kojoj važnu ulogu ima opreka Adam zemaljski– Krist nebeski (rr. 44b-49). U 15,49 čitamo: I kao što smo nosili sliku zemljanog, nosit ćemo sliku nebeskoga. Iako svaki kršćanin već od samog krštenja ulazi u proces nutarnjeg i vanjskog suobličavanja slici Kristovoj, tj. Kristu, potpuno suobličenje ipak ostaje meta eshatološke budućnosti, nutarnje i prisno povezano s događajem uskrsnuća, što je vidljivo u 1Kor 15,49, gdje uskrsnuće vjernika biva opisano riječima „nosit ćemo i sliku nebeskoga” čovjeka. To znači da ćemo dijeliti duhovno tijelo, stanje i način postojanja Krista ili se, u prenesenom značenju, može reći da ćemo (se) obući (u) Krista.

Posljednji pojam povezan s događajem uskrsnuća jest „otkupljenje (tijela)”, koji ne pronalazimo u 1Kor 15, već jedino u 1Kor 1,30 (usp. Rim 3,24). Naime, pojam „otkupljenja (tijela)” pomaže nam razumjeti kako Pavlovo ustrajno naglašavanje tjelesnosti uskrsnuća vjerojatno ima svoje korijene u židovskoj antropologiji koja naglašava jedinstvo dva nerazdvojiva vida čovjekova postojanja, tijelo i dušu. Ovdje „duša” predstavlja životno ili vitalno načelo čovjeka koji ne samo da posjeduje dušu već on „jest” duša, koja se ne može odvojiti od tijela nego predstavlja čovjeka samog. Pavao to jasno izriče u 15,45a, citirajući Knjigu Postanka 2,7, u kojem govori o naravnom Adamovu tijelu i načinu postojanja te primanju života: „Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša...“ U kontekstu uskrsnuća za nas je osobito važan drugi dio retka, 15,45b, u kojem Pavao nadodaje da je Krist „posljednji Adam – duh životvorni“, naglašavajući tako proslavljenu egzistenciju Krista, koji svojim uskrsnućem i sam postaje darivatelj novog duhovnog tijela koje je neophodno za duhovni način postojanja jer ...tijelo i put ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini ne raspadljivosti (1Kor 15,50).

Događaj uskrsnuća od mrtvih tjelesne je naravi i uključuje otkupljenje ovozemaljskog naravnog tijela, koje svi baštinimo od Adama, te njegovu preobrazbu i darivanje proslavljenog kristolikog duhovnog tijela koje je potpuno ispunjeno i prožeto snagom i djelovanjem Duha Svetog. Dakle, čovjekovo otkupljenje i spasenje događa se i u njegovu tijelu, koje predstavlja njegov osobni identitet i cjelovitost čovjeka te kontinuitet između naravnog i duhovnog načina postojanja, a sve to zahvaljujući Božjoj pobjedi nad smrću i grijehom, po Isusu Kristu (rr. 56-57).

Završimo ovo razmišljanje o uskrsnuću mrtvih i naravi uskrsnuća riječima sv. Pavla u 1Kor 15,42-44a: Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno.