Slušati do boli

„Slušati do boli“ – tim riječima je kardinal Michael Czerny, prefekt Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj, u izjavi za HRT, sažeo poruku ove Sinode:  „Prva i najvažnija lekcija koju je Crkva na ovoj Sinodi naučila o nasljedovanju Isusa Krista, o tome kako biti misionari pravednosti, mira i brige za zajednički dom, jest – slušati, nastaviti slušati, te slušati do boli. I konačno, slušati uvijek iznova. To je Sinoda naučila, i dijeli s Crkvom – slušanje. A Crkva uči kako podijeliti to 'slušanje' sa svijetom.“

I doista, prvi pogled na sinodsku dvoranu otkriva da papa Franjo ovom Sinodom u Crkvu želi donijeti novi način komunikacije: sudionici su sjedili za okruglim stolovima, u grupama od 12 osoba, a predavanja i diskusije bile su velikim dijelom vođene u manjim krugovima. To znači da se mogao i morao čuti glas doista svake osobe, kao predstavnika pojedine biskupske konferencije, redovničke zajednice, ili neke druge Crkvene stvarnosti.

Novi način komunikacije koji proizlazi iz specifične metode nazvane „razgovor u Duhu“, trebao bi imati dugoročne posljedice na život cijele Crkve. Tijekom sinode, između intervenata pojedinih sudionika, relativno velik prostor ostavljen je i za šutnju, kako bi sadržaj iznesenog bolje i dublje odjeknuo. Ta će metoda iz sinodske dvorane morati doći i do naših župa i biskupija, kako bi mentalitet cijele Crkve postao doista „sinodalan“. U razgovoru za HRT, prof. dr. Thomas Schwartz, direktor Renovabisa, pojasnio je da ova Sinoda neće Crkvu promijeniti odmah, no dugoročno će donijeti novo lice Crkve: „Mi sada učimo, ne samo u ovoj dvorani nego u cijeloj Crkvi, što znači sinodalnost: to je novi način donošenja odluka, ne kao u parlamentu, ne kao u demokraciji. Mi smo hijerarhija, ne možemo glasati kako bi većina odlučivala o manjini, već moramo doći do zajedničkog konsenzusa. Do odluka ne dolazimo kao u parlamentu, već u duhovnoj skupštini, po svojevrsnom duhovnom redu. Slušamo jedni druge, i pitamo Duha Svetoga da nam pomogne razlučiti što osoba koja govori, doista želi reći. Tada se možemo fokusirati na zajednička pitanja, koja nas pomiču naprijed. Ovaj način stvaranja odluka moramo naučiti svi u Crkvi. Pred nama je zanimljiv posao za cijelu Crkvu, pa i Hrvatsku Crkvu, ne samo za biskupe već i za župe. Novi način bivanja Crkvom.“

Otac Schwartz na sinodi je sudjelovao kao moderator u diskusijama, no bez prava glasa: svoje iskustvo opisao je kao vrlo posebno, i vrlo intenzivno. Naime, rad u manjim grupama ne omogućuje opuštanje jer je sugovornike u „razgovoru u Duhu“ potrebno pratiti cijelo vrijeme, s punom pozornosti. Iskustvo je to koje  mijenja iznutra, različito od pravila društvenog života, naglasio je Schwartz: „U društvu, možeš imati svoj stav i pronaći većinu koja će poduprijeti tvoje mišljenje. U Crkvi – imaš svoj stav, no moraš iznaći istinu u vlastitu stavu, kao i istinu u tuđem stavu, vođeni Duhom Svetim, u traženju zajedničkog puta za budućnost Crkve“.

Hrvatsku biskupsku konferenciju predstavljao je mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki. U izjavi za HRT naglasio je kako je Sinoda bila lijepo i pozitivno iskustvo, iskustvo zajedništva i slobode: „Ovo sinodsko zasjedanje odigralo se u osluškivanju Duha, i metoda cjelokupnog zasjedanja – bila je razgovor u Duhu. To je obilježje i poniznosti sinode, koja se želi prepustiti Božjem djelovanju, jer sinoda nije tek nekakav događaj ili susret u kojem mi iznosimo svoje prijedloge i zahtjeve, nego mjesto gdje se doista trudimo pročitati što nam Gospodin Krist navješćuje, što želi postaviti u stvarnost života Crkve ovog vremena“.  Cjelokupnu poruku Sinode, koja želi manje birokratsku i više otvorenu i više uključivu Crkvu, mons. Ćurić sažeo je riječima: „Proširi svoj šator.“

Sinoda je bila obilježena i svojevrsnom šutnjom prema medijima. Iako su se putem live-streama mogla pratiti određena predavanja, kao i svakodnevna molitvu, ili duhovni nagovori, sami sudionici Sinode dobili su preporuku da sadržaj rasprava takozvanih „circoli minori“, 'manjih krugova', koje se odvijaju za okruglim stolovima ne iznose u javnost. Tako se rasprava mogla cjelovito odviti i odjeknuti unutar samog tijela Sinode, kao legitimnog predstavnika tijela cijele Crkve. No javnost nije bila lišena informacija. U Tiskovnom uredu Svete Stolice iz dana u dan izvješćivalo se o otvorenim temama, a o iskustvu Sinode svjedočili i sami sudionici. Želja Svetog Oca, kao i Tajništva Sinode, bila je nastojati izbjeći ideološke rasprave koje su obilježile medijsku sliku proteklih sinoda, svodeći Sinodalnu raspravu na dvije ili tri kritične točke (kao što je pričest za rastavljene i ponovno vjenčane na Sinodi o obitelji, ili ređenje oženjenih muškaraca na Sinodi o Amazoniji). Glavne svjetske medijske kuće ispoštovale su ovakav pristup, te je Sinoda protekla u medijski rezerviranom ozračju.

Objavom zaključnog dokumenta dobili smo uvid u detalje rasprava, u točke po kojima postoji suglasje, kao i one na kojima se očekuje daljnje produbljivanje i novi argumenti. Prvi dio dokumenta donosi „Lice Sinodalne Crkve“: sinodalnost je način djelovanja u vjeri, proizlazi iz kontemplacije Trojstva te vrjednuje jedinstvo i različitost kao crkveno bogatstvo. Drugi dio, pod naslovom „Svi su učenici, svi su misionari“, govori o sinodalnosti kao zajedničkom hodu Božjeg naroda, to je plodan dijalog karizmi i službi u služenju ostvarenja Kraljevstva. Treći dio, „Tkati povezanost, graditi zajednice“, sinodalnost prikazuje kao cjelinu procesa i mrežu organizama razmjene između Crkava, uz dijalog sa svijetom.

Sinoda je doista na stol stavila sve goruće teme današnjeg društva, svijeta i Crkve, te pokazala – da se o svim temama u Crkvi može razgovarati, bez raskola i podjela. U tom smislu, vrijedi uočiti i načelnu razliku između ove Sinode i njemačkog sinodalnog puta. Iako se govorilo o istim temama (od zlostavljanja, uloge žena, marginaliziranim ljudima u Crkvi, LGTBQ+, rastavljenima i ponovno oženjenima, bivši svećenici, bivši redovnici, siromasi) način donošenja odluka, način razgovora  potpuno je drukčiji: puno je manje suprotstavljanja, nema fokusa na donošenje odluka, već na proces sazrijevanja odluka. Prof. dr. Thomas Schwartz u razgovoru je za HRT izrazio nadu da će rezultati i metoda ove Sinode biti od velike koristi i za daljnji hod Njemačke Crkve.

Zaključni dokument ove skupštine bit će predmet rasprave i rada stručnih komisija i biskupskih konferencija do jeseni 2024. godine kada će se u Rimu ponovo okupiti članovi Sinodalne skupštine na drugom i posljednjem dijelu zasjedanja. Uz mons. Ivana Ćurića, sinodi su nazočili i mons. Dražen Kutleša kao član Dikasterija za biskupe, mons. Petar Palić iz BK BiH, te mons. Ladislav Nemeth, beogradski nadbiskup.

I na kraju, podsjećamo na dva interventa Pape Franje koja su obilježila posljednje dane Sinode. Njegov javni govor na 18. općoj kongregaciji dotaknuo se teme svetog Božjeg naroda koji je nepogrješiv u vjerovanju (Lumen Gentium 9), ali i klerikalizma koji nagrđuje lice Crkve.  Na zaključnoj misi (u nedjelju 29. listopada) poručio je da istinska reforma Crkve uvijek dolazi iznutra, iz ljubavi prema Bogu, i u služenju čovjeku, posebno najpotrebitijima, marginaliziranima, žrtvama rata i siromasima.