Solidarnost i zajedništvo neodvojivi su od molitve i kontemplacije

Stanko Perica, član Družbe Isusove, rođen je 1983. u Rijeci. Za svećenika je zaređen 2018., a za duhovni poziv odlučio se nakon završena Pravnog fakulteta u Rijeci i započeta rada u odvjetničkom uredu. Ravnatelj je Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi, službe koja je u zadnje vrijeme izrazito važna u kontekstu intenzivnih migracija. Povod je razgovoru i sudjelovanje p. Perice u dvjema trodnevnicama u Rijeci, uoči Presvetog Srca Isusova na Zametu i sv. Vida u katedrali.

Ravnatelj ste Isusovačke službe za izbjeglice, koja je istaknuta u socijalnom angažmanu spram migranata, izbjeglica i stranih radnika. Uz to ste dosta pastoralno angažirani, pa uz redovitu englesku misu u Zagrebu, ovih dana u riječkoj katedrali vodite trodnevnicu pred Sv. Vida, a prije toga na Zametu uoči Srca Isusova. Nije baš česta takva kombinacija socijalnog i pastoralnog angažmana. Idu li zajedno duhovnost i društvena zauzetost? 

Imam privilegij biti angažiran u jednom socijalnom apostolatu koji je prilično etabliran, a ima i drugih, napose redovnika i redovnica, koji na sličan način djeluju. Mislim da su socijalni i pastoralni angažman neodvojivi, premda u praksi često ne izgleda tako. Naime često se pastoral svodi na beskonačnu duhovnu formaciju, što vjernike zapravo reducira na pasivne primatelje informacija. Puno se radi na formaciji mladih, mnoštvo je ponuda i u obiteljskom pastoralu, ali se velikim izazovom pokazuje raditi nešto za druge, a ne samo za dobrobit svoje duše. Papa Franjo kaže da danas Isus kuca iznutra da ga pustimo van u svijet.

Razumljivo je da onima koji tek kreću na put vjere treba obilje poticaja, no kada je netko vjernik više desetljeća, a još traži svoje temelje, onda zacijelo nešto nije u redu. Prava pastoralna formacija mora stvarati kristolike ljude, one koji uviđaju da se stvari mogu mijenjati nabolje i da su odgovorni za njihovo mijenjanje.

Sveti papa Pavao VI. i pape nakon njega ponavljali su da je Crkva „stručna u čovještvu”, da ima vječni interes za sve što se tiče ljudi. Oni koji su u nauk Crkve slabije upućeni katkad stereotipno misle da je njezina misija povrat predmodernih vrijednosti. Drugi se pak boje posvjetovljene Crkve, koja se pretvara u humanitarnu organizaciju koja pomaže samo materijalno. No temelj za Crkvu uvijek ostaje Isus. On je bio siromašan i ako ga želimo nasljedovati, moramo biti prijatelji siromašnih. Sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Socijalna skrb” (Sollicitudo rei socialis) pisao je da se Crkva snagom svoga evanđeoskog poslanja osjeća pozvanom biti na strani siromašnih (br. 39). S druge strane Crkva je zajednica i kao ljudi Crkve moramo biti stručnjaci za zajedništvo.

Bez vjere u Boga nema čvrstih i postojanih razloga za pozivanje na solidarnost i zajedništvo, i zato su solidarnost i zajedništvo neodvojivi od molitve i kontemplacije. To je razlog zašto su pastoral i socijalni angažman međusobno uvjetovani. Stranci i migranti pak uvijek dovode u pitanje našu solidarnost i zajedništvo pa su zato i u Bibliji uvijek u središtu pastorala i socijalne zauzetosti. 

Strani radnici sve su prisutnija stvarnost u našoj zemlji. Često čujemo za primjere nedolična odnosa spram njih. Kako procjenjujete trenutnu situaciju, što bi se moglo bolje učiniti, koje mjere savjetovati državi? 

 Strani su radnici stvarnost svih razvijenih zemalja. Kod nas su radnici iz dalekih zemalja stvarnost koja se razvila brzo i intenzivno. Možemo učiti iz primjera zemalja u kojima je useljeništvo duža tradicija, ali i iz crkvenih dokumenata. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila, donesena prije 59 godina, govori da strane radnike treba štititi od diskriminacije, pomoći im dovesti obitelj, naći pristojan stan i uključiti se u društveni život (br. 66). Dakle potrebni su zakoni koji sprječavaju njihovo iskorištavanje te dobra provedba tih zakona.

Trebali bi biti tretirani kao i domaći radnici u pogledu plaća, radnih uvjeta, prava na odmor i bolovanje, prava na plaćeni prekovremeni rad i sl. Ne smije se dopustiti da žive u neljudskim uvjetima, u prenatrpanim sobama, bez temeljnih higijenskih uvjeta. Također valjalo bi imati promišljenu useljeničku politiku, planirati koji profil radnika i studenata želimo poticati da dođu, gdje će biti smješteni, kako će se integrirati, kada će moći dovesti svoje obitelji.

Svega toga u Hrvatskoj manjka. Manjak je kvalitetnih mjera uostalom razlog zbog kojeg domaći ljudi napuštaju Hrvatsku, tražeći društva koja su uređenija i s manje izraženom korupcijom i nepotizmom. Ukoliko manjka promišljenosti i djelovanja, onda se stvari događaju po inerciji, a to znači imati radnike druge klase, getoizaciju, paralelno društvo, međusoban strah i prijezir domaćih i stranaca.  

Političari koji pojednostavljujuće i populistički govore protiv stranih radnika zapravo odbacuju odgovornost i potiču upravo takvu inertnost, što onda uvjetuje katastrofalnim rezultatima na koje nas oni navodno upozoravaju. Zlo se može činiti djelovanjem, ali strukturno zlo češće se čini nedjelovanjem, koje onda generira obespravljenost. Tada govorimo o institucionalnom nasilju, koje se provodi po slovu zakona. Slično se u Isusovo vrijeme događalo sa Samaritancima, koji su po zakonu bili smatrani nečistima i nedostojnima kontakta, pa Isus ukazuje na nepravednost takva sustava. Premda je postojao obilazni put iz Galileje prema Judeji kojim se izbjegavala Samarija, Isus namjerno prolazi kroz tu regiju jer želi stati na kraj bešćutnosti i indiferentnosti.      

Što dakle kršćani mogu učiniti vođeni tim primjerom? 

Na osobnoj razini pozvani smo biti ljudi empatije i solidarnosti, ne oni koji okreću glavu već oni koji prepoznaju brata i sestru u nevolji i nikad tu nevolju ne iskorištavaju. Kršćanstvu je stran svaki rasizam, podjela na kaste, nadmoć jednih nad drugima. Kako bi prepoznali osobu u potrebi i mogli joj izići ususret, važno je biti informiran, inače se redovito naša empatija svodi na sentimentalizam i virtualnu solidarnost. Na razini zajednice trebali bismo polako početi tražiti prostore u kojima je naš socijalni angažman potreban u suvremenom društvu.  

Druge su zemlje s velikim kršćanskim zajednicama tu učinile velike korake. Npr. u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji mnoge su župne zajednice već godinama angažirane u integraciji stranaca. Nude im hitni smještaj, župljani volontiraju održavajući tečajeve jezika, instrukcije djeci, organiziraju se druženja i sklapaju prijateljstva. U Mađarskoj gotovo je čitav socijalni rad s Romima, koji čine desetak posto populacije, država povjerila vjerskim organizacijama. Crkveni redovi i vjerske organizacije ondje su zadnjih godina novcem iz europskih i državnih fondova u više od 300 naselja podigli zgrade i institucije u kojima mali Romi uče, druže se, primaju zdravstvenu i socijalnu skrb i po prvi put u povijesti imaju djetinjstvo poput ostalih vršnjaka. U Austriji i Njemačkoj župna pastoralna vijeća raznih župa međusobno se umrežavaju i dijele iskustva u socijalnim inicijativama koje imaju. Izdvajaju u zajedničke fondove koje onda koriste za formaciju svojih članova, studijske posjete, humanitarnu i pravnu pomoć i sl. Inicijative u ovim zemljama dolaze od biskupa, župnika, ali jednako često i od laika. To su primjeri sinodne Crkve koja razlučuje znakove vremena i djeluje u skladu s njima.    

Druga kategorija stranaca jesu migranti koji prolaze tzv. balkanskom rutom, kojoj pripada i Hrvatska. Nakon iskustva proteklih godina, kakvo je sada stanje s njima?

Mnogo ljudi i dalje prolazi kroz našu zemlju i susjedne teritorije u potrazi za boljim životom na Zapadu. Oni nemaju mogućnost apliciranja na radnu dozvolu ili da na neki drugi legalni način dođu u Europu, pa prolaze ilegalno. Redovito se njihove obitelji zadužuju kako bi se platio put, u nadi da će se ostvarenom zaradom na Zapadu dug vratiti i obitelj izvući iz siromaštva.

Imajući na umu demografsku i ekonomsku situaciju u azijskim i afričkim zemljama iz kojih se najčešće migrira, izgledno je da će se taj proces nastaviti. I ovdje bi valjalo promišljenije djelovati, a ne prepuštati stvari inerciji, tj. kaosu na granicama, omogućavati visoke zarade krijumčarima i stvarati migrantske hot-spotove u siromašnim zemljama.

Trebalo bi uvesti više mogućnosti zakonitih i kontroliranih dolazaka, kao što su radna dozvola, spajanje obitelji, studentske stipendije, sponzorirani dolasci i sl. Tada migranti ne bi upadali u dužničko ropstvo i puno bi se brže integrirali.

Valjalo bi pokazati i više ekonomske solidarnosti sa zemljama iz kojih migranti dolaze kako bi im se omogućio dostojanstven život i bez migriranja. A trebalo bi imati i više solidarnosti prema onima koji su životno ugroženi, koji su proganjani u svojim domovinama, a ne mogu odande pobjeći, pa određenom broju takvih ljudi pomoći tako da im se omogući dolazak u Europu. To već rade mnoge crkvene organizacije u tradicionalno kršćanskim zemljama, u projektu humanitarnih koridora.

U svakom slučaju migranti neće nestati, sviđali se nekome ili ne. To je stvarnost koja će obilježiti naredna desetljeća i zato su važne mjere kojima će se migriranje normalizirati, umjesto da, kao što je sada većinom slučaj, nepoduzimanjem mjera stvar bude prepuštena kaosu i patnji na svim stranama.

Zašto kao kršćani često ne vidimo da je pomoć migrantima zahtjev evanđelja i kako možemo odgovoriti na strahove ljudi? 

Kršćanski se osjećaj obično razvija od vertikalnog prema horizontalnom. Na početku vidimo samo sebe i Boga i trudimo se taj odnos učiniti bliskim i emotivnim kako bismo se osjećali bolje, uspješnije se suočavali s izazovima života i, u konačnici, osigurali si vječnost. Zreo kršćanin u idućoj će fazi početi uočavati kako Bog prebiva u stvarnosti oko njega, kako ne može zanemariti svijet ukoliko želi biti vjernik. Isus je raspet u toliko stvarnosti našega života i naša je kršćanska dužnost skinuti ga s križa, omogućiti tim stvarnostima da se preobraze, uskrsnu.

Svojim utjelovljenjem Bog je posvetio zemlju pa je za vjernika ignoriranje zemaljskih stvarnosti zapravo hereza gnosticizma.  

Nažalost, to nas krivovjerje prati od prvih kršćanskih vremena. Ono proizlazi iz straha od svijeta, koji zaista jest i uvijek će biti pun prljavština, nepravdi, prijevara, zlobe. No ako ijedna religija ne predstavlja bijeg od te stvarnosti, onda je to kršćanstvo, koje započinje upravo time što Bog ulazi u stvarnost. On tu stvarnost nikakvim čarolijama ne preobražava već se ustrajno i hrabro suočava s nepravdom da bi pridigao onoga koji je slab, vratio u zajednicu onoga koji je odlutao, dao nadu onome koji ju je izgubio. Taj je proces Isus nazvao kraljevstvom nebeskim i mi ga trebamo nastaviti graditi u našim sredinama. Pritom ne smijemo zaboraviti kako nismo svi jednako iskusni i ne moramo od svih očekivati jednaku razinu zauzetosti. Ipak valja tu zauzetost svjedočiti prije svega kako bismo braću i sestre kršćane oslobodili od straha i zatvorenosti.    

Rođeni ste u Rijeci, živjeli ste na Viškovu, što je presudno utjecalo na Vas pri izboru životnog puta?

Bio sam dosta aktivan u svojoj župi, kao čitač, u pastoralnom vijeću i u Caritasu. Župa svetog Mateja u vrijeme mojeg duhovnog stasanja bila je vrlo aktivna, dala mi je osjećaj zajedništva, usmjerila je moje ideale prema stvarnim iskustvima, potakla me da počnem razmišljati o tome kako bi lijepo bilo u okviru neke zajednice posvetiti svoj život Bogu i ljudima. Oduševljavalo me je zajedništvo koje je u župi postignuto ponajprije karitativnim angažmanom, gdje je želja da se pomogne župljaninu u nevolji ujedinjavala mlade i stare. U tom sam poticaju prepoznao poziv da se pridružim isusovačkom redu.  

Nije to česta odluka u našim krajevima. Rekli su mi da je posljednju mladu misu u crkvi sv. Mateja slavio fra Marijan Blažić, mučenik s Dakse, i to 1920., dakle 98 godina prije mene. Ipak to je kraj gdje mnogi ljudi iskreno i praktično žive svoju vjeru. Mislim da ju je i ljepše živjeti ondje gdje ona nije samorazumljiva, gdje biti kršćaninom više košta nego što donosi prednosti. Zahvaljujući tome jako mi je bliska ona Crkva kakvu želi papa Franjo, tj. siromašna Crkva, koja djeluje kao poljska bolnica, u kojoj nema klerikalizma, koja ima oblik poliedra u kojem se posebnosti ne poništavaju.  

Redovnički poziv vidim kao važan znak našeg vremena, znak koji ukazuje na nekonvencionalne vrijednosti, koji daje primjer kršćanske slobode, nenavezanosti, poletnosti. Mene osobno uvijek oduševi i daje mi energiju kada vidim da je netko skroman, blag, a opet pun elana i angažiran u velikim projektima. Tako sam uvijek zamišljao redovništvo i sretan sam što je ono kod nas još u velikoj mjeri prisutno.