Sto godina od uspostave novih gradskih župa u Rijeci (1923. – 2023.)

Grad Rijeka u srednjem vijeku i u ranom novom vijeku bio je maleni gradić čiji broj nije nikada prelazio tri tisuće stanovništva, zbijen između gradskih zidina. Bilo je stanovništva i izvan gradskoga središta, u riječkome distriktu prema Kozali, Donjoj Drenovi i tadašnjim Plasama, odnosno Krnjevu i Turniću. Bliža okolica grada bila je ispunjena vinogradima i maslinicima, odnosno obradivim površinama. Tek proglašenjem slobodne luke i razvojem prve industrije u 18. st. grad se jače razvija i brojčano raste.

Grad Rijeka je do 1923. godine u crkvenom pogledu imao samo jednu župu, čije je središte bilo u crkvi Uznesenja Marijina (Assunta, Duomo, Vela crikva, danas popularno nazvana Kosi toranj). Grad je dočekao dvadeseto stoljeće u okviru Senjsko-modruške biskupije, s nešto manje od 50 000 stanovnika i bez sakralnoga prostora u novim riječkim kvartovima nastalim koncem 19. i početkom 20. stoljeća jer su se crkve nalazile isključivo unutar gradske jezgre. Nad površinom velikom župom pastoralnu skrb vršio je riječki župnik kojemu su u vjerskoj brizi pomagali kanonici Zbornoga kaptola. Iako je jozefinizam 1789. uspostavio i kapucinsku župu, pa je grad imao tada dvije župe, bilo je to kratka vijeka. Naime, kapucinska župa djelovala je samo do 1. studenoga 1807., pa se nakon toga pastoral vratio isključivo u župu Uznesenja Marijina.

S obzirom na to da je broj stanovništva nakon Prvog svjetskog rata bio odveć velik za samo jednu gradsku župu, riječki apostolski upravitelj Isidoro Sain (Šajin), rodom iz Novigrada u Istri, benediktinac koji se u Rijeci nalazio niti godinu dana, dana 16. srpnja 1923. donio je dekret o osnivanju novih četiriju gradskih župa.

To znači da se ove godine obilježava stogodišnjica uspostave novih gradskih župa u Rijeci, kojom je dotadašnja župa podijeljena na više manjih: župa Svih svetih na Kozali, župa Gospe Lurdske na Žabici (čije je ime tada bilo Bezgrješnog Začeća BDM), Presvetog Otkupitelja na Mlaki (danas nepostojeća) i Nikole Biskupa (Krnjevo). Bilo je to vrijeme Slobodne Države Rijeka, mada je već tada bila vidljiva njezina upitna budućnost, s obzirom na to da je fašizam u obližnjoj Italiji, koja se sporazumima iz konca 1920. proširila na Istru i Cres i Lošinj, jačao i sve više ugrožavao proklamiranu neutralnost Rijeke. U trenutku osnivanja novih župa, po procjeni crkvene vlasti, župe u Rijeci su brojile: 19 000 duša – Uznesenje Marijino, 7000 – Bezgrješna, 3000 – Svi Sveti, 7000 – Presveti Otkupitelj, 3000 – Sveti Nikola, 1900 – Donja Drenova.

Inače pitanje novih župa i manjka crkava postavljalo se i za Sušak. To je bila druga biskupija i drugi grad, ujedinjen s Rijekom 1947. godine. Bazilika Gospe Trsatske okupljala je preko Rječine najviše vjernika, ali župa Trsat imala je sjedište u crkvi sv. Jurja ispod gradine. Crkva Srca Isusova na Bulevardu ustvari je redovnička crkva sestara sv. Križa koje su je podigle nakon dolaska 1905. iz Đakova, a ostala je jedini sakralni prostor na Sušaku i nakon samostalne župe Sušak 1938. godine. Na Podvežici župa se osniva 1941. istodobno s naporima svećenika Adama Muchtina za izgradnjom crkve sv. Terezije od Djeteta Isusa. Župa na Pećinama osniva se tek 1963., ali do danas nema crkve.

Porast broja stanovnika u stambenim naseljima daleko od središta grada opravdavao je potrebu cijepanja župe u više manjih. Temeljni problem povezan uz novu župnu razdiobu bio je manjak sakralnoga prostora. Osim one kapucinske, koja je tih godina gradila svoju monumentalnu crkvu Gospe Lurdske, sve su nove župe bile bez župnih crkava. Zbog toga su morale koristiti zamjenske prostore. Kapucinska crkva posvećena je 1929., a crkva sv. Romualda i Svih svetih na Kozali 1934. godine. Dvije župe će tek nakon više od dvadeset godina od osnutka dobiti sakralni prostor – crkva Presvetog Otkupitelja na Mlaci i sv. Nikole na Krnjevu. Poslijeratne komunističke vlasti, nažalost, minirale su crkvu u Parku na Mlaci 1949. godine.

Neke od tih župnih crkava, poput one na Kozali, svojim umjetničkim značajem i vrijednošću nadmašuju lokalne okvire i čine važan dio moderne sakralne arhitekture 20. stoljeća u hrvatskim i talijanskim okvirima.