Svaki je dan Vazmenog trodnevlja - Uskrs

Moje „otkriće“ na Cvjetnici

Što mi se dogodilo prošle nedjelje? Tijekom slavlja Muke, a potom i tijekom euharistijske molitve imao sam vrlo jasan osjećaj – prvi put s takvom jasnoćom – „strukture obreda“ koja je u potpunosti usmjerena na ostvarenje „zajedništva/pričesti“, a koja se očituje u nedjeljnoj misi kao i u Velikom tjednu. Sve teži „crkvenom tijelu Kristovu“.

Dvije riječi sv. Augustina kao zdrava provokacija 

Dvije tvrdnje sv. Augustina stavio bih u pozadinu cijeloga ovoga promišljanja jer one su u meni izazvale dugo sazrijevanje. Svojom živopisnošću pomažu nam ući u bogatiju i dublju logiku kako samog Uskrsa tako i same mise. Prva tvrdnja opisuje Vazmeno trodnevlje na lapidaran način, definirajući ga kao „trodnevlje raspetoga, pokopanog i uskrslog Gospodina“. U srcu vremena umetnut je ovaj „biser“ koji ujedinjuje smrt, ukop i vječni život. Ova tvrdnja potkopava sve srednjovjekovne i novovjekovne rekonstrukcije trodnevlja koje ga „dupliciraju“, stvarajući „trodnevlje muke“, a zatim „trodnevlje uskrsnuća“. Velik dio naše duhovnosti, naše umjetnosti, naše liturgije izgrađen je oko te hipoteze o razdvajanju/suprotnosti između smrti i uskrsnuća. Naši gradovi, domovi, naši umovi i srca puni su takva suprotstavljanja.

Druga Augustinova tvrdnja dodaje još nešto ovom čitanju: Augustin je, zapravo, govorio o „tjednom Uskrsu“, o nedjeljnoj misi, pojmom „transitus Christi“ (Kristov prijelaz), a o „godišnjem Uskrsu“, odnosno Vazmenom trodnevlju, terminom „transitus christianorum” (prijelaz kršćana, Uskrs kršćana). Čini se da ova definicija preokreće našu percepciju, koja radije vidi godišnji Uskrs u izravnoj korelaciji s Kristom, a nedjeljnu misu prije svega „kršćanskom zapovijedi“. Augustin preokreće logiku, ali to čini na temelju čitanja Uskrsa koje svoje podrijetlo nalazi u Vazmenom trodnevlju.

Ponovno otkriće Vazmenog trodnevlja kao „postupne (gradualne)“ stvarnosti, u spomenu i naraciji prema crkvenom Uskrsu

U srednjovjekovnoj tradiciji, a zatim uglavnom i u modernoj, struktura Uskrsa prilagodila se – kao  što sam rekao – „dvostrukom trodnevlju“ (onom Muke i onom Uskrsnuća), što je stvorilo vrlo problematičan fenomen, naime gotovo nepopravljivo razdvajanje križa i praznoga groba. Danas smo, nakon nekoliko desetljeća liturgijske reforme i boljeg razumijevanja liturgije, u stanju dublje i temeljitije ponovno iščitavati čitavo jedno doba prikaza i djelovanja, slika i duhovnosti, praksi i pobožnosti koja je iz takva pogleda izvirala.

Zapravo, svijest o središnjem mjestu i jedinstvu Vazmenog trodnevlja postupno se rađala tijekom posljednjih 70 godina. Čak i kada je sveto trodnevlje valorizirano, kao u novom redu mise iz 1955., jednostavno se činilo izjednačenim s „posljednja tri dana korizme“ i sastojalo se od četvrtka, petka i Velike subote. Započinjalo je u četvrtak ujutro i završavalo subotnjom večernjom, izostavljajući nedjelju Uskrsnuća.

Tek 1969. dolazimo do današnjeg slavlja: trodnevlje mijenja ime (nije više sveto trodnevlje nego Vazmeno trodnevlje), mijenja se njegova „ritualna logika“ i „teološka hermeneutika“. Obredna logika smatra trodnevlje trima danima, računajući od zalaska do zalaska sunca: od mise večere Gospodnje u četvrtak navečer do ukopa (prvi dan), od zalaska sunca u petak do onog u subotu (drugi dan), od Uskrsnog bdjenja do večernje Nedjelje uskrsnuća (treći dan). To dovodi do istinskog obraćenja na teološkoj razini: trodnevlje se više ne tiče samo muke ili ukopa Gospodinova nego obuhvaća muku, smrt i uskrsnuće. Ono je i passio i transitus. I svaki je dan trodnevlja Uskrs.

Ponovno čitanje euharistije: „postupnost“ u molitvi/spomenu prema pričesti/zajedništvu

Obnavljanjem ove „strukture“ trodnevlja – koja se u ovom obliku ponovno pojavila, kako je već spomenuto, tek od 1969. – možemo također drugačije pristupiti iskustvu „tjednog Uskrsa“, odnosno nedjeljnom euharistijskom slavlju. Ovdje bih želio istaknuti neke „posljedice“ srednjovjekovnog i novovjekovnog uskrsnog čitanja, kao „reperkusije“ na iskustvo mise:

– prvenstvo muke nad uskrsnućem odredilo je prvenstvo posvete nad pričesti/zajedništvom;

– gotovo isključiva pozornost na „žrtvu“ odredila je veliku pozornost na kristološku dimenziju, zasjenjujući pneumatološki odnos: drugim riječima, valorizirala je pobožnost i uzdizanje, a ne dvostruki silazak Duha, na prinos i na onoga koji prinosi žrtvu.

Odavde je dolazio „vrhunac iskustva“ – vrhunac pozornosti, pobožnosti, molitve – koji se u misi „stabilizirao“ u trenutku posvete-uzdignuća. Mistična napetost ovdje doživljava svoj „vrhunac“, a sve je ostalo ustvari uspon dovde i silazak odavde. Čak je i „rijetkost“ pristupanja pričesti u prošlim vremenima ujedno bila i posljedica i uzrok svega toga. Grafički možemo prikazati ovaj klasični doživljaj euharistije, koji je i danas vrlo raširen (prvi dio uzdizanja do posvete; drugi silazni dio nakon posvete): uvodni obredi > liturgija riječi > predslovlje > posveta < prošnje < pričest <  završni blagoslov.

No ukoliko u trodnevlju vidimo „priznavanje crkvenoga Uskrsa“ možemo otkriti da nedjeljno slavlje predlaže istu logiku, kako se pojavljuje u prvoj „misi“ o kojoj nam pišu evanđelja, a to nije Posljednja večera već „Večera u Emausu“, gdje uočavamo crescendo: susret, slušanje riječi, lomljenje kruha, trčanje na navještaj. Preneseno u nedjeljnu euharistiju, ovo postaje crescendo koji se može prikazati na sljedeći način (uzlazni dio koji obuhvaća od početka u uvodnim obredima do poslanja): uvodni obredi > liturgija riječi > euharistijska molitva > posvetna molitva/spomen > epikleza-doksologija > pričest-poslanje. Ovdje je „vrhunac pažnje/pobožnosti“ u prepoznavanju Uskrsloga ne samo „u pričesti“ nego i „kao euharistijske zajednice“. Nikada zapravo ne smijemo zaboraviti da „tijelo Kristovo” nije samo ono što „susrećemo” u euharistiji nego ono što „postajemo” u euharistiji. Postati tijelom Kristovim vrhunac je Uskrsa, tjedni i godišnji.

Treća riječ sv. Augustina: „Budite ono što vidite, primite ono što jeste“

U propovijedi o „euharistijskom kruhu“ Augustin predlaže sintezu iznimna intenziteta svega što smo dosad razmatrali. Kaže: „Estote quod videtis, accipite quod estis”, što se može prevesti riječima: „Budite ono što vidite, primite ono što jeste.“ U ovoj se sintezi odlučujući elementi „pashalne savjesti“ pojavljuju s velikom jasnoćom:

– Korelacija između smrti i uskrsnuća nije samo „Isusova sudbina” već događaj zajednice. Dapače, mogli bismo reći da je to temelj svakog mogućeg zajedništva. Pričestiti se, na kršćanski način, znači „ući u ovu povijest“.

– O tome svjedoči način na koji slijede jedan iza drugog dani Vazmenog trodnevlja. Dok prva dva dana „gotovo biografski“ prate izvještaj o Isusu iz Nazareta, treći dan „počinje od kraja“, odnosno od uskrslog Gospodina koji se vraća na kraju vremena.

– Uskrsna liturgija – godišnja i tjedna – nije prije svega „imitacija“ nego je „spomen“: to je tijelo Kristovo, zajedništvo s Uskrslim koje slavi povijest spasenja, jer Uskrsli, istinski mrtav i pokopan, živi „kao“ svoje crkveno Tijelo i „u“ njemu.

– Zbog toga su nedjeljni i godišnji ishod vrlo slični: kao što nedjeljni Uskrs eksplodira u postojanju cijelog tjedna, tako godišnji Uskrs eksplodira trećeg dana trodnevlja, u „sedam uskrsnih tjedana”, sve do Duhova.

– Ono što se događa u 50 dana, jednom godišnje, događa se svake nedjelje, u euharistijskom slavlju. Oproštaj „Druge osobe“ omogućava njegovu kontinuiranu prisutnost posredovanu „Trećom osobom“. U Duhu Svetom Crkva živi prisutnost Sina da slavi Oca, sve do ispunjenja vremena.

Od sakramentalnog tijela do crkvenog tijela, preko povijesnog tijela

Ponovno iščitavanje kršćanskog duhovnog iskustva, kakvom se nada Drugi vatikanski koncil i kakvo se postiže liturgijskom reformom, ne može se osigurati samo zalaganjem pastira nego mora računati i na pomoć promišljanja teologa. Slavljenje Uskrsa, prvo u Vazmenom trodnevlju, a zatim tijekom pedeset dana, do Duhova, jest reforma Crkve, promišljanje etike, ponovno čitanje povijesti i ponovno otvaranje života. Ako je sakrament „vidljivi znak nevidljive milosti“, njegova vidljivost treba shvatljiv oblik i otajstvo, zamah i tišinu. Samo se tako može „obredno početi slaviti Uskrs“. Osobni i zajednički hod, koji se obnavlja iz godine u godinu, sada se nalazi u reformiranu obredu – najprije Pija XII., a potom Pavla VI., nakon Koncila – u kontekstu prikladnu za njegovo obnovljeno bogatstvo. I ova obnova ne odnosi se samo na godišnji Uskrs nego prije svega na tjedni Uskrs – nedjelju. U euharistijskom slavlju „prvog dana nakon subote“, svakih sedam dana, ponavljamo ovaj odlučni i snažni prijelaz iz sakramentalnog tijela u crkveno tijelo.

To je prvo i posljednje značenje Uskrsa.