Svećenik mora biti ponizan i dijeliti sudbinu svojeg stada

„Bilo je to pod drugi put ove godine“, sa smiješkom je napomenuo Polde i objasnio kako je njegov pravi rođendan ipak u veljači. Iako mu na osobnoj iskaznici još uvijek kao datum rođenja piše 23. lipnja, rođen je 24. veljače 1933. godine. Do tog je krsnog lista i pravog datuma rođenja došao tek sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Naime, nakon Drugog svjetskog rata u njegovom rodnom Lađevcu kraj Slunja, u kaosu rata uništena je ili nestala većina dokumenata stanovništva. Imao je tada 12 godina, a datum njegova rođenja upisali su za to zaduženi komesari. „Godinu rođenja su znali jer su me poznavali, a datum su odredili otprilike“, pojašnjava Polde. „Majka mi je uvijek govorila da sam rođen u posljednju nedjelju prije poklada, što je značilo posljednjeg tjedna prije Čiste srijede. Datum koji su mi nakon rata upisali  ipak zbog straha nije htjela mijenjati. Nisam ga tako niti ja promijenio, čak ni kada sam 40 godina kasnije došao do krsnog lista iz moje župe.“

Tako Polde svake godine ima dva rođendana. Draži mu je ipak onaj pravi, ne onaj otprilike upisan, po službenoj dužnosti. Uz dva rođendana, Polde slavi i dva imendana. Prvi je 15. studenog, njegov svetac zaštitnik, sveti Leopold III., poznat i kao Leopold Sveti, Pobožni ili Blagi, austrijski markgrof, rođen 1073. Drugi je, dakako, sv. Leopold Bogdan Mandić, kapucin iz Herceg Novog. „Kada ga je Ivan Pavao II. 1983. godine proglasio svetim, odmah sam ga prigrlio kao svog novog zaštitnika.“ Zbog toga sada imendan slavi i 12. svibnja kada je spomendan na velikog, iako niskog rastom, kapucina koji je neko vrijeme djelovao i u Rijeci, u kapucinskoj crkvi na Žabici.

Polde je za svećenika zaređen 4. srpnja 1965. godine, a kao župnik službovao je prvo u Lukovdolu i Plemenitašu, zatim preuzeo Brod Moravice, Završje i Podstene gdje je bio 30 godina. Zbog problema s grlom i glasnicama u mirovinu je otišao s navršenih 65 godina, 1998. To je kanonska dob za umirovljenje iako svećenici obično, zbog pastoralnih potreba, i duže ostaju na župama. S obzirom na to da teško govori, nije više mogao obavljati župničku službu. Osim promukla glasa i problema s grlom, zdravlje ga i s navršenih 90 ipak dobro služi iako je morao ugraditi i srčani elektrostimulator. Dane provodi s kolegama u Svećeničkom domu na Sušaku.

Kada je zaređen za svećenika, imao je 32 godine. Neuobičajeno, tada su kandidati za svećenike u bogosloviju redovito dolazili mlađi, odmah po završenoj srednjoj školi. Polde objašnjava da je zbog rata završio svega nekoliko razreda osnovne škole. Nerado se vraća u ta teška vremena kada su mu ubili oca, ali sjećanja su mu još uvijek snažna i jasna. „U školu sam krenuo 1940. godine i završio 1941. Tada je došla NDH, u školu sam još malo išao, ali u mom mjestu stalno su se mijenjali 'osloboditelji' i bili sukobi. Došli su i Talijani, pa u prolazu Nijemci, na kraju partizani…“ S nezavršenom osnovnom školom nije bilo vjerojatno da će postati svećenik. Ipak, odgojen u pobožnoj i tada imućnoj obitelji s još četvoricom braće i tri sestre, nakon ratnih strahova i strahota, u njemu je uvijek tinjao poziv.

Živo se sjeća trenutka koji ga je definitivno usmjerio k svećeništvu. U njegovo mjesto 1955. godine došao je biskup Pavlišić krizmati kandidate. Tada ih je ohrabrio da se, oni koji osjete Božji poziv, jave u sjemenište bez obzira na završene škole. „Biskupov poziv probudio je u meni nešto što je od ranije tinjalo, a mislio sam da je nemoguće.“ Javio se u sjemenište i nije bio jedini kojemu je trebalo doškolovanje. Tako je u svojim dvadesetima završio osnovnu školu u Rijeci, pa zatim u Pazinu srednju kao svećenički kandidat. Nakon teologije zaređen je za svećenika. „Bila su to drukčija vremena, teško je bilo svećenicima i narodu u tim godinama, ali osjećali smo zajedništvo. Uvijek je bilo dobrih ljudi koje i danas pamtim,“ reći će Polde prisjećajući se svojeg svećeničkog služenja u župama Gorskog kotara.

„Svećenik mora biti blizak ljudima i mora biti čovjek. Mora im pokazati vjeru Boga, u Krista“, poručuje Polde današnjim generacijama. Smatra da se vjera mora svjedočiti dosljedno i nenametljivo, riječi potvrditi životom i primjerom. „Propovijedamo blaženu vječnost, a često se brinemo samo za prolaznu sadašnjost. To nije dobro, to nije vjera.“

U svojim razmišljanjima Polde vjerno slijedi tragove Drugog vatikanskog sabora i sada pape Franje, koji podsjeća da svećenik mora biti ponizan i dijeliti sudbinu svojeg stada, a ne biti osoba s privilegijama. Osvrnuo se i na skandale sa svećenicima koji su zlostavljali maloljetne, slučajeve od ranije poznate u svijetu, a odnedavno objavljene i u Riječkoj nadbiskupiji. „Kad sam kretao u svećenike, očekivao sam svetu Crkvu. Sada se više ničemu ne čudim, ali teško je shvatiti kako dolazi do tih zastranjenja kod svećenika. Mislim da prije svega pažnju treba usmjeriti na kvalitetu odgoja u sjemeništima, tu se formiraju osobe koje će kasnije, sa svim svojim vrlinama i manama, predstavljati Crkvu.“ Komentirajući potez nadbiskupa Mate Uzinića, koji je javno objavio koje se istrage i zbog kojih optužbi provode ili su se provele u Riječkoj nadbiskupiji, Polde smatra da je točno tako trebalo učiniti. „Ne valja stvari gurati pod tepih. Kad-tad izađu na vidjelo. Mislim da treba biti transparentan u istraživanju optužbi protiv svećenika i odmah provesti istragu. Općenito mislim da svećenici moraju poštovati i crkvene i civilne zakone. Svećenik nije iznad zakona, ne smije biti privilegiran u tom pitanju.“