Biblija
Svetost u životu Crkve kao dio njezine biti i njezina poziva (1. dio)
Slika hrama izrazito uspješno obuhvaća složenu narav Crkve kao svetog Božjeg prebivališta i svetišta u kojem se ljudsko i božansko združuje te pronalazi svoje međusobno jedinstvo.
Čitajući Sveto pismo Novog zavjeta, nailazimo na dva zanimljiva teksta u Prvoj poslanici Korinćanima i Poslanici Efežanima koja progovaraju o svetosti i jedinstvu Crkve, viđene kao “hram Božji” (1Kor 3, 16–17) i “hram svet” (Ef 2, 21–22) u kojem prebiva Bog.
Čitajući ova dva teksta, doznajemo kako svetost nije samo jedna od mnogih karakteristika Crkve već je to temeljna i bitna sastavnica njena postojanja koja ujedno ima posvećujući učinak za svakog njenog člana, za svakog pojedinog vjernika kršćanina.
Stoga je upravo danas, kada živimo u vremenu u kojem se čini da više ništa nije sveto, važno naglasiti da Crkva uistinu jest sveti Božji hram i prebivalište Božje jer je u njoj uistinu, činjenično i stvarno, prisutan živi Bog po i u svome svetom Duhu. Riječima sv. Pavla u 1Kor 3, 16 rečeno: “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama” i riječima Pavlovog učenika u Ef 2, 22: “U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu”.
Slika Crkve kao hrama želi nam posvjestiti da, kao što je fizički jeruzalemski Hram u Starom zavjetu smatran svetištem Božjim, u Novom zavjetu Crkva, kao duhovni hram sastavljen ne više od kamenja već od žive zajednice vjernika, postaje živo Božje svetište. Metafora hrama naglašava dvostruku stvarnost Crkve koja istovremeno postoji i funkcionira kao zemaljsko tjelesno i kao nebesko eshatološko biće. Jednostavnije rečeno, Crkva je postala zemaljski dom Božji. Ona je istovremeno sveto mjesto u kojem prebiva Bog i jedinstveno povlašteno mjesto na Zemlji iz kojeg Bog odašilje zrake svoje vječne svetosti cijelome svijetu.
Čini nam se da ova slika hrama izrazito uspješno obuhvaća složenu narav Crkve kao svetog Božjeg prebivališta i svetišta u kojem se ljudsko i božansko združuje te pronalazi svoje međusobno jedinstvo. Crkvi, kao ljudskoj zajednici jednakih muškaraca i žena, isto tako osnaženoj moćnom prisutnošću svetog Trojedinog Boga, dakle božanskim zajedništvom Oca, Sina i Duha Svetoga, povjeren je zadatak širenja slave Njegove svetosti svim ljudima. Crkva stoga ne može i ne smije bježati od svog prvotnog poziva naviještanja i svjedočenja za Božju posvećujuću i spasonosnu prisutnost u svijetu i to svojim vlastitim svetim životom, zajedničarski i pojedinačno. Ovo je njena sveta odgovornost koja pripada samoj svrsi njena postojanja.
Dobro je naglasiti da u naporu za ispunjenjem svoga poziva Crkva nije ostavljena sama. Isti Duh Sveti koji ujedinjuje i posvećuje Crkvu vodi ovaj sveti hram Božji prema konačnom i potpunom jedinstvu s Bogom koji je prvotni izvor i konačni cilj njena postojanja. Crkveni hram ujedno je svet jer se nalazi u sferi uskrsloga i proslavljenog Gospodina koji je djelatno prisutan u svakom vidu postojanja Crkve i koji u zajedništvu s Duhom Svetim osigurava njenu svetost i jedinstvo. Po svome i Očevu Duhu Krist još uvijek vodi Crkvu na putu svetosti!
Stoga, uistinu možemo reći da je svetost Crkve njena unutarnja ontološka sastavnica bez koje ona ne može postojati niti funkcionirati jer se radi o samoj njenoj biti. Crkva je prvotno mjesto i izvor svetosti za cijeli svijet jer njena svetost proizlazi iz svete prebivajuće prisutnosti samoga Boga, koji je vječni izvor svekolike svetosti. Dakle, svetost ostaje neprocjenjiva i bezvremenska karakteristika Crkve koja pripada samoj njenoj biti i cilju njena postojanja.
Svaki vjernik, svaki član Crkve već je u trenutku svoga krštenja posvećen od Boga i pozvan živjeti svetost u jedinstvu s Kristom i drugim kršćanima kako bi se cjelokupno biće Crkve, koja je Božje stvorenje, moglo uistinu nazvati svetim i kako bi ta svetost postala vidljiva i opipljiva drugim ljudima. U isto vrijeme ovo je uzajaman odnos u kojem jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva kao zajednica postaje izvorom Božje svetosti i posvećenja za svoje članove koji su pak osobno pozvani doprinositi daljnjem rastu svetosti Crkve.
Iako rast i izgradnja Crkve, kao i svaki drugi vid njena postojanja ostaju Božji dar, oni i dalje zahtijevaju osobno zalaganje i predstavljaju obvezu svakog njena pojedinog člana. Svaki kršćanin, svaki član Crkve ima odgovornost u ispunjenju njezina poslanja i poziva, a to je postati istinskim izvorom Božje spasonosne svetosti i jedinstva za cijelo čovječanstvo i sve stvoreno.
Iz rubrike: Biblija
O vjeri u uskrsnuće mrtvih u Starom i Novom zavjetu
Prvi izričit spomen uskrsnuća nalazimo u grčkom prijevodu Knjige proroka Daniela u kontekstu posljednjega suda: „Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za život vječni, drugi za sramotu, za vječnu gadost“ (Dn 12,2).
