Svetost u životu Crkve kao dio njezine biti i poziva (2. dio)

U Prvoj poslanici Korinćanima i Poslanici Efežanima (1Kor 3, 16–17; Ef 2, 19–22), Crkva je predstavljena kao “hram Božji” (1Kor 3, 16–17) i “hram svet” (Ef 2, 21).

Osim slikom hrama, Crkva se opisuje i kao zgrada u stalnom procesu izgradnje i napredovanja, čime se želi prikazati njezin rast u svetosti i jedinstvu kako bi u potpunosti postala sveti hram i prebivalište Božje koje po svojoj prirodi već jest. Ovime se želi reći da svetost Crkve nije  dovršena stvarnost, već je ona još uvijek u procesu nastajanja i rasta, ona još uvijek treba biti u potpunosti dosegnuta i življena. Osim toga, svetost nije nešto što Crkva drži u svom posjedu niti nešto što može biti ostvareno u cijelosti za vrijeme njena zemaljskog postojanja. Svetost Crkve Božji je dar, dar Duha Svetoga, koji omogućuje kršćanskoj zajednici živjeti kao sveti hram, kao živo Božje svetište. Zapravo, ovdje se radi o tome da Bog daje Crkvi nešto od sebe, nešto svoje, jer svetost u cijelosti pripada samo Bogu, ona je Božja svojina. Ona je izvorno Božje svojstvo jer je vlastito samo Njemu i nikome drugome. Svetost je sastavni dio Njegova vječnog bića koji se ne može odvojiti od Njega samoga!

Ovo nam govori da iako je svetost sadašnja karakteristika Crkve, ona još uvijek pripada konačnom cilju potpuna uranjanja u svetost Božju kada se Crkva bude u cijelosti preobrazila u Njegovo sveto prebivalište. Do tada, Crkva, kao zajednica i svaki njezin član, ima kao zadatak sve više postajati živi izraz i utjelovljenje svetosti, jedinstva i zajedništva Presvetog Trojstva. Ako Crkva želi zadržati jedinstvo i rasti u svetosti, ako želi ostati svjetlo ovoga svijeta i Božje svjetlo svijetu, ona mora biti ukorijenjena u svetom Trojedinom Bogu koji je izvor svekolike svetosti i jedinstva. To je ono na što Crkva mora stalno biti podsjećana i nikada se ne umoriti vraćanja na njezin jedinstveni i vječni izvor svetosti te života kao takvoga, a to je sam sveti i presveti Bog.

Istina je da danas nije osobito popularno pripadati nekoj strukturiranoj zajednici vjernika u Krista, tj. bilo kojoj kršćanskoj zajednici, kamoli jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. Međutim, ako odlučimo djelatno sudjelovati u zajedničarskom životu Crkve i imati udjela u korporativnoj svetosti ovog živog crkvenog bića, unatoč ili usprkos našim pojedinačnim grijesima i padovima, bit ćemo nagrađeni osobnim rastom u svetosti i jedinstvu. Ipak, ovo je moguće postići samo ako se u potpunosti predamo Bogu te prihvatimo vodstvo Crkve koja je sama vođena Duhom Svetima.

Ako Crkva, kao sveta zajednica, iako sastavljena od grješnih i slabih pojedinaca, želi svjedočiti za snažnu Božju prisutnost u svojoj sredini i postati vidljivim izvorom svetosti ne samo za svoje članove već za svako živo biće na zemlji, ona se mora sve više otvarati životvornom dinamizmu Presvetog Trojstva. Što više Crkva stremi postati sveto Božje boravište, to  će ona postajati sposobna ispunjavati svoj trajni i doživotni poziv vođenja cijelog čovječanstva punom jedinstvu i punom zajedništvu s Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim. U konačnici, što se više svaki pojedini vjernik kršćanin otvori posvećujućem i ujedinjujućem djelovanju Duha Svetoga, to više će cijela živa zajednica vjernika, Crkva, postati sveti Božji hram i Božje prebivalište na zemlji.